U obnovi uništenih spomenika kulture i kulturne baštine prednost treba dati rekompoziciji, a ne rekonstrukciji, istaknuo je poznati konzervator i povjesničar umjentosti Miljenko Domijan na javnoj tribini pod nazivom “Destruktivna mržnja u uništavanju spomenika kulture, spomeničke baštine, sakralne baštine i cijelih gradova”.

Javna tribina posvećena mržnji koja se manifestira u uništavanju spomeničke i kulturne baštine održana je u ponedjeljak navečer u Oris Kući arhitekture u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust.

Moderator tribine arhitekt i umjetnik Antonio Grgić rekao je kako je iznenađen odzivom na tribinu jer je očekivao da bi ona mogla pubuditi zanimanje užega kruga stručnjaka. Po njezinu završetku posvjedočio je da je ponovno iznenađen ovaj put strpljivošću publike koja je puna dva i pol sata s pozornošću slušala što im stručnjaci mogu reći o toj temi.

Uz Miljenka Domijana, koji je bit svoga izlaganja sažeo u naslovu prezentacije “Rat i obnova, zla i dobra kob Hrvatske”, svoja znanja o temi tribine okupljenima su prenijeli i profesor na Arhitektonskome fakultetu Zlatko Karač i poslijedoktorandica na Institutu za povijest umjetnosti Sanja Horvatinčić.

Mržnja kao posljedica duboke ambivalentnosti ljudi

Moderator se uvodno kratko osvrnuo i na psihoanalitičko stajalište o mržnji koja je, kako je to rekao Sigmund Freud, rezultat činjenice da su ljudi duboko embivalentna bića pa tako u svakoj ljubavi ima mržnje i obrnuto, a Grgić je podsjetio kako rušilački aspekt, primjerice, u moderniznu ima i pozitivan aspekt.

Uz napomenu da je rušenje i uništavanje kulturne i spomeničke baštine iz mržnje čin nasilnoga brisanja kulturnog i nacionalnog identiteta, iako je poznato da gotovo nigdje nema čiste nacionalne kulturne baštine, Grgić je istaknuo kako je na našim prostorima ta destruktivna mržnja u uništavanju spomenika, posebno sakralne baštine, traje već tisućljećima, a na poseban način se ta mržnja iskazala u 20. i 21. stoljeću.

Pri tomu, dodao je, uništavaju se baštine koja se zapravo bitno ne razlikuje, odnosno kako je to ocijenio Freud, riječ je o “narcizmu malih razlika”.

Prednost rekompozicije nad rekonstrukcijom

Svoja stajališta vezano uz obnovu uništene kulturne baštine i bogato konzervatorsko iskustvo s okupljenima podijelio je Miljenko Domijan i sažeo u ocjenu kako u obnovi, gdje god je to moguće, treba dati prednost rekompoziciji nad rekonstrukcijom. Odnosno, objasnio je, rekompozicija je vraćanje oblika uništene baštine izvornim materijalima, dok se u rekonstrukciji rabe i drugi materijali.

Zadar koji je bio potpuno devastiran u savezničkome bombardiranju u Drugome svjetskom ratu kada je to učinio, kako je rekao, “neki saveznički pilot bez ikakve mržnje”, pa do Domovinskoga rata gdje je ciljano rušen hrvatski identitet toga grada, za Domijana je primjer kako se sustavnom obnovom u oba slučaja na zlo reagiralo obnovom.

Potkrijepio je to i mnogim primjerima u obnovi Vukovara, Šibenika, Dubrovnika, Škabrnje na primjeru crkve sv. Luke gdje je, kako je rekao, “došlo do tragične identifikacije baštine i baštinika”.

Spomenuo je i obnovu i zaštitu sakralne pravoslavne baštine u kojoj i osobno participira, istaknuvši kako je izuzetno ponosan “što su Zadrani u najtežim uvjetima tijekom Domovinskog rata kada su godinu i pol živjeli bez vode i struje, čuvali pravoslavnu crkvu sv. Ilije u središtu grada”

Nacionalni, konfersionalni i ideološki kulturocid

Za razliku od Domijana, Zlatko Karač govorio je o razaranju baštine te istaknuo kako je naš prostor, kao sjecište različitih konfesija i kultura, jedinstven u Europi po ozbiljnosti razaranja. Svoje predavanje koncipirao je na primjerima triju tipova razaranje – nacionalnom, konfesionalnom i ideološkom.

Rođeni Vukovarac, Karač je na primjeru rodnoga grada objasnio što je nacionalni kulturocid. Razoreni grad kakav je bio Vukovar primjer je ubijene memorije. Istaknuo je kako je identitet Vukovara dominatno hrvatski iako su u njemu živjeli pripadnici više naroda i konfesija. Pri tomu, smatra da razaranje Vukovara, u kojemu je razoren i pravoslavni identitet, nije bio planiran već je do njega došlo spontano i u hodu jer se grad, što nisu očekivali njegovi napadači, branio 89 dana. Za Karača, primjer je to “ad hoc  geste mržnje”.

Kao primjer konfesionalnog razaranja spomenuo je razaranje islamske baštine koja je, ustvrdio je, nemilice razorena i od ukupno 220 džamija koliko ih je bilo na području Hrvatske, kao objekti sačuvane su samo tri – u Drnišu, Kninu i Đakovu. Spomenuo je i “poglavnikovu džamiju” u Zagrebu na sadašnjem Trgu žrtava fašizma čija su tri minareta primjer vrhunske arhitekture koju potpisuje Stjepan Planić, a naredbu o njihovoj dekonstrukciji potpisao je 1948. Mika Špiljak.

Rušenje sinagoga je pak, rekao je Karač, planirano ideološko rušenje koje je u Hrvatskoj krenulo odmah nakon uspostave NDH. Rezultat tog ideološkog kulturocida je poražavajući – od više od stotinu sinagoga koliko ih je u Hrvatskoj bilo od dolaska Židova na ove prostore, samo ih je osam preživjelo Drugi svjetski rat među kojima je i riječka sinagoga koja je, iako minirana 1944. ipak ostala dijelom sačuvana, ali je nakon Drugoga svjetskog rata “potpuno zatrta i na njezinu je mjestu niknula stambena zgrada”.

Pitanje sinagoge u zagrebačkoj Praškoj ulici i do danas, 77 godina od njezine dekonstrukcije koju je naredio tadašnji gradonačelnik Ivan Werner uz obrazloženje da se “ne uklapa u prostorni plan, ostalo je, istaknuo je Karač, neodgovoreno. Faze dekonstrukcije sinagoge potajice je iz svoga stana snimao povjesničar umjetnosti Tihomil Stahuljak, a građevni materijal sinagoge “iskorišten” je za gradnju sljemenskoga tunela.

Sanja Horvatinčić u svom je izlaganju istaknula kako “rušilačka sudbina” nije mimoišla ni spomenike narodne revolucije od kojih su mnogi minirani, a prema toj baštini postoje neprikriveni antagonizmi.

Ako se uopće i obnavljaju onda je to, rekla je Horvatinčić, isključivo na poticaj lokalne zajednice, a upozorila je i kako je dug proces revizije te baštine.