Objavljeno u Nacionalu br. 776, 2010-09-28

Gianfranco Fini, predsjednik talijanskog zastupničkog doma, postao je jedan od najpopularnijih političara u Italiji i opasno zaprijetio poziciji premijera Silvija Berlusconija: premijerovi mediji već mu se svete

Anna Maria Colleoni bila je rimska grofica, pripadnica stare talijanske plemenitaške obitelji. Po uvjerenju je bila fašistkinja. Umrla je 1999. bez nasljednika, pa je svu svoju imovinu prema oporuci ostavila ondašnjoj desničarskoj postfašističkoj stranci Alleanza nazionale, koju je vodio tadašnji njen predsjednik, sadašnji predsjednik talijanskog parlamenta Gianfranco Fini. Učinila je to iako je stranka tada već jako promijenila svoj imidž. Prije je Alleanza nazionale bila čista desničarska fašistička stranka, koja se zbog talijanskog ustava nije smjela tako zvati, te se nije smjela niti pozivati na ideje fašističkog vođe Benita Mussolinija, na njegovu ideologiju, iako ju je slijedila. U to vrijeme prije desetak godina stranka se baš pod vodstvom Finija počela jako mijenjati, pretvarati u umjerenu desnu stranku koja je u svojoj politici imala i značajne liberalne elemente.

Anna Maria Colleoni ostavila je stranci u vlasništvo razne stambene zgrade u Rimu, zemljišta u pokrajini Lazio, ali i jedan stan od 70 kvadrata u Monte Carlu u kneževini Monaco. Vodstvo stranke je kasnije na razne načine raspolagalo tim nekretninama, neke je odmah prodalo, a neke su dulje vrijeme ostale u vlasništvu stranke, među ostalima i stan u Monte Carlu. No prije dvije godine vodstvo stranke je odlučilo i taj stan prodati, navodno stoga što je bio u lošem stanju, dugo je bio prazan, pa je to i učinjeno – navodno – uz dobru cijenu, jer je četvorni metar bio već dosegao cijenu od 25.000 eura. Kao kupac pojavila se jedna off shore kompanija registrirana na karipskom otoku Santa Lucia. Činilo se da je s tim stvar za stranku stavljena – ad acta. No u međuvremenu su se dogodile razne stvari na političkom planu. Fini je prethodnih godina bio jedan od najbližih saveznika sadašnjeg premijera Silvija Berlusconija, čak je u ožujku 2009. spojio svoju stranku Alleanza nazionale s Berlusconijevom strankom Narod sloboda, u kojoj je – poslije Berlusconija – nakon toga Fini postao drugi čovjek stranke. Kada je ta politička opcija bila došla ponovo na vlast, Fini je izabran za predsjednika parlamenta.

No između Berlusconija i Finija dolazilo je sve više do nesuglasica, jer je Fini vodio sve umjereniju politiku, te se polako pretvorio u jednog od najpopularnijih talijanskih centrističkih političara s velikom podrškom te – unatoč fašističkoj prošlosti – značajnim ugledom. To je Berlusconiju počelo smetati, to više što se Fini nije libio kritizirati ni samog Berlusconija, posebno njegove namjere da koristi vladu, državne službe i parlamentarnu većinu da štiti sebe, svoje saveznike i poslovne partnere osumnjičene za korupciju od sudskih istraga i progona. Razdor je postajao sve veći, pa je najavljen i potpuni raskol. Nakon mjeseci sve žešćih javnih polemika Berlusconija i Finija krajem srpnja održana je sjednica predsjedništva stranke Narod sloboda, koje je – nakon vrlo burne rasprave – s 32 glasa za i tri glasa protiv prihvatilo dugačke zaključke, zapravo osudu Gianfranca Finija. Zaključke napisane na šest stranica novinarima je pročitao sam predsjednik stranke, premijer Silvio Berlusconi. U njima se teško osuđivao Fini zbog samostalne politike koju je u posljednje doba vodio, pa se i konstatiralo da je njegova politika “inkompatibilna s linijom stranke”. Detaljno se opisivalo gdje se Fini razišao sa strankom. Ipak, iz dokumenta se moglo vidjeti da on nije formalno isključen iz stranke, nego samo osuđen.

