U ponedjeljak, 28. prosinca u 6 sati i 28 minuta, potres magnitude 5 stupnjeva po Richteru pogodio je središnju Hrvatsku. U 7 sati i 50 minuta zabilježen je još jedan potres magnitude 4,7, a onda još jedan od 4,1. Epicentar je bio 12 kilometara od Siska, a najviše su stradali Petrinja, okolna sela i staro središte grada Siska. Ljudskih žrtava srećom nije bilo.

Na terenu je odmah sa svojim sugrađanima bio i gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović kojem je ovo drugi mandat na čelu grada. Iako je na lokalnim izborima 2013. bio kandidat HNS-a, na parlamentarnim izborima 2016. pridružio se Narodnoj stranci reformista Radimira Čačića, a 2017. osvojio je drugi gradonačelnički mandat kao kandidat koalicije „Rad za naš grad“ koju su, osim Reformista, činili i Stranka rada i solidarnosti Bandić Milan 365, HSS, HSU, HSD i HDRS. Na posljednjim parlamentarnim izborima bio je 10. na listi Restart koalicije, ali usprkos osvojenih 7,46% glasova nije ušao u Sabor, u kojem je bio zastupnik u prethodnom sazivu. Tada su Reformisti „projektno“ podržavali Plenkovićevu vladu, što se Petrinji itekako isplatilo jer je u te četiri godine uspjela ostvariti projekte vrijedne 100 milijuna eura. Darinko Dumbović hrvatski je branitelj koji je kao pripadnik Gromova dočekao pobjedu u Oluji i među prvima ušao u grad.

Uz pomoć svog mladog tima u gradskom poglavarstvu u kojem su, rekao je, i lijevi i desni, a stranka im je Petrinja, u svoja dva gradonačelnička mandata nastojao je dobrim projektima i povlačenjem europskog novca nadoknaditi nebrigu države za ovo područje od posebne državne skrbi, na koje su svi zaboravili.

Petrinja, poput mnogih gradova koji su teško stradali u Domovinskom ratu i 25 godina kasnije još uvijek nije završila obnovu, a potres je najmanje što joj je u ovom trenutku trebalo. Iako je crkva sv. Lovre u potpunosti rekonstruirana i obnovljena, kao i poznati petrinjski park s paviljonom i vodoskokom, mnoge fasade u centru grada još uvijek nose ožiljke gelera i bombi, iz nekih kuća raste drveće, a posla ni za mlade niti za stare nema. Ne samo Petrinja, već i sva okolna sela, desetljećima su živjeli od tvornice Gavrilović, nekadašnjeg giganta mesne industrije u kojem je krajem osamdesetih godina bilo zaposleno 6 tisuća radnika svih struka, od veterinara do ekonomista. Danas u tvornici radi samo nekoliko stotina radnika, a kooperanti iz okolnih sela odavno ne uzgajaju stoku za tvornicu. Pravosudna parnica s Đurom Gavrilovićem koji je pod sumnjivim okolnostima kupio tvornicu usred rata, 1991. novcem iz fonda za naoružanje branitelja, završila je njegovom pobjedom u međunarodnom arbitražnom postupku. U međuvremenu on je prodao većinu svojih lokala u Zagrebu, dok u Petrinji više nema nijedne mesnice s imenom tvornice. Nasred glavnog gradskog trga, Trga hrvatskih branitelja, strši srušena straćara, nekadašnja robna kuća u vlasništvu države koju grad ne smije srušiti i na njenom mjestu izgraditi nešto novo, iako je ruševina opasna za sigurnost stanovnika Petrinje.

Nekoliko sati nakon potresa tjednik Nacional razgovarao je s Darinkom Dumbovićem, gradonačelnikom Petrinje koji nije skrivao ogorčenost zbog odnosa vlasti u Zagrebu prema područjima od posebne državne skrbi.

NACIONAL: Kakva je bila atmosfera u Petrinji nakon potresa, je li zavladala panika?

Bio je to vrlo ružan osjećaj, prije svega zato što kao grad nikada nismo doživjeli takav potres. Naravno, prošli smo pakao u ratu koji smo proživjeli na poseban način i bili godinama u progonstvu. Naravno, i pandemija koronavirusa, nevidljivog neprijatelja, ostavila je svog traga, a onda nas je u ponedjeljak u 6.28 prodrmao potres. Nama je sve popadalo po kući, ljudi su se prepali i izašli na ulice, bojeći se novih udara. I onda je nakon nekog vremena grunuo drugi potres, malo slabiji i onda još jedan. Iako se u prvom trenutku učinilo da možda to i nije bilo tako strašno, kasnijim obilaskom terena uvjerio sam se da su ljudima popucali zidovi i otpala žbuka. Osobito u centru grada i na zgradi gradskog poglavarstva, zgradi suda, crkvi sv. Lovre i mnogim objektima koji su nastali u 19. stoljeću i nemaju čvrstu konstrukciju. Kao gradonačelnik odmah sam dignuo sve naše službe, oko 200 ljudi iz Civilne zaštite i komunalnog poduzeća i vatrogasce iz dobrovoljnog vatrogasnog društva koji su odmah počeli sanirati štetu. Poslije smo dobili informacije i o dislociranim naseljima kojih ima pedesetak na području Petrinje, u kojima je stradