Objavljeno u Nacionalu br. 696, 2009-03-17

NAKON RAZVODA RODITELJA samo će jedan od deset očeva dobiti skrbništvo, i to samo ako ga majka ne želi: nekoliko očeva priča o borbi za svoju djecu i njihovim osobnim ratovima s hrvatskim zakonima

U društvu u kojem se žene i u 21. stoljeću još uvijek moraju boriti za ravnopravnost te jednake plaće i jednaku zastupljenost među, primjerice, menadžerima i političarima, ali i osnovna radna prava, jer ugovori o radu na određeno vrijeme najviše pogađaju buduće majke, u jednom segmentu čini se da je žena ipak kudikamo zaštićenija od muškarca. Pri dodjeljivanju skrbništva nad djecom nakon razvoda roditelja samo jedan od deset očeva dobit će skrbništvo, i to samo ako majka sama ne želi skrbništvo ili ako s njom nešto ozbiljno nije u redu, a za to postoje neoborivi dokazi.

Većina onih očeva koji se žele izboriti za skrbništvo nad svojim djetetom suočavaju se s uglavnom istom pričom, a 31-godišnji Goran Cipar, osnivač udruge “Otac za dijete” koji objavljuje i svoj blog, samo je jedan od očeva koji su to proživjeli.

“Majka ode, uzme dijete k sebi i onemogućava ocu viđanje. Centar za socijalnu skrb donese privremeno rješenje kojim odlučuje da ‘dijete ostane kod majke kad je već kod nje’, a na osnovi preporuke Centra sud u 89 posto slučajeva dodjeljuje skrbništvo majci jer je, citiram, ‘dijete već kod majke pa se naviklo na novonastalu situaciju’. Gotovo svi mi očevi u rješenjima imamo tako formuliranu rečenicu. Meni su trebale tri godine dok nisam uspio postići da moja bivša supruga uopće poštuje sudsku odluku o viđanju, taj minimum od svakog drugog vikenda koji ne postoji u zakonu i ne znam na čemu je utemeljen. Kako je moja supruga nakon rastave odvela sina u Slavonski Brod, ja svaki put moram prijeći tisuću kilometara ako želim dijete dovesti na vikend u Zagreb. No u te prve tri godine ja bih došao po dijete, a supruga ga ne bi pustila iz kuće pa bih to morao prijavljivati policiji. Međutim, ako ja ne bih došao, iz Socijalne službe su mi odmah prijetili tužbom za zanemarivanje djeteta. Sprečavanje djeteta da vidi majku ili oca je nasilje u obitelji, ali od policije nisam mogao dobiti ni zapisnik. Dok su susreti još bili određeni u tjednu i dok još nisam imao vlastitu tvrtku da mogu koliko-toliko sam raspolagati radnim vremenom, pitao sam zamjenicu općinskog državnog odvjetnika može li ona dva dana u tjednu izostati s posla, na što mi je odgovorila da nisu o tome razmišljali. Prema njima, ja sam ‘samo’ dva puta prijavio sprečavanje kontakata mene i sina, a sve ostalo tretiraju kao nesporazum”, revoltiran je Goran Cipar. On kaže da su državne institucije, od Centra za socijalnu skrb do policije i Ministarstva obitelji, iznimno neprijateljski raspoložene prema očevima.

“Nečija bivša supruga može biti i zla, i bolesna, i luda, ali postoji čitav niz državnih službi koje ne samo da nemaju pravo biti ni zle ni pokvarene, nego bi takvo što trebale spriječiti. A one to ne rade i to je jedan od razloga zašto sam se odlučio na osnivanje udruge. Međutim, ne tretiraju nas kao nekoga tko s njima zajednički treba raditi za dobrobit djeteta, nego nas ili ignoriraju ili onemogućavaju osnivanje i rad jer to za njih znači da oni ne rade svoj posao kako treba”, kaže Goran Cipar. Kao tipičan primjer neravnopravnog tretiranja majki i očeva, on navodi nesporazumno odvođenje djeteta od jednog roditelja prije bilo kakvog sudskog rješenja.

“Kad dođe do rastave, majka uzme dijete i ne dopušta viđanje, to se uzima kao osnova da se skrbništvo dodjeljuje upravo majci, a kad to napravi otac, to se tretira kao otmica. Taj smo dio u pravilu svi prošli i moje je mišljenje da je to jedan obrazac po kojem centri za socijalnu skrb daju instrukcije majkama”, smatra Goran Cipar.

U redakciju Nacionala javio se jedan otac s upravo kao po tom obrascu definiranim slučajem. Nakon više od godinu dana nemogućnosti postizanja dogovora s bivšom suprugom i Centrom za socijalnu skrb, 35-godišnji Robert Kramer odlučio je svoju kćer u dobi od dvije godine i osam mjeseci odvesti k sebi. Njihov je odnos, tvrdi, bio narušen jer ju je posljednjih mjeseci mogao viđati dva puta tjedno po dva sata, i to isključivo u skučenoj prostoriji Centra za socijalnu skrb Ivanec. Bivša supruga i Centar za socijalnu skrb odmah su ga optužili za otmicu.

“Iako smo živjeli u Zagrebu, kad je moja supruga odlučila otići jer sam ja, prema njezinim navodima, zanemarivao obitelj tako što sam puno radio pa nisam stizao svaki dan ručati s njima, uzela je dijete i otišla k svojim roditeljima u 80 kilometara udaljeni Ivanec kod Varaždina. Prema Centru za socijalnu skrb, majka prirodno uzima dijete k sebi jer je to ‘prirodno’. No, u početku nisam inzistirao na skrbništvu nego samo na učestalom i adekvatnom viđanju svoje kćeri. Promijenio sam mišljenje nakon što sam jednom prilikom dobio od nje batina. Konkretno, fizički je nasrnula na mene, i to dok sam u rukama držao našu kćer. Udarala me po leđima, a ja sam objema rukama štitio dijete i pokušao se izmaknuti. Oslobođena je krivnje zbog ‘nedostatka dokaza’. Da sam ja to napravio, vjerojatno bih završio u zatvoru. To je bilo u razdoblju kad je malena bila kod mene tijekom vikenda i nisam je odmah vratio majci jer je dobila tešku upalu i nije bilo preporučljivo da dijete putuje tako daleko. Iako je moja bivša supruga bila cijelo vrijeme obaviještena o svemu i nisam joj branio da dođe vidjeti dijete, ona je nakon 12 dana došla s odvjetnicom i optužila me za otmicu. Kad je fizički nasrnula na mene, i to dok sam imao dijete u rukama, shvatio sam da takva osoba nije adekvatna za skrbnika i odlučio se boriti za skrbništvo, s tim da majka, naravno, ima pravo na maksimalne kontakte s djetetom. No, u tome me pokušavaju onemogućiti na svim instancama. Primjerice, iako je dijete do 14 mjeseci života živjelo u Zagrebu, gdje je i rođeno, nadležnost je preuzeo Centar za socijalnu skrb Ivanec, koji je, tvrdim, izrazito pristran i na strani majke.”

Robert Kramer donio je u redakciju Nacionala cijeli registrator dokumenata, a to je, rekao je, samo dio njegove ‘bogate kolekcije’ raznih spisa u vezi s djetetom.

“Presuda u slučaju Riječka banka imala je pet stranica, a rješenje Općinskog suda u Zagrebu kojim se odbija moj prijedlog o donošenju privremene mjere kojom bi se dijete povjerilo na čuvanje i odgoj meni kao ocu, ima 14 stranica. To isto rješenje Županijski je sud odbacio četiri mjeseca kasnije i vratio postupak na početak. Problem je u tome što nitko ne štiti dijete, a kad otac to pokuša, dobije po nosu jer majka može raditi što god hoće budući da nju štite institucije, a sve pod ‘svetom’ izlikom ‘u najboljem interesu djeteta’. Stav suda je, bez obzira na to što za to nema uporišta ni u zakonu ni u Ustavu, da se dijete do tri godine dodjeljuje majci. Za sudsko vještačenje određena je Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež. Vještačenje je preuzela i u svoje ime, a ne u ime bolnice, kao zakleti sudski vještak, potpisala ravnateljica te bolnice, doktorica Neda Grgić, koja u vrijeme vještačenja uopće nije imala važeću licencu sudskog vještaka, budući da joj je istekla. No, morao sam podnijeti i zahtjev za izuzećem sutkinje koja podržava tu sudsku vještakinju, a ista sutkinja ‘mentorica’ je sudskoj savjetnici, što je naziv za sudske službenike koji još nisu imenovani sucima, koja vodi predmet privremene mjere. Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu samo šest sudaca sudi u slučajevima obiteljskog prava i svih šest su žene. S tim da njihova voditeljica Sandra Artuković Kunšt uredno odlazi na razne prezentacije koje organizira udruga B.a.B.e. na čelu sa Sanjom Sarnavkom. Lidija Budimović, glavna pravnica u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi članica je udruge B.a.B.e. No, u međuvremenu su s interneta počele nestajati sve poveznice o raznim radionicama u kojima su sudjelovale članice udruge B.a.B.e. i razne sutkinje i djelatnice Ministarstava i pravosudnog sustava. Nevjerojatno je koliko su one sve međusobno umrežene. Meni ne smeta ni udruga B.a.B.e. ni druge udruge, ali mi smeta ako one izravno utječu na pravosuđe”, priča ogorčeni Robert Kramer. Da su svih šest sudaca koji se bave pretežno obiteljskim pravom uistinu žene, dobili smo potvrdu i od glasnogovornice Općinskog građanskog suda u Zagrebu sutkinje Nives Šimunović. Riječ je o sljedećim sutkinjama: Sandri Artuković Kunšt, voditeljici grupe za statusne i obiteljske sporove formirane 2006. godine, Tatjani Banić-Požnjak, Marini Parač Garma, Mariti Perčin Ferber, Zrinki Perić i Ivani Markotić. U istoj grupi je i sudska savjetnica Dubravka Bebić. Sve sporove iz obiteljskog prava vodi ovih šest sutkinja, osim manjeg broja sporova koje su suci preuzeli prije 2006. godine, dokad su gotovo svi suci parničnog odjela vodili i obiteljske sporove.

No Robert Kramer kaže da problemi djece i očeva počinju daleko od suda, najčešće u Centrima za socijalnu skrb:

“Nitko ne može spriječiti majku da djetetu govori protiv mene, da u prisutnosti djeteta viče na mene i još više traumatizira dijete. Kad sam, dok su još postojala koliko-toliko uredna viđanja, počeo sa sobom voditi svjedoke, Centar za socijalnu skrb pokušavao mi je imputirati kako se nisam u stanju samostalno brinuti za dijete. Tražili su da nitko osim mene ne smije biti prisutan pri susretima s djetetom, ali mi to nisu htjeli dati napismeno. U vrijeme dok je bio određen nadzor pri mojim susretima s djetetom, Centar nije bio u stanju naći socijalnog radnika koji bi mogao biti s nama četiri sata, koliko je određeno, nego samo tri. Nisu određeni ni zamjenski termini za neradne dane. Nakon što je majka onemogućavala moje susrete s djetetom, Centar nas je oboje opominjao. Dakle, jednako smo krivi, iako je majka ta koja ometa susrete. Međutim, ja nemam ništa protiv majke svog djeteta. I kakvi god bili naši odnosi, ja neću dijete trovati protiv nje i njezine obitelji. Ja ne želim reći ni da su očevi bolji od majki niti da majke ne valjaju, čak niti da majka mog djeteta ne valja. No ne želim dopustiti da sustav, koji djeluje po principu ‘daj dijete materi pa kako bude’, provodi nasilje i diskriminaciju nada mnom, čineći najveću štetu mom djetetu kojem je uskraćeno jednako pravo na oba roditelja.”

Odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko, koja zastupa majku djeteta, Ivančicu Putarek Kramer, rekla nam je da njezinu stranku zakon iz tri razloga ograničava u mogućnostima iznošenja detalja:

“Prema Obiteljskom zakonu obiteljski postupci su tajni, jer je ovaj sudski postupak još u tijeku, pa majka ni na jedan način ne želi čak ni potencijalno biti u situaciji da joj se može imputirati bilo kakav pokušaj utjecaja na sud, te, konačno, iz razloga obveze roditelja da zaštite privatnost svog vlastitog djeteta. Stoga moja stranka čeka da odluku o ovom postupku donese sud, a ne mediji. Moja stranka se ne obraća udrugama za pomoć niti su njezini roditelji predsjednici udruge indikativnog naziva ‘Dijete-razvod’, niti tiskaju letke, upute i vodiče za roditelje u razvodu, pod financijskim pokroviteljstvom Grada. Kao na primjer profesorica Asenka Kramer koja je, eto slučajnosti, upravo majka Roberta Kramera.”

Ravnateljica Centra za socijalnu skrb Ivanec Anica Pahić nije mogla komentirati konkretan slučaj, no istaknula je da je Centar postupao savjesno, odgovorno, u skladu s pravilima struke i interesima djeteta.

“Procijenili smo da je iznimno važno roditeljima osigurati kontinuirani stručni rad, a kako bi dijete ostvarilo kontakte s roditeljem s kojim ne živi, predloženo je održavanje susreta u prostoru Centra. Smatramo da ovakav način susreta i druženja ne bi smio biti uobičajen jer je za svako dijete primjerenije da se susreti i druženja s roditeljem s kojim ne živi održavaju u poznatom, to jest obiteljskom okruženju”, stoji u pisanom odgovoru ravnateljice. Ona je rekla i da je dosadašnja praksa pokazala da se sporazumi roditelja u slučaju razvoda u najvećem broju slučajeva postižu tako da će djeca živjeti s majkom.

“Razloge toga treba tražiti prvenstveno u njihovu još uvijek tradicionalnom poimanju roditeljskih uloga. No u u dosadašnjoj praksi ovog Centra bilo je više slučajeva u kojima je sudu, zbog najboljeg interesa djeteta, upućen prijedlog da djeca žive s ocem. Međutim, praksa isto tako pokazuje da sudovi pri donošenju privremenih odluka o sadržajima roditeljske skrbi još uvijek ne pokazuju dovoljnu senzibiliziranost za obiteljsku dinamiku, posebno za potrebe djece, i ne poštuju princip žurnosti u postupanju. Centar za socijalnu skrb u takvim situacijama ne raspolaže prikladnim mehanizmima i zakonskom regulativom kojima bi prevladao razdoblje do donošenja sudske odluke, čime se otvara prostor za roditeljsku manipulaciju pravima djece. Roditeljstvo se u postupku razvoda braka ne bi smjelo svesti na dimenziju borbe dviju suprotstavljenih strana iz koje će jedna izići kao pobjednik, a druga kao gubitnik, zbog čega borbu protiv partnera proširuju i na borbu protiv institucija za koje percipiraju da su na nečijoj strani”, odgovorila je ravnateljica Anica Pahić.

Udrugu “Dudeki”, koja zastupa sve obespravljene muškarce, osnovao je prije nepune dvije godine Damir Bartolčić, 35-godišnji djelatni policijski službenik. Ime ima i preneseno značenje, mnogima se sviđa, ali mnogi ih upravo zbog imena i osuđuju. No član Roman Bach objasnio je zašto baš “Dudeki”:

“Zato što se osjećamo kao ‘dudeki’. Plaćaj i šuti, a prava nemaš nikakvih.”

Roman Bach, 34-godišnji vozač tramvaja, obiteljski zakon praktički zna napamet, a pridružio se “Dudekima” jer, kaže, u svim su mu institucijama prije toga bila zatvorena vrata.

“Ja kao Roman Bach nisam imao nikakvih prava. Tek kad sam se učlanio u udrugu počeli su me ‘doživljavati’. Sve institucije koje bi se trebale baviti obiteljskim stvarima su na strani majke. Otac je tu da radi. Bilo mi je teško uopće naći odvjetnika koji bi me zastupao. Upravo zbog prvog odvjetnika, koji očito nije nimalo bio upućen u obiteljski zakon, nisam dobio skrbništvo nad djetetom. Već devet mjeseci borim se da bih dijete dobio za vikend, iako je dijete, prema zakonu, u nekoliko navrata već trebalo biti oduzeto majci. Međutim, djetetova prava se krše, a institucije ne reagiraju. U Centrima za socijalnu skrb na očeve gledaju kao na nužno zlo, na nekoga tko plaća alimentaciju i tko je tamo samo da potpiše neki papir.”

Zagrebački odvjetnik Hrvoje Jukić, i sam rastavljen, članovima udruge ‘Dudeki’ daje pravne savjete, a mnoge od njih i zastupa na sudu.

“Međutim, problem je što živimo u društvu u kojem je dovoljno da bivša supruga ili sadašnja supruga kaže da sam joj, na primjer, prijetio preko telefona, i meni će viđanje biti zabranjeno. Naša udruga nikada neće opravdavati nikakvo nasilje, smatramo da je nasilnim muževima, ali i ženama, mjesto u zatvoru. Međutim, prava žena toliko su uznapredovala da je dovoljno da žena kaže da je muž tuče i on će bez ikakvih dokaza završiti u zatvoru.”

Upravo to dogodilo se osnivaču udruge Damiru Bartolčiću, kojem ni činjenica da je policajac nije pomogla. Dapače, to je bila otegotna okolnost.

“Supruga me lažno prijavila za zlostavljanje, a u mom se slučaju na to gleda kao na nedolično ponašanje izvan službe. Odgovaram i prema Obiteljskom zakonu i prema Zakonu o policiji, protiv mene se pokreće stegovni postupak, a vrlo lako mogu dobiti i otkaz. Na temelju njezine izjave, bez bilo kakvih dokaza, osuđen sam na 30 dana zatvorske kazne, odnosno godinu dana uvjetno”, rekao je Damir Bartolčić. Sporni događaj odigrao se 26. listopada 2006. Između njega i njegove supruge došlo je do verbalnog sukoba koji je on želio izbjeći napuštanjem prostorije.

“Htio sam izići van, a ona mi je zapriječila izlaz. Kad sam otvorio vrata, slučajno sam je vratima odgurnuo i ona je to pretvorila u nasilje u obitelji, vodila je djecu k liječniku, rekla je da sam zlostavljao i nju i djecu”, ispričao je Damir Bartolčić. Istog trenutka on je odveden u pritvor. Odvjetnik Hrvoje Jukić objasnio je da je postupak kod prijavljivanja nasilja u obitelji takav da se nasilnik, obično muškarac, odmah izdvaja iz obitelji.

“Vi kažete da niste krivi, ali oni vas ne puštaju dok ne provedu cjelokupni postupak. Druga varijanta je da priznate krivnju kako biste odmah bili pušteni iz pritvora, a posljedica je presuda o prekršaju kojom vas proglašavaju krivim. U svojoj praksi još nisam vidio rješenje kojim se suprug oslobađa krivnje. To je jedan alat, jedno oružje kojim se žene vrlo uspješno služe jer je na taj način vrlo lako muškarca odstraniti iz obitelji. Velike su mogućnosti manipulacije jer se ne provodi dokazni postupak na licu mjesta.”

Damir Bartolčić kroz sve je to prolazio sam i nije znao kome bi se obratio. Tako je jednom prilikom nazvao udrugu B.a.B.e.

“Tako su me lijepo otpilile. Znate što su mi rekle? Gospodine, ovo je udruga za ženska prava! I zaklopile slušalicu.”

Iako se Damir Bartolčić nije mogao osloboditi lažne prijave zbog koje se i danas vodi u prekršajnoj evidenciji, u sudskom postupku za skrbništvo nad njihovo troje djece uspio je dokazati da je on odgovornija strana i da će djeci pružiti adekvatniju skrb. Tako je nad dvoje djece dobio skrbništvo, a najstarije dijete samo se odlučilo za život s majkom.

Odvjetnik Hrvoje Jukić ukazao je na mnoge nedosljednosti u sudskim odlukama i pristranost kad su u pitanju majke:

“Postoji jedan predmet gdje je supruga čak pravomoćno osuđena za zanemarivanje djece i nasilničko ponašanje, a sud joj je ipak privremeno, dok traje brakorazvodni postupak, dodijelio skrb nad djecom jer je Centar za socijalnu skrb tako preporučio. Trenutačno imam nekoliko predmeta protiv majki koje onemogućavaju očevima viđanje djeteta, ali nije mi poznato da je ijedna majka ikad kažnjena zbog toga. A za to je predviđena kazna do tri godine zatvora. Zamislite kakva je trauma za dijete kad otac s policijom mora dolaziti kako bi mu majka omogućila viđanje. Ne shvaćam majke koje to rade jer time ne čine štetu bivšem suprugu nego najveću štetu čine upravo vlastitom djetetu. Kakvi god da su njezini razlozi, ne bi smjela rješavati bračne probleme na teret djeteta. Te majke ne shvaćaju da su djetetu jednako potrebni i otac i majka.”

Udruga “Dudeki” osnovana je upravo kako bi pružila pomoć očevima čija su prava zakinuta, ali i svim drugim obespravljenim muškarcima, pa tako i zlostavljanima. No zlostavljani muškarci, kaže odvjetnik Hrvoje Jukić, rijetko se imaju hrabrosti javiti jer ih čeka osuda okoline i etiketa slabića.

“Na zlostavljanu ženu gleda se kao na žrtvu, a na muškarca kao papka”, kaže. No ističe da su imali i slučaj lažnog prijavljivanja od strane muškarca. I takvim osobama, ističe, treba pomoći i uputiti ih na psihijatrijsko liječenje. No, onim očevima koji su zaista zlostavljači, kaže, mjesto je u zatvoru.

Damir Bartolčić, međutim, kaže da nisu svi očevi zlostavljači i da nisu svi “napustili obitelj”, kako im se obično stavlja na teret i uzima za grijeh. On apelira na ženske udruge da savjetuju svojim članicama, ako se već bore za ženska prava, da se bore i za prava djeteta, a djeca imaju pravo na očeve.

No ženske udruge većinom se bave problemima stvarno zlostavljanih žena, a njihov je postotak kudikamo veći nego zlostavljanih muškaraca i često ih, paradoksalno, upravo sustav ne štiti pa su prisiljene potražiti mjesto u nekom od skloništa za žene.