Nakon što je pročitao taj dokument, Berlusconi je odgovarao i na neka pitanja, a među ostalim bilo mu je postavljeno pitanje bi li nakon svega toga Fini trebao otići s mjesta predsjednika donjeg doma parlamenta, što je po talijanskom ustavu uz funkciju predsjednika republike, premijera i predsjednika gornjeg doma parlamenta jedan od najvažnijih položaja u zemlji. Berlusconi je rekao da bi Fini trebao otići s tog položaja. To je, nesumnjivo, bila dotad najdublja kriza u odnosu između te dvojice vrlo različitih političara, koji su svojedobno zajedno stvorili vrlo moćan politički savez, što se vidjelo i po tome da su osvojili vlast. Veliki poduzetnik i televizijski tajkun Berlusconi sklopio je još prije desetak godina savez s vrlo spretnim Finijem. Njih su dvojica kasnije otišli još dalje, spojivši svoje stranke u jednu stranku Narod sloboda, kojoj je Berlusconi bio nominalni šef, ali mu je Fini bio važan operativac, te po mnogima i prirodni nasljednik. Njih su dvojica zajedno trijumfirali na izborima 2008. No Fini se s vremenom od saveznika pretvorio u Berlusconijeva unutarstranačkog rivala, kojeg je sve više kritizirao zbog njegova autoritativnog načina upravljanja zemljom i strankom, ali i zbog skandala, te raznih sumnjivih i kontroverznih političkih i ekonomskih odluka. Njihovi su sukobi postajali sve žešći, a posebno su se razbuktali tijekom srpnja, kada se Fini otvoreno protivio namjeri Berlusconija da kroz parlament progura zakon kojim bi se drastično suzila mogućnost istražnih organa da prisluškuju sumnjivce, te novinara da prijepise tih prisluškivanih razgovora objavljuju.

Tim zakonom je Berlusconi želio onemogućiti i istrage koje se vode protiv njega i njegovih suradnika. Upravo zahvaljujući Finijevu otporu Berlusconijev prijedlog zakona nije prošao, a to je za Berlusconija bio ne samo težak udarac, nego i stanovito političko poniženje. Bilo je sve jasnije da će između njih doći do javnog potpunog razdora. Na Berlusconijev zahtjev da podnese ostavku Fini je odgovorio negativno, te najavio da će ostati predsjednik donjeg doma parlamenta. Njegovi sljedbenici objavili su da će izaći iz stranke Narod sloboda i u parlamentu formirati vlastitu poslaničku grupu. Iako su u početku govorili da oni neće ići protiv vlade, najavili su i da neće kao do sada slijepo glasovati za nju u svakoj prilici. Zbog toga se pojavilo sve više spekulacija da je tim potezom Finija i njegovih sljedbenika Berlusconi možda izgubio parlamentarnu većinu. On u gornjem domu Senatu ima relativno tanku većinu, a sada se govori da bi čak 14 Finijevih pristalica moglo izaći iz vladajuće stranke, čime bi se ravnoteža u Senatu potpuno poremetila. Slična je situacija i u donjem domu Cameri, gdje će novi zastupnički klub činiti 34 pristalice Finija koji napuštaju stranku Narod sloboda. I tu bi, prema nekim računicama, Berlusconi mogao izgubiti većinu. Svi su idućih tjedana pažljivo pratili kako se Finijevi pristalice ponašaju.

U većini pitanja oni su i dalje – ali sada izvanstranački – davali podršku vladi, a jedan od najbližih Finijevih suradnika tada je javno obznanio da oni ne namjeravaju rušiti ono što su kao politički projekt napravili 2008. pobjedom na parlamentarnim izborima. Bilo je, međutim, i sasvim drukčijih spekulacija, da će Fini sa svojim pristalicama početi intenzivnije kontaktirati s opozicijom lijevog centra, surađivati s njom, pa možda i prijeći u njene redove, što bi moglo dovesti do pada vlade. Vođa glavne lijeve opozicijske snage Demokratske partije Pier Luigi Bersani izjavio je da je ona spremna za suradnju s Finijem. No Fini nije išao tako daleko da kontaktira s lijevom opozicijom, nego je počeo surađivati s nekoliko centrističkih stranaka i grupacija, stvarajući tako treći blok. U tom bloku bi se mogli naći bivši predsjednik donjeg doma parlamenta Pier Ferdinando Casini i njegova demokršćanska stranka UDC, te bivši rimski gradonačelnik, nekadašnji član lijeve opozicije Francesco Rutelli, koji je s grupom demokršćanski orijentiranih političara izašao iz velike lijeve opozicijske Demokratske stranke. Njima su spremni pridružiti se i neki regionalni prvaci, pa se procjenjuje da bi ta grupacija mogla u parlamentu okupiti gotovo stotinu poslanika. Sam Berlusconi tvrdi da je njegova vladina većina stabilna, ali ima komentatora koji smatraju da će Berlusconi biti prisiljen raspisati prijevremene izbore. Za njega je to jako riskantno. Do prije godinu dana bio je dosta popularan, osobito zbog efikasnog načina na koji je njegova vlada rješavala humanitarnu situaciju nakon katastrofalnog potresa u Aquili. Imao je tada popularnost veću od 60 posto. No nakon toga mu je popularnost počela padati, dijelom zbog niza skandala u koje je bio umiješan on i njegovi ministri, čak i u vezi s obnovom Aquile, gdje je pronevjeren ogroman novac, dijelom zbog nezadovoljstva talijanskih građana teškim mjerama štednje od 25 milijardi eura, nužnima da zemlja pokuša izaći iz krize. Njegova stranka je doduše još uvijek popularnija od glavne stranke lijevog centra, ali tek za nekoliko postotaka, pa je Berlusconi u opasnosti da na eventualnim prijevremenim izborima izgubi vlast. Berlusconi to, naravno, želi izbjeći i spreman je upotrijebiti bilo koja sredstva da izbjegne pad s vlasti. U tu bitku je odlučio ući na subverzivan način difamiranjem Gianfranca Finija, kojeg sada smatra svojim najvećim neprijateljem.

Obitelj Berlusconi u svojem vlasništvu ima i dnevni list Il Giornale, a taj list često objavljuje otkrića ili komentare koji idu Berlusconiju u korist. Tako je posljednjih dana srpnja, upravo kada je Fini napuštao Berlusconija, taj list objavio jedan eksplozivni tekst, tešku optužbu na račun Finija, da ni on nije imun od korupcije i nelegalnog bogaćenja. Netko je redakciji lista bio preporučio da ode provjeriti kakav je sada status spomenutog stana u Monte Carlu što ga je grofica Anna Maria Colleoni ostavila Finijevoj stranci, pa je jedan novinar to napravio. Ono što je otkrio izazvalo je veliki interes, pa se Fini našao usred neugodne afere. Novinar je ustanovio da u tom stanu sada stanuje Giancarlo Tulliani, brat Elisabette Tulliani, sadašnje životne partnerice Gianfranca Finija, od njega dvadeset godina mlađe pravnice, koja je napravila stanovitu karijeru na televiziji. O njoj je Berlusconijev tisak nedavno počeo negativno pisati zbog veza sa starijim sumnjivim muškarcima prije nego što je počela živjeti s Finijem.

Članak u Il Giornaleu jako je pogodio Finija, koji je dobro procijenio da je to početak njegova blaćenja kroz Berlusconijeve medije. Stoga je on smjesta objavio priopćenje u kojem je odbacio bilo kakvu vezu s aferom, rekao je da je on naknadno saznao da taj stan koristi brat njegove partnerice, te da je, čim je to saznao, tražio da ga napusti. Činilo se nekima da će time taj skandal biti završen, ali nije bilo tako. U međuvremenu je Fini zajedno s 33 kolege, koji su izašli iz Berlusconijeve stranke, u parlamentu formirao vlastitu parlamentarnu grupu “Budućnost i sloboda za Italiju”. Objavili su da će oni i dalje podržavati vladinu većinu, ali da će se u pojedinim slučajevima u parlamentu ponašati prema vlastitim političkim procjenama, baš kako su to i činili od kraja srpnja do sada. Sve je bilo u redu između njih i Berlusconijevih pristalica, čak su zajedno radili na nekim zakonskim prijedlozima, sve dok prije nekoliko dana nisu ustali protiv vladina prijedloga da se zakonskim putem ograniči istraga za korupciju protiv jednog od bliskih Berlusconijevih suradnika u vladi. Došlo je do velike polemike između Berlusconija i Finija, koji je objasnio da se oni s Berlusconijem na tom slučaju spore, ali je ipak najavio da će podržati njegov izvještaj kada se on krajem rujna obrati parlamentu. No sada je došlo do novog obrata. Il Giornale je objavio novi žestoki napad na Finija u vezi sa stanom u Monte Carlu. Otkrio je kako su neki agenti talijanske tajne službe poslani na karipski otok Santa Lucia da provjere tko se nalazi iza te off shore kompanije, te su dobili službeni dopis tamošnjih vlasti da je to upravo sam Giancarlo Tulliani, brat Finijeve partnerice. Ispalo je da je stranka prodala taj stan osobi koja je najbliže privatno povezana s Finijem, pa se može posumnjati da je to bio Finijev privatni aranžman, jer bez njegova pristanka od prodaje tog stana ne bi bilo ništa. Drugim riječima, i Fini je korumpiran. Taj članak izazvao je senzaciju te bijes inače mirnog Finija. On je sve to zanijekao, a iz njegova kruga tvrde da ono što je objavljeno nije nikakav autentični dokument, nego najobičniji falsifikat, kakve talijanske tajne službe znaju izrađivati i distribuirati kada se treba obračunavati s nekim političkim protivnikom vlasti. Finijevi ljudi optužuju Berlusconija da je u ovom slučaju koristio tajne službe, dakle, državne organe za Finijevu difamaci­ju iz sasvim osobnih političkih razloga, zbog osobne koristi. Zato je Fini sa svojim suradnicima i poslanicima odlučio pre­kinu­ti svaku suradnju s Berlusconijem, te on – zapravo – tim činom prelazi u opo­z­i­ciju. Berlusconi će vjerojatno uspjeti osigurati parlamentarnu većinu i bez Finija, ali je pitanje na koliko dugo.