Najveće i najprestižnije svjetske operne kuće – londonski Royal Opera House, njujorški Metropolitan, Bečka državna opera, milanska La Scala, venecijanska La Fenice – tek su neke od brojnih u kojima hrvatski operni pjevači redovito nastupaju. Inozemne karijere grade ili već godinama vani pjevaju deseci hrvatskih pjevača, i to vrlo uspješno, s iznimnim solistima, u iznimnim kućama, iznimno velike uloge. Goran Jurić, 39-godišnji Karlovčanin, tako će najesen imati debi u slavnom Metropolitanu, a 31-godišnji ozaljski bariton Leon Košavić već je godinama slavno lice svjetskih opernih pozornica, otkad je 2017. debitirao baš u londonskoj Royal Opera House. Nacional je istražio zašto veliki broj naših opernih pjevača i pjevačica radi vani i među najtraženijima su u svojoj branši, kako dolaze do uloga i koliko ih hrvatska scena prati.

Martina Zadro, sopranistica i profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kaže da mnogi operni pjevači i pjevačice iz Hrvatske vani rade izvrstan posao:

„Umjetnost nema granica, a svi ti umjetnici zaista su jako cijenjeni i puno rade. Nekoliko je načina da se dođe do nastupa u inozemstvu, nakon čega se karijera može usmjeriti i graditi na većim tržištima. Prvi je, naravno, ako odu na studij u inozemstvo, najčešće u Stuttgart, Beč ili Graz. To se, pak, najčešće dogodi zbog mentora, profesora koji ih ‘guraju’ u tom smjeru. Primjerice, Dunja Vejzović ima dosta svojih ‘đaka’ koje je usmjerila k inozemnim karijerama. Poneki pjevači odlučuju se za studij izvan Muzičke akademije u Zagrebu jer, primjerice, ta akademija ima dosta visoki prag pa se onda neki odlučuju prijaviti na akademije u susjedstvu. Planiramo ipak malo spustiti taj prag kako bismo dobili veći broj kandidata. Drugi je način, i on je dosta čest, sudjelovanje na raznim natjecanjima i audicijama. To se događa još tijekom studija, a nagrade su često nastupi na nekim pozornicama. No ta su natjecanja važna i zato što su članovi žirija uglavnom neki agenti – ili dirigenti, redatelji, ravnatelji opernih kuća – dakle, stručni ljudi koji zapravo otkriju taj neki novi glas, preporuče ili angažiraju tog pjevača ili pjevačicu i tako to krene.“

Martina Zadro, sopranistica i profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Na pitanje kako se može izmjeriti nečiji uspjeh kad je opera u pitanju, Martina Zadro kaže da nije jednostavno dati odgovor. Razlog je taj što se taj uspjeh može „mjeriti“ na različite načine – s obzirom na nastup u nekoj od prestižnih opernih kuća, veću ili manju ulogu i o kojoj je ulozi riječ te s kojim solistima, redateljem, orkestrom ili dirigentom neki operni umjetnik nastupa:

„Ti kriteriji se među našim stručnim krugovima mogu dobro procijeniti i zna se o kakvim je karijerama riječ. Međutim, ipak mislim da se nekako ustalilo uspjeh procjenjivati kroz nastupe u prestižnim kućama. Ako je netko nastupio u Metropolitanu, Royal Opera Houseu, Bečkoj državnoj operi, La Scali, Bavarskoj državnoj operi, pa zna se o kakvim je kućama riječ te se stoga sam nastup može smatrati iznimnim uspjehom. Sjetimo se tek 23-godišnje Ruže Pospiš Baldani u Metropolitanu, La Scali, Carnegie Hallu…“

Martina Zadro smatra da je velik broj opernih pjevača i pjevačica koji danas rade u inozemstvu posve razumljiv, jer hrvatska scena koliko god da je bogata, naprosto je premala, a za svakog je umjetnika neizmjerno važno nastupati izvan domovine, „trenirati“ glas, biti prisutan.

Jedan od đaka spomenute primadone Dunje Vejzović je i Požežanin Marko Špehar. Kako kaže, odrastao je u četveročlanoj obitelji i s obzirom na to da su se obiteljski bavili poljoprivredom, on bi išao s kozama na pašu i tamo pjevao:

„Glazba je i bez vanjskih utjecaja bila u meni i na neki način mi predstavljala izlaznu kartu iz male sredine. Roditelji su prepoznali da moja želja, moj poriv za glazbom nije pubertetski hir, nego dubinska potreba te su me pustili u srednju glazbenu školu u Osijek. Uvijek sam osjećao i znao da trebam i moram napustiti Hrvatsku u potrazi za razvojem i ‘inputima’ u profesionalnom smislu, a i zbog želje da kao gej mladić koji odrasta u konzervativnoj sredini živim slobodno i doživim ljubav. Sudbina, Bog, Univerzum – kako god to nazvali – dovela mi je na put Dunju Vejzović koja me usmjerila i podržala moj odlazak na studij u Stuttgart, gdje je na Državnoj akademiji za glazbu i scensku umjetnost držala klasu za solo pjevanje. Time mi se otvorio široki glazbeni dijapazon. Istovremeno sam imao mogućnost živjeti slobodno, bez straha i ograničenja, a na kraju i stupiti u brak sa svojim suprugom.“

Marko Mimica trenutačno u Palermu pjeva s Plácidom Domingom; Miljenko Turk, solist Opere u Kölnu

Špehar u Hrvatskoj redovitije nastupa od 2018. kada je debitirao u ulozi Sarastra u „Čarobnoj fruli“ Krešimira Dolenčića u HNK-u Zagreb.

„Hrvatska ima veliki broj mladih, iznimnih talenata i karizmatičnih umjetnika. Tim mladim umjetnicima mogu samo poželjeti svu sreću te kao i onom malom Marku s kozama na ispaši, savjetovao bih im da ostanu dosljedni sebi i da se iskreno i punim srcem bore za vlastite snove i ideale. U Njemačkoj sam niz godina bio član ansambala u Državnoj operi u Stuttgartu, Komičnoj operi u Berlinu i Nacionalnom teatru u Mannheimu. Kao član tih ansambala imao sam mogućnost istesati zanat pjevajući u velikom broju predstava, prosječno njih 70 u sezoni., a 2012. godine ukazala mi se prilika raditi kao slobodan umjetnik i time imati veću slobodu u odabiru uloga, a u tom trenutku čimbenik je bila i financijska isplativost“, rekao je Špehar.

Napomenuo je da se njegova budućnost kao opernog pjevača mijenja i bit će više koncentrirana na nastupe u Hrvatskoj. No ima i novu strast kojoj se intenzivno posvetio tijekom dvogodišnje pandemijske stanke – trenutačno se priprema za ispite iz tradicionalnog pekarstva s prirodnim kvasom te nakon toga u Stuttgartu planira otvoriti pekarnicu „Brotgesang“ (Pjev kruha).

Još je nekoliko opernih umjetnika karijeru započelo studijem u inozemstvu. Među njima su Miljenko Turk iz Čakovca, dugogodišnji solist Opere u Kölnu, Nina Tarandek, mezzosopranistica iz Međimurja koja je napustila stalni angažman Opere u Frankfurtu i sad je u statusu slobodne umjetnice, Kora Pavelić, solistica Landestheatera u Coburgu, zatim Tamara Ivaniš, koloraturna sopranistica iz Varaždina, donedavno solistica Landestheatera Salzburg, sada u statusu slobodne umjetnice, te Lucija Spevec, studentica četvrte godine solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i izvedbenu umjetnost u Beču. Sve ih povezuje i Glazbena škola u Varaždinu koju su pohađali. Ravnatelj Davor Matačić kaže da je škola koju pohađa 800-tinjak učenika osnovana 1. siječnja 1828. te je jedna od najstarijih u Hrvatskoj. Glazbena škola u Varaždinu obuhvaća cjelovitu glazbenu naobrazbu u vertikali od predškolskog do srednjoškolskog obrazovanja. Prva je u Hrvatskoj uvela orgulje kao glavni, a čembalo i kompoziciju kao fakultativne predmete. Jedna je od rijetkih škola koje kao glavni premet nude tambure, a fakultativno nudi i predmete kao što su liturgijsko sviranje, kompjutorska notografija, jazz i jazz improvizacija, sviranje u Big bandu te vokalno popularnu glazbu. Škola trenutačno priprema dva velika projekta u drugom polugodištu: Erasmus + mobilnost za 15 učenika u ožujku u Školi za mlade talente koja djeluje u sklopu Kraljevskog konzervatorija u Den Haagu i Međunarodni Classic Camp u travnju u Ravensburgu – priprema i izvedba djela „Queen Symphony“ skladatelja Tolge Kashifa. To isto djelo izvest će na open air koncertu u Varaždinu 18. lipnja. Matačić o tome kaže:

„Svaki međunarodni uspjeh svojih učenika doživljavamo intenzivno i donekle osobno. Ponos je možda najbolji izraz za navedeno. Nastojimo ostati s njima u kontaktu te im biti podrška i nakon što se otisnu u svijet, a oni nas kasnije nerijetko sa zahvalnošću spominju kao nezaobilazni, temeljni faktor njihove karijere. Glazbena škola u Varaždinu upravo je zbog brojnih fantastičnih rezultata učenika postala simbol kvalitetnog muzičkog obrazovanja, a taj kontinuitet sada je već toliko priznat da možemo uistinu govoriti o tradiciji prepoznatoj diljem svijeta. U Glazbenoj školi u Varaždinu izuzetno važnu ulogu kod formiranja pjevačke klase imala je profesorica pjevanja Ankica Opolski, iz čije klase se na svjetske operne pozornice vinula i slavna mezzosopranistica Ruža Pospiš Baldani. Zadnjih desetljeća osobiti trag ostavlja profesorica Darija Hreljanović koja je zaslužna za brojne karijere opernih umjetnika koji danas igraju izuzetno važne uloge u svim svjetskim opernim kućama.“

Upravo je profesorica Darija Hreljanović ostavila traga i u karijerama Nacionalovih sugovornika. I Miljenko Turk, i Nina Tarandek, i Kora Pavelić, i Lucija Spevec njezini su učenici – i svi imaju uspješne inozemne karijere. Miljenko Turk je 46-godišnji prvi bariton operne kuće u Kölnu, čiji je i član već 22 godine. Nakon osnovne glazbene škole i učenja klavira u Čakovcu, dospio je u Varaždin gdje je sa 16 godina počeo učiti solo-pjevanje kod profesorice Hreljanović.

„Studirao sam u Grazu, a studij sam završio u Kölnu, gdje i radim. Kad ste već jednom u Njemačkoj, odatle vam je jednostavnije ići na audicije. Tako sam i ja gradio svoju uspješnu karijeru pjevajući na festivalima u Salzburgu i Bayreuthu, po opernim kućama u Berlinu, Stuttgartu, Beču, na koncertima u filharmonijama po cijelom svijetu i za to sam zahvalan svima koji su u mene vjerovali. Nisam do sada često nastupao u Hrvatskoj i jako mi je zbog toga žao. Nekoliko puta sam pjevao u HNK-u u Zagrebu i nekoliko koncerata po cijeloj Hrvatskoj. Vrlo rado bih došao opet i jedva čekam da me pozovu. Moji idući nastupi prvenstveno su u matičnoj kući u Kölnu, veselim se opet svojoj najdražoj ulozi Papagena u Mozartovoj ‘Čarobnoj fruli’“, rekao je Miljenko Turk.

Čakovčanka Nina Tarandek magistrirala je operno pjevanje 2011. na Konzervatoriju grada Beča, smjer Lied i Oratorija. U vrijeme studija debitirala je u Theater an der Wien u Beču te u Teatro Teresa Carreno u Venezueli u ulozi Dorabelle („Cosi fan tutte“, Mozart) s maestrom Gustavom Dudamelom i Simfonijskim orkestrom Simón Bolívar. Nakon što je od 2013. do 2020. bila članica opere u Frankfurtu, radi kao slobodna umjetnica. Gostovala je u Semperoper u Dresdenu, Musikvereinu u Beču, Vilnius City Operi, Theater Freiburgu, na Tirolskom festivalu u Erlu, nastupala sa salzburškim Mozarteum orkestrom u Španjolskoj, a zatim je uslijedila turneja po Kini s ansamblom bečkih filharmoničara.

Hrvatske operne pjevačice s karijerom u inozemstvu: Kora Pavelić u ‘Carmen’, Lucija Spevec, Nina Tarandek i Tamara Ivaniš

„Moja je velika želja bila studirati u Beču, a prof. Hreljanović mi je preporučila da odem u Graz ili Beč. Apsolutno nisam očekivala da ću uspjeti kad sam na prijemnom ispitu vidjela listu od 350 pjevača iz cijeloga svijeta, a primljeno je na kraju samo nas 12. Početak je bio težak, ja sam dijete sa sela pa sam se u tom velikom gradu osjećala pomalo izgubljeno, ali s vremenom sam ojačala, što je bilo posebno značajno za daljnji razvoj moje karijere. Kroz studij sam naučila strane jezike, radila s vrhunskim profesorima i glazbenicima i s malim džeparcem iz zadnjih redova gledala i upijala svaku notu svjetski poznatih glazbenika. Studiranje u Beču, gradu kulture i umjetnosti, pridonijelo je mojem razvoju identiteta umjetnika“, rekla je Nina Tarandek, koja u Leipzigu 6. ožujka pjeva kantatu „Aleksandar Nevski“, a nakon toga ima gostovanje u Operi u Frankfurtu te koncerte u Zürichu i Bernu. Planira i snimanje CD-a s pjesmama Franca Alfana uz pratnju filharmonije iz Konstanza.

Varaždinka Kora Pavelić također je đak Darije Hreljanović, a Dunja Vejzović pozvala ju je na studij u Stuttgart u svojoj klasi te je tako napustila Hrvatsku, što nije, kako kaže, nikada požalila. Nakon studija te kasnije magisterija postala je članica opernog studija pri Operi u Stuttgartu, a nakon toga preselila se u Bavarsku, u Coburg, gdje je puni član ansambla već šest godina, o čemu je rekla:

„Budući da u Njemačkoj praktički svaki manji grad ima svoju opernu kuću, ipak je prilika ovdje puno više nego kod kuće te je to često motivacija mladim nadama da ovdje okušaju svoju sreću. U Landestheater Coburg stigla sam 2014. kao stalni gost, dok nisam 2016. preuzeta u stalni angažman. Male kuće tog tipa obično su tek jedna stepenica na karijernom putu jednog mladog pjevača pa je takva bila i moja prvotna namjera. Međutim, s vremenom sam shvatila da se tu odlično osjećam, izgradila sam život, imam svoju zajednicu, privatni život, a k tome pjevam velike uloge – Carmen, Pepeljugu, Hänsel u ‘Hänsel und Gretel’ (Ivica i Marica), Dorabellu u ‘Cosi fan tutte’ – i razvijam se umjetnički i dalje. Uskoro me očekuje debi u ulozi Fricke u Wagnerovoj ‘Die Walküre’ te još krajem sezone Baba the Turk, iz opere Stravinskog ‘The Rake’s progress’. U međuvremenu imam nekoliko koncerata u Stuttgartu i Lübecku, a sljedeće sezone očekuje me debi u ulozi Mrs Quickly u Verdijevu ‘Falstaffu’ te još neke uloge, ovisno o epidemiološkoj situaciji. Pandemija je bila pogubna za ovu branšu, pogotovo za slobodne umjetnike, tako da je to još jedan razlog što sam zahvalna za stalni angažman. Imati u takvim trenucima financijsku sigurnost tog tipa je neprocjenjivo.“

Lucija Spevec tek je studentica, a već je postigla velike uspjehe. Budući da dolazi iz glazbeničke obitelji, sa svega četiri i pol godine krenula je na satove klavira. Uz školu, kasnije Prvu gimnaziju u Varaždinu i Glazbenu školu u Varaždinu, pohađala je i Kazališni studio mladih u varaždinskom HNK-u i bavila se natjecateljskim sportskim plesom.

„Glazba je u mom životu uvijek pobijedila sve druge interese koje sam imala, čak i moj tinejdžerski bunt, kada sam se u prvom razredu gimnazije odlučila prestati njome baviti. Ali kako sam željela biti glumica u mjuziklima, shvatila sam da mi treba profesor pjevanja. I tako sam došla k profesorici Dariji Hreljanović koja je zaista odgojila veliki broj vrsnih pjevača s inozemnim karijerama. Ona mi je prenijela ljubav prema operi i naučila me puno, ne samo o pjevanju već i o životu. Sve se zapravo odvilo vrlo brzo, bez puno vremena za razmišljanje i nakon samo dvije i pol godine učenja pjevanja, profesorica me poslala na prijemni ispit u Beč koji sam uspješno prošla kao jedina Hrvatica te godine uz svojih 12 kolega od ukupno 200 prijavljenih. Kada dobijete priliku studirati na sveučilištu koje je jedno od najboljih u svijetu, uz Julliard u New Yorku i Royal Academy of Music u Londonu, nakon prijemnog ispita koji traje pet dana i na kojemu se ispituje sve od pjevanja, teorije do glume, plesa i kondicijske spremnosti, onda više ne razmišljate, nego ste vrlo sretni što ste uspjeli postići takav uspjeh“, smatra Lucija Spevec.

Kaže da je jako sretna što od početka obrazovanja u Beču ima priliku nastupati i u Hrvatskoj i u inozemstvu te paralelno studirati. Posebna joj je čast bila imati profesionalni debi, s 19 godina, upravo kod kuće, u varaždinskom HNK-u, u suradnji s Gradskim kazalištem Komedija, kao Manja u opereti „Grofica Marica“ u režiji Ozrena Prohića. Prati hrvatsku opernu scenu i kaže da imamo nevjerojatno puno talentiranih i vrlo sposobnih pjevača. Nakon opere „Bastien i Bastienne“ u varaždinskom HNK-u, slijedi njezin prvi talijanski angažman. Kao nagradu na jednom internacionalnom natjecanju u Italiji dobila je koncert s orkestrom u Bresciji, a nakon toga nastupit će u Berlinu s kolegom tenorom Rokom Radovanom uz pijanista Danijela Ota.

Davor Matačić, ravnatelj Glazbene škole u Varaždinu čiji učenici često odlaze u inozemstvo

Sopranistica Tamara Ivaniš još je jedna Varaždinka, ali ovoga puta učenica Doroteje Ilčić. Pjevanje je studirala u Beču, a njezin prvi višegodišnji angažman bio je u kazalištu u Salzburgu gdje je pjevala uloge poput Olympie iz „Hoffmanovih priča“, Ilie iz opere „Idomeneo“ i Lisette iz Rossinijeve „La Gazzette“. Sa 17 godina otišla je na prijemni ispit na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, o čemu kaže:

„Na umjetničke akademije prijavljuje se veliki broj ljudi, tada nas se prijavilo 200-tinjak, a primljeno nas je desetak. Beč je grad u kojem koncerata i opera ima svakodnevno, tako da ste me ponekad mogli naći u Musikvereinu ili Bečkoj Staatsoperi s partiturom u ruci. Na kraju partituru ne bih ni pogledala, nego bih zabezeknuto gledala u scenu i pjevače. A onda sam i sama s 21 godinom pjevala u finalu natjecanja Hilde Zadek u zlatnoj sali Musikvereina, i to jednu pjesmu od Papandopula, na hrvatskom! Studirajući u Beču naučila sam i njemački jezik, a strani jezici su u opernom svijetu vrlo bitni. Prisustvovati natjecanjima, pjevati audicije i angažmane u internacionalnim kazalištima možete i s bazom u Hrvatskoj. Ne postoji pravilo o tome iz kojeg grada se gradi karijera, svaka je unikat.“

Tamara Ivaniš 12. ožujka nastupa s poznatim meksičkim opernim pjevačem Rolandom Villazónom, u sklopu koncerata koje organizira Stiftung Mozarteum čiji je voditelj. Tema koncerta je „mladi Mozart“ pa zato pjeva ariju „Alcandro, lo confesso“. Villazón će moderirati koncert, a na kraju će zapjevati i duet. Hrvatsku opernu scenu prati i voli te se nada da će jednog dana imati priliku nastupati na hrvatskim daskama. Ističe da je bitno izabrati profesora s kojim osjećate da napredujete:

„Sukladno s tim mladi pjevači odlaze u gradove gdje se taj profesor nalazi i tu započinje život. Nakon toga seliš se tamo gdje dobiješ angažman. Također, opera je u Austriji, Njemačkoj ili Italiji tradicionalno puno popularnija, raširenija. Ima mnogo mogućnosti za nastupe u crkvama, na privatnim koncertima, u raznim kazalištima. Također, u veće operne kuće dolaze najpoznatiji pjevači svijeta od kojih možeš učiti.“

A da za uspjeh u inozemstvu nije uvijek potreban i studij vani te da se i nakon studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu može napraviti itekako uspješna karijera u inozemstvu, dokazuju i Nacionalovi sugovornici, diplomanti te akademije Sonja Runje, Leon Košavić, Goran Jurić, Matija Meić, Jelena Kordić, Diana Haller i Marko Mimica, koji imaju vrlo uspješne inozemne karijere.

Karlovčanin Goran Jurić od 2018. solist je u stuttgartskoj Državnoj operi, a bio je solist Bavarske Državne opere u Münchenu od 2011. do 2017. Bio je đak Glazbene škole Karlovac, Srednje glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a diplomirao je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te fonetiku i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:

„Kao student sam krenuo na inozemna pjevačka natjecanja i svidio se agentima, intendantima kazališta i dirigentima, počeo sam dobivati pozive za audicije i projekte. Tako sam još kao student Muzičke akademije položio audiciju za Velikog svećenika Baala u Verdijevu „Nabuccu“ u rimskom Teatro dell’Opera, izvedbama je ravnao Riccardo Muti. A na petoj godini studija imao sam i potpisan ugovor s Bavarskom državnom operom u Münchenu, gdje sam šest sezona bio solist i radio s mnogim svjetskim dirigentima, redateljima i pjevačima. Krenuli su angažmani u Operi Graz, Bečkoj državnoj operi, Festivalu u Bregenzu, operi La Fenice u Veneciji, operama u Rimu, Napulju, Firenci, Madridu, Berlinu, Antwerpenu, Torontu… Nije to bilo slučajno, na to sam se pripremao od prvog sata pjevanja sa 16 godina, poprilično rano za basa, no trebalo je mnogo strpljenja.“

Jurić je upravo u Stuttgartu otpjevao svog prvog Wotana u Wagnerovu „Rajninu zlatu“, a priprema i dvije nove produkcije – Wagnerovu „Valkiru“ te Dvořákovu „Rusalku“. Ove jeseni će debitirati u njujorškom Metropolitanu u Šostakovičevoj „Lady Macbeth Mcenskog okruga“, čemu se iznimno raduje. Planira, kaže, ostati još nekoliko sezona u stuttgartskoj Državnoj operi gdje može debitirati u velikim ulogama te istovremeno gostovati u svijetu, a onda će vidjeti.

Leon Košavić jedan je od onih s najuspješnijom inozemnom karijerom. Od svoje 21. godine, kada je debitirao u HNK-u Zagreb kao Papageno, radi i pjeva u Hrvatskoj, po Europi, a zadnjih godina i u prekooceanskim zemljama:

„Inozemna karijera nije bila ništa planirano, na kraju krajeva, ni moj upis na Akademiju nije bio planiran. Smatram da se neki put tijekom života treba prepustiti bez kalkuliranja i vjerovati samom sebi, pratiti sreću i srce jer sretan i ispunjen čovjek u svakom zanimanju bit će i uspješan.“

Košavić je trenutačno u St. Gallenu gdje priprema ulogu Germonta iz opere „La Traviata“, nakon toga vraća se u Hrvatsku, u svoj matični HNK u Osijeku, gdje će se u koprodukciji s HNK-om u Rijeci publici ponuditi opere „Gianni Schicchi“ i „Arlecchino“. Pri kraju sezone vraća se u St. Gallen gdje će se izvesti Ivanu Orleansku P. I. Čajkovskog, zatim slijedi Osječko ljeto kulture pa gostovanje na festivalu u Savonlinni. U sljedećoj sezoni u planu je „La juive“ u Ženevi, „Don Giovanni“ kojim dirigira mo. Riccardo Muti u Torinu, gdje pjeva ulogu Masetta, i „Papageno“ u Royal Opera House Covent Garden.

Marko Mimica je operni pjevač iz Omiša koji je s 18 godina upisao Muzičku akademiju, a tijekom studija stjecao je dragocjena prva iskustva pjevajući u HNK-u Zagreb, prvo u zboru, zatim kao solist malih i srednjih, a potom i velikih uloga. Nakon završetka studija proveo je dodatnih godinu dana usavršavajući se kod tadašnjega nacionalnog prvaka HNK-a Vitomira Marofa i istovremeno pohađao audicije u inozemstvu od kojih je jedna i „upalila“, ona u Deutsche Oper Berlin gdje je proveo sljedećih pet godina, a od 2016. je slobodni umjetnik:

„U svojoj prvoj sezoni u Berlinu pjevao sam više od 60 predstava. Hrvatsko tržište je naprosto premalo, ja sam trebao i želio više pjevati. U Hrvatskoj nastupam rijetko, ne zato što ne bih želio, već zato što se u Hrvatskoj koncerti i predstave organiziraju kasnije nego u ostatku Europe pa je teško uskladiti raspored. Opernim pjevačima iz Hrvatske teže je utoliko što iza nas ne stoji nikakav Gergijev, Muti ili vojska sljedbenika na Instagramu i mi smo pod većim povećalom od pjevača nekih drugih nacija. Svi žele tenora za talijansku operu kojemu je talijanski materinji jezik, francusku Carmen, njemačkog Lohengrina, ruskog Onjegina ili američkog Billyja Budda. Trenutačno sam u Palermu, pjevam s Plácidom Domingom, koji mi je vječna inspiracija kada su u pitanju opera i kazalište. Nakon toga ću nastupati kao Banquo u „Macbethu“ u Valenciji“, rekao je Mimica o svojim planovima.

Bračanka Sonja Runje je altistica specijalizirana za glazbu 17. i 18. stoljeća. Pjevanje je počela učiti kod Sanje Erceg Vrekalo u Splitu, Muzičku akademiju je završila u Zagrebu kod prof. Martine Gojčeta Silić, a nakon Akademije na svojoj vokalnoj tehnici nastavila je raditi kod Eve Blahove u Bratislavi. Pjevanjem se, kaže, počela baviti sasvim slučajno, zahvaljujući tome što je prof. Lidija Horvat Dunjko vodila Ljetnu opernu školu Mirula u Pučišćima te je uočila njezin talent.

