Objavljeno u Nacionalu br. 487, 2005-03-15

Tročlano sudsko vijeće haaškog suda u utorak 8. ožujka je vratilo Carli Del Ponte na doradu optužnicu protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača: prigovorili su sintagmi ‘zločinački poduhvat’ za Oluju, što je ključni element optužnice protiv Ante Gotovine

Utorak, 8.ožujka, mogao bi biti jedan od najvažnijih dana za položaj Hrvatske kao države i njenih optuženih generala pred Haaškim sudom. Toga dana tročlano je Sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Carmela Agiusa, uz kojeg su još bili suci Jean Claude Antonetti i Kevin Parker, vratilo optužnicu protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača na doradu. Ta je odluka velika pobjeda Miroslava Šeparovića i Čede Prodanovića, odvjetnika optuženih generala, koja bi mogla znatno promijeniti optužnicu, a na kraju bi najviše mogla ići u prilog odbjeglom generalu Gotovini. Odluka Sudskog vijeća odnosi se ponajprije na tužiteljičinu sintagmu “zločinački pothvat” kojom je opisala operaciju “Oluja” te kao glavne izvršitelje navela Franju Tuđmana, Antu Gotovinu i “druge”, među kojima su i Čermak i Markač.
Haaška tužiteljica dobila je rok od tri tjedna da objasni svoju tužbu i potkrijepi je dodatnim dokazima, jer u dotad predočenim Sudsko vijeće nije našlo elemenata za takvu optužnicu. U iduća dva tjedna, koliko je preostalo do njezina odgovora, Carla Del Ponte teško može pružiti dodatni argument koji bi potkrijepio taj dio njezine optužnice, pa je logično očekivati da se taj dio iz tužbe makne. Tako bi se znatno olakšao Čermakov i Markačev položaj, a za Gotovinu bi se stekli uvjeti da se razmotri čak i odbacivanje optužnice. Iako se nigdje izrijekom u odluci Sudskog vijeća ne spominje Gotovina, sve odluke u slučaju Čermak i Markač koje se tiču “zločinačkog pothvata” automatski će se morati primijeniti i na njegov slučaj. A upravo je optužba za “zločinački pothvat” ono što se stavlja Gotovini na teret. To je optužba, koliko god se to ne sviđa Carli Del Ponte i njezinim fanovima u Hrvatskoj i dijelu Europske unije, na vrlo klimavim temeljima te će je Sudsko vijeće po mišljenju pravnih stručnjaka na kraju morati ukinuti.
Za promjene optužnice ili njeno ukidanje nije potrebno da optuženik bude i zatvorenik u Scheveningenu, iako to tvrde mnogi “dobri” poznavatelji haaških propisa. Po člancima 50. i 51. Statuta Haaškog suda optuženik ne treba biti u zatvoru da bi se o optužnici protiv njega raspravljalo te da bi ona bila promijenjena ili ukinuta. To potvrđuju presedani među kojima je najpoznatiji slučaj srpskog generala Zeca. Dok je on bio u bijegu, zbog novih saznanja i dokumenata Sudsko vijeće ukinulo je tužbu protiv njega iako se on nikad nije pojavio pred Haaškim sudom. Gotovina ne treba biti u Haagu da bi mu se promijenila ili ukinula optužba. To se već jednom i dogodilo, kad je prije godinu dana haaška tužiteljica promijenila optužnicu protiv njega iako je bio u bijegu.
Carmel Agius, predsjednik tročlanog Sudskog vijeća, te članovi Jean Claude Antonetti i Kevin Parker detaljno su opisali koje dijelove optužnice protiv Čermaka i Markača tužiteljstvo treba dopuniti i pojasniti. U uvodu odluke Vijeće podsjeća da su i Čermak i Markač optuženi za progon, deportaciju, nasilne deložacije i druga nehumana djela koja se u članku 5 Statuta ICTY-ja opisuju kao zločini protiv čovječnosti, kao i za ubojstva, pljačku i razaranje gradova i sela.
Sudsko vijeće navelo je da optužnica mora precizno opisati činjenice i zločine za koje se optuženi terete. Tužiteljstvo posebno mora objasniti na čemu temelji teze da su optuženici planirali, poticali ili naređivali djela za koja ih terete. Sudsko vijeće od tužiteljstva traži i da osigura posebne dokaze za one dijelove optužnice u kojima se optuženi terete da su osobno počinili djela za koja ih terete.
Sudsko vijeće zatražilo je da tužiteljstvo razjasni dijelove optužnice koji se temelje na tezi o udruženom zločinačkom pothvatu. Zato je naredilo tužiteljstvu da objasni prirodu i svrhu zločinačkog pothvata, njegovo vrijeme i trajanje, identitet osoba uključenih u zločinački pothvat, kao i prirodu sudjelovanja Markača i Čermaka.
Tamo gdje se optužnica zasniva na odgovornosti optuženika kao nadređenih počiniteljima, optuženi prema mišljenju Sudskog vijeća moraju znati ne samo na kojem njihovu ponašanju tužiteljstvo temelji tezu o njihovoj odgovornosti, nego i za koje ih ponašanje njima podređenih osoba tereti.
U slučajevima gdje Markača i Čermaka tužiteljstvo tereti na osnovi zapovjedne odgovornosti, optužnica se mora dopuniti činjenicama koje dostatno dokazuju da su njih dvojica doista bili nadređeni osobama koje su izravno sudjelovale u zločinima, činjenicama koje potvrđuju da su oni nad svojim podređenima doista imali učinkovitu kontrolu, posebice u smislu izravne mogućnosti prevencije ili kažnjavanja kriminalnog ponašanja, te činjenicama koje opisuju za koja su to kriminalna ponašanja Čermak i Markač optuženi.
Sudeći po odluci Sudskog vijeća, tužiteljstvo u postojećoj verziji optužnice nije činjenicama dovoljno potkrijepilo da su Čermak i Markač znali da će se dogoditi kriminalna djela za koja ih terete. Tužiteljstvo treba osigurati i činjenice koje će potvrditi da su njih dvojica znali da su njihovi podređeni počinili određena djela. Sudsko vijeće navodi da je svjesno kako informacije ne mogu uvijek biti posve precizne, ali ipak nalaže tužiteljstvu da osigura one koje može. Tužiteljstvo ujedno treba priložiti i činjenice u prilog tvrdnjama da su optuženici propustili poduzeti neophodne i razumne mjere kako bi spriječili kriminalna djela svojih podređenih, kao i da su ih propustili kazniti.
Ondje gdje se u optužnici navodi da je za počinjenje djela za koje se optuženike tereti bitno stanje svijesti optuženika, Sudsko vijeće je od tužiteljstva zatražilo da to stanje svijesti opiše kao materijalnu činjenicu, ili da osigura dokaze iz kojih se izvlači teza o tom stanju optuženikove svijesti. Sudsko vijeće upozorilo je tužiteljstvo da ne može tek tako pretpostaviti da su u tom slučaju ostvarene zakonske pretpostavke za inkriminaciju optuženika. Sudsko vijeće navelo je u svojoj odluci da općenito svaka od tih činjenica treba biti iznesena brzo i otvoreno, iako se u određenim situacijama mogu dostatno opisati nužnim implikacijama.
Sudsko vijeće odbacilo je primjedbe braniteljskih timova optuženika u dijelu gdje tvrde da je tužiteljstvo nepotpuno i nepravilno preciziralo i opisalo činjenični kontekst u kojem su počinjeni zločini koji se Čermaku i Markaču stavljaju na teret, te da je zato cijela optužnica nepravilna. Njih dvojica posebno su reagirali na činjenicu da je optužnica operaciju “Oluja” tretirala kao zločinački pothvat. Tužiteljstvo je u svom odgovoru ustvrdilo da se ono ne bavi zakonitošću operacije “Oluja” nego samo zločinima koji su počinjeni dok je trajala.
Sudsko vijeće navelo je da se činjenice koje se optuženicima stavljaju na teret samo u nekim slučajevima mogu bazirati na opisu događaja koji je, među ostalim, “Oluju” tretirao kao zločinačku akciju, a tzv. RSK praktično stavio uz bok Republici Hrvatskoj kao državu. Sudsko vijeće navelo je da se činjenice koje terete optuženike moraju priložiti s nužnom određenošću, ali nedostatak određenosti u opisu događaja u ovom slučaju nije dovoljan da preraste u formalnu nepravilnost optužnice.
Sudsko vijeće odredilo je da će se sporne tvrdnji u opisu akcije “Oluja” dokazivati ili rušiti izvođenjem dokaza u postupku, a općenito smatra da način prezentacije akcije “Oluja” unutar optužnice nije relevantan za sadržaj inkriminacija protiv Čermaka i Markača.
Sudsko vijeće odbilo je primjedbe njihovih branitelja da identitet žrtava i uništeno vlasništvo nisu dovoljno precizirani te se pozabavilo i dijelom koji govori o tome da su optuženi generali Čermak i Markač morali znati da će zločini biti počinjeni ili da su ih počinili njihovi podređeni. Sudsko vijeće smatra da optužnica u tom dijelu mora biti jače argumentirana i potkrijepljena dokazima. U suprotnom optužnica će se morati osloniti samo na dijelove koji govore o tome da su predstavnici međunarodne zajednice upozoravali optužene da su zločini počinjeni. Paragraf 18 optužnice prema tumačenju Suda nije jasan u svojoj namjeri. U prvom dijelu paragrafa tvrdi se kako su optuženici imali ovlasti da spriječe zločine ili da kazne njihove počinitelje. Sadržaj paragrafa 17 i 18 optužnice govori o tome da su ovlasti da spriječe ili kazne zločine povjerene onim snagama koji su bile subordinirane optuženima. Stoga sudsko vijeće traži od tužiteljstva da precizno utvrdi snage koje su bile pod zapovijedanjem optuženog generala Čermaka. A tu je situacija vrlo jasna. Pod zapovijedanjem Čermaka bilo je 30-ak ljudi koji su se brinuli o logistici, odnosno funkcioniranju Knina: odvoz smeća, kanalizacija, briga o bolnici, opskrba namirnicama, briga o uginulim životinjama.
Od tužiteljstva se traži da identificira sve činjenice koje bi optužene Čermaka i Markača mogle povezati s optužbama da su znali da zločini moraju biti počinjeni ili su ih već počinile njima podređene postrojbe. Kad je riječ o prirodi i svrsi zločinačke organizacije, Sudsko vijeće zadovoljno je općim tumačenjem tužiteljstva da je zločinačka organizacija skupina dvoje ili više pojedinaca koji imaju zajednički plan da počine djela kažnjiva prema Statutu Haaškog suda. Sudsko vijeće zadovoljno je i obrazloženjem vremenskog okvira za koji tužiteljstvo tvrdi da su u njemu počinjeni zločini, od 4. kolovoza do 15. studenoga 1995. Međutim, Sudsko vijeće prihvatilo je tvrdnju obrane Čermaka i Markača da tužiteljstvo nije uspjelo pružiti dovoljno dokaza u identificiranju svih članova zločinačkog pothvata. Ne uspije li u tome, tužiteljstvo mora naglasiti u optužnici da ne može precizno identificirati sudionike navodne zločinačke organizacije. Također, tužiteljstvo mora objasniti prirodu sudjelovanja svakog pojedinca u zločinačkoj skupini. Nadalje, tužiteljstvo u paragrafu 22 optužnice definira kategorije sudionika zločinačke organizacije kao pripadnike hrvatskih snaga. Ako je to bila namjera tužiteljstva, stvari baš i nisu posve jasne. Paragraf 11 optužnice imenuje samo dvojicu optuženika, generala Antu Gotovinu i pokojnog predsjednika Franju Tuđmana, kao članove zločinačke skupine. Drugi članovi nisu identificirani nego samo spomenuti kao “drugi”. Sudsko vijeće smatra da bi to moglo u materijalnom smislu dokazivanja optužnice rezultirati neuspjehom tužiteljstva. Sudsko vijeće traži od tužiteljstva jasno stajalište o tome smatra li da su svrhu i ciljeve zločinačke organizacije ostvarile hrvatske snage pod stvarnim zapovjedništvom članova te organizacije kako bi o tome i obrana optuženih bila obaviještena. Osim toga, sudsko vijeće zatražilo je od tužiteljstva da objasni svoje tvrdnje u slučaju generala Markača kako je optuženik bio svjestan zločinačkog pothvata i kako je svjesno pristao na svoju ulogu. Sve u svemu, nimalo lak zadatak za tužiteljstvo, koji se mora obaviti u samo tri tjedna.
Situacija za Markača i Čermaka nije identična. Njih najviše opterećuje “slučaj Grubori”, zločin počinjen 26. kolovoza 1995. u kojem su ubijeni srpski civili a što do današnjeg dana nije bilo procesuirano. To što taj slučaj nije procesuiran jedna je od najvećih sramota hrvatskog pravosuđa, jer se za taj grozan zločin znaju krivci. Upravo ovih dana pred haaškim istražiteljima u Zagrebu svoje iskaze daju pripadnici specijalne policije koji su sudjelovali u toj akciji “čišćenja”. Zna se tko je tada zapovijedao tom jedinicom specijalaca, kao i to da general Čermak kao civilni namjesnik zadužen za Knin s njima nije imao nikakve veze. Kako Nacional doznaje, još jedna optužba, koja je najavljena protiv Hrvata, bit će podignuta upravo zbog “slučaja Grubori”, i to protiv neposrednog zapovjednika te specijalne jedinice Z.J.-a. Za 95 posto zločina koji su nastali nakon vojnih akcija unutar “Oluje” podignute su kaznene prijave i većina ih je procesuirana. Mladen Bajić, tadašnji vojni državni odvjetnik zadužen za Gotovinin Sektor jug, poslao je dokumentaciju o više od 4000 kaznenih prijava protiv poznatih i nepoznatih počinitelja zlodjela za vrijeme i nakon “Oluje”. Posljednji CD sa završnim izvještajem Bajić je Haagu dostavio prije dva mjeseca.
Sad je potpuno jasno da se glavni dio optužnice koji se odnosi na “zločinački pothvat” zasniva na famoznom “brijunskom transkriptu” koji je nastao 31. srpnja 1995. tijekom završnog razgovora predsjednika Tuđmana i vojnih zapovjednika. Ako se pokaže da taj dokument nije vjerodostojan, odnosno da je falsifikat, cijela priča haaške tužiteljice o zločinačkom pothvatu pada u vodu. Da bi dokazala “zločinački pothvat”, ona će morati konkretizirati tko je bio u tom zločinačkom pothvatu i što je svaki sudionik u tom pothvatu učinio. Također mora odgovoriti na temelju čega tvrdi da je postojao zločinački plan. Treća stvar koju će morati konkretizirati jest koje su postrojbe počinile koji zločin, a onda mora precizirati tko je bio zapovjednik tim postrojbama, zbog čega odgovara po “zapovjednoj odgovornosti”. To su stvari zbog kojih je Carla Del Ponte u velikim problemima. Ona se poslužila koncepcijom “zločinačkog pothvata” upravo kako bi izbjegla da konkretno navede kažnjiva djela, jer Gotovini ne može ništa konkretno pripisati, odnosno ne može ga povezati s konkretnim zločinom koji je on naredio ili ga pokušao prikriti. Upravo zbog tih razloga haaška se tužiteljica odlučila za sintagmu “zločinački pothvat”, što je kudikamo povoljnije za optuživanje jer se mora dokazati samo tko su članovi tog pothvata, i onda svaki član odgovara za kažnjiva djela svakog drugog člana tog pothvata iako nije znao da taj drugi član ima tu namjeru. Jedan od haaških odvjetnika za Nacional je plastično opisao tu situaciju: “Na primjer, dogovorim se s prijateljem opljačkati banku. Ja ću voziti auto a on će pljačkati. On će ući u banku, dati papir s prijetnjom da će ubiti blagajnika ako mu se ne da novac iz sefa. Unaprijed se dogovorim s njim da se neće upotrijebiti sila i da neće biti naoružan. No on bez moga znanja uzme oružje i bijesan ga upotrijebi i ubije pet djelatnika banke. Ja o tome u automobilu ne znam ništa i odvezem ga autom. Prema konceptu ‘zločinački pothvat’ i ja mogu biti procesuiran za peterostruko ubojstvo. Zato što sam znao da imamo kažnjivu namjeru pljačke banke, a trebao sam znati da posljedice mogu biti svakakve, uključujući i to da će prijatelj poubijati djelatnike, iako smo se dogovorili suprotno. Prema tome, ja po konceptu ‘zločinački pothvat’ odgovaram kao i onaj tko je poubijao ljude. Vjerojatno bih samo dobio manju kaznu od njega jer je on izvršitelj.”
Carla Del Ponte krenula je s tezom da je Gotovina bio u tom zločinačkom pothvatu, pa on zbog toga odgovara i za eventualne propuste Tuđmana, Šuška, Čermaka, Markača, možda i Jarnjaka, kao i ostalih neimenovanih s brijunskog sastanka. Ipak, u optužnici mora postojati dogovor o zločinačkom pothvatu i neki zločin što ga je Gotovina sam počinio. Taj dogovor je, prema tužiteljstvu, postignut na Brijunima 31. srpnja 1995. kad je Gotovina “znao” da Tuđman ima namjeru ”…udariti Srbe toliko jako da nestanu”. Znajući to, Gotovina je sudjelovao u “zločinačkom pothvatu” samim tim što je izveo “Oluju”. Po Carli Del Ponte, on je “znao” da je Tuđmanov cilj plašiti Srbe da odu, iako nikakav zločin nije počinjen tijekom same vojno-policijske akcije koja je prestala 9. kolovoza 1995. kad je Gotovina zapovjedio “aktivnu obranu”, čime je obustavio sve napadne akcije a vojne postrojbe poslao na odmor. On je tada otišao u BiH. No tužiteljstvo tvrdi da je Gotovina “znao ili je trebao znati” da će nakon toga što on provede “Oluju” biti počinjena razna kažnjiva djela, pa čak i od civilnih osoba. Prema tome, on odgovara prema optužnici za sve nakon “Oluje” zbog toga što je znao Tuđmanove namjere. Proveo je “Oluju” i trebao je znati što će se sve događati nakon toga.
U današnjoj optužnici protiv Gotovine nema ničeg konkretnog, a optužba se zasniva na problematičnom transkriptu. Ako nakon odluke Sudskog vijeće tužiteljstvo ne može dokazati optužbe za “zločinački pothvat”, Gotovini ne ostaje ništa u optužnici. Zato će jako važno biti što će pisati u novoj optužnici koju Carla Del Ponte mora podastrijeti Sudskome vijeću za dva tjedna, jer će se u njoj vrlo teško povezati Gotovina i njegovi vojnici s bilo kojim zločinom. Ako se to dogodi, tužiteljstvo ne može obraniti tezu o “zločinačkom pothvatu”, a samim tim optužnica protiv Gotovine pada, pa se postavlja pitanje komu je ova višegodišnja predstava u kojoj je destabilizirana zemlja i učinjeni takvi pritisci na Hrvatsku trebala i tko će za to odgovarati.

Mesić je spasio Stipetića od optužbe

Malo je poznato da je i protiv generala Stipetića trebala biti podignuta tužba. Gotovina je vodio “Oluju” u Sektoru jug a Stipetić u Sektoru sjever, gdje su počinjeni slični zločini kao i na jugu. U proljeće 2001. Carla Del Ponte priopćila je predsjedniku Meisću da će podići tužbu protiv Stipetića zbog ratnog zločina. Predsjednik ju je zamolio da s njim razgovara prije nego što donese odluku. Tužiteljica je uslišila njegove molbe i zaustavila podizanje optužnice. Nakon što su Stipetića saslušali haaški istražitelji u Zagrebu, odustali su od tužbe protiv njega jer su zaključili da optužnica ne stoji. Tuđman i tadašnja HDZ-ova vlada 1998. su zabranili razgovore generala, pa tako i Gotovine, s haaškim istražiteljima jer je Vlada povela postupak o nenadležnosti Haaga nad “Olujom” i “Bljeskom”. Jedini koji je prekršio tu Vladinu naredbu bio je Ivan Čermak, koji više nije bio aktivni general. Iako je o nadležnosti ICTY-ja nad “Olujom” trebalo odlučiti plenarno vijeće Haaškog suda u lipnju 2000., novi saziv Sabora, na prijedlog Račanove vlade, pod pritiskom haaškog tužiteljstva u travnju 2004. priznao je nadležnost ICTY-ja nad “Olujom” i “Bljeskom”. Pitanje je zbog čega Gotovina nije bio službeno obaviješten da razgovara s haaškim istražiteljima, jer je taj zahtjev i dalje postojao unutar Vlade, odnosno Ureda za suradnju s Haaškim sudom. Da mu je tada rečeno da razgovara s haaškim istražiteljima, vjerojatno se protiv njega, kao ni protiv Stipetića, nikada ne bi podignula optužnica.