Vlado Obelić i Eduard Klain dvojica su od stotinjak potomaka židovskih obitelji čije su životne priče ispričane u ‘Ako tebe zaboravim’, upravo objavljenoj knjizi Jasminke Domaš. Uoči komemoracije u povodu proboja logoraša iz Jasenovca, njihove priče podsjetnik su na strahote Holokausta
Vlado Obelić je u Donjem Miholjcu, u kojem je 1938. rođen, proveo relativno sretno djetinjstvo. Vladi Obeliću, po struci magistru elektrotehnike, majka je bila Židovka, a otac Hrvat. Iako je okolina u njegovoj ulici bila blagonaklona i nije bilo nikakvih ekscesa zbog njegova židovstva, pamti jedan dan kada je doživio veliku nelagodu. Imao je pet godina i bila je vršidba žita. Bio je među djecom koja su išla od kuće do kuće prateći vršilicu. Vršidba žita za male je mještane bila prvorazredni događaj. U jednom trenutku, dok je bio na ulazu u jednu kuću, na vršilici je bio čovjek koji je rekao: “Makni se, Čifute, probost ću te vilama”.
Od traumatičnih stvari pamti i zvuk oštrih vojničkih koraka koje je slušao kada je straža prolazila ulicom. Nakon što su im odveli neke rođake, kao dječak od pet godina strepio je kada će se zaustaviti pred njihovom kućom i doći po njegovu baku s majčine strane. Svaki put kada su koraci nastavili dalje, on i njegova obitelj su odahnuli: “Kada su jedan dan zaista došli po moju baku, ja sam spavao i nisam to čuo. Pretpostavljamo da je ubijena ili u Jasenovcu ili u Auschwitzu, a bratić i teta završili su u Jasenovcu. Mamin brat bio je u rapskom logoru, a nakon što je taj logor oslobođen javio se u partizane. Na Kordunu su ih opkolili ustaše. On je drugima čuvao odstupnicu da odu, a nakon toga su nam prenijeli da je zadnju bombu bacio pod sebe. Nije se dao uhvatiti živ. Stradao je velik dio obitelji s majčine strane. Jedan naš rođak, bratić od majke, od imovine je imao samo automobil pa je otišao u Italiju i Švicarsku i preživio, drugom bratiću bilo je teško ostaviti svoju imovinu. Što se mene i majke tiče, naš prvi susjed, koji je bio redar u općini, praktički nam je spasio život kada nam je rekao da smo na popisu i da će nas odvesti u logor. Čim nam je to rekao, organizirali smo se i pobjegli oko tri ili četiri sata ujutro. Po nas su došli u sedam sati ujutro i više nas nisu našli. To je bilo u zimu 1944., otišli smo u selo Marijanci kod rođaka i tamo smo bili do završetka rata, nakon čega smo se vratili u Donji Miholjac. Imao sam blizu sedam godina kada je rat završio.”..
Pročitajte više u novom broju Nacionala…