Goran Jurić kao kralj Heinrich u ‘Lohengrinu’ 2014. u Madridu; Marko Špehar kao Sarastro

„Tijekom studija sam uz svog prijatelja, muzikologa i čembalista Darija Poljaka, zagazila u svijet rane glazbe i skupa smo istraživali vokalne mogućnosti kroz stilske smjernice i pravila, što je uvelike definiralo sve što radim. Što se baroknog svijeta tiče, uvijek sam samo radila, radila i radila. Jednoga dana sam primila poruku od Maxa Emanuela Cenčića, kontratenora svjetskoga glasa, koji me je pozvao na audiciju za ulogu Calipso u operi ‘Polifemo’ N. Porpore, koju je on režirao, a koju smo izveli na Salzburškim svečanim igrama. Ulogu sam dobila, oni su me uzeli u svoju agenciju te mi okrenuli život u smjeru koji sam oduvijek sanjala. Sada pjevam rame uz rame s pjevačima kojima sam do tada plaćala kako bih ih čula. Moj sljedeći nastup je uloga Marije Magdalene u oratoriju ‘S. Petrus i S. Magdalena’ J. A. Hassea, u Kölnu 14. travnja, uz orkestar Hofkkapelle München i dirigenta Rüdigera Lottera“, rekla je Sonja Runje.

Smatra kako je bitno reći da svaki operni umjetnik ima svoj put: „Netko ide na natjecanja, netko se javlja agentima, a netko jednostavno radi i ima sreće pa mu se agenti jave. Tajni recept ne postoji, no bez puno rada, odricanja i sreće, nema ničeg. Treba i ludo voljeti to pjevanje i glazbu, više od ičeg, jer to je jedini način da čovjek ne odustane dok ga okrutna realnost umjetničkog života šamara sa svih strana.“

Matija Meić upravo je u HNK u Splitu imao premijeru, igrao je Renata u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Šest godina živi u Münchenu, a nakon Muzičke akademije u Zagrebu kod prof. Giorgia Suriana, studirao je kratko i u Beču, na usavršavanju za lied i oratorij. I njegova je inozemna karijera započela pobjedom na natjecanju – 2013. je pobijedio na Beaumarchais Concours u Beču i kao nagradu pjevao sa solistima Bečke državne opere:

„Na tom koncertu me čuo Erich Seitter, casting direktor mojeg današnjeg kazališnog doma Staatstheater am Gärtnerplatz te me pozvao na audiciju za ‘Cosi fan tutte’ koju sam položio i 2015. debitirao tamo te dobio poziv da se pridružim ansamblu u kojem sam do danas. Godine 2014. osvojio sam drugu nagradu na prestižnom natjecanju Mirjam Helin u Helsinkiju, u čijem su žiriju isključivo pjevači, te su uslijedili i koncertni angažmani s Helsinškom i Liverpoolskom filharmonijom te lisabonskim Gulbenkian Orchestra. Operno tržište je vrlo internacionalno, a na svijetu postoji pregršt talentiranih muzičara. Količina opernih predstava koja se odvija u kazalištima u nekim državama poput Njemačke, Austrije, Španjolske ili Italije pogoduje razvoju naših uloga i repertoara uopće.“

Meić u Hrvatskoj, kaže, nastupa gotovo svake godine. Nakon „Krabuljnog plesa“ za Meića slijedi nastup u Mozartovoj „Velikoj misi u C-molu“ u ciklusu „Kanconijer“ Zbora i Orkestra HRT-a, pa debi u Münchenu u naslovnoj ulozi Verdijeva „Rigoletta“ i za kraj sezone Puccinijev zlobnik Scarpija u operi „Tosca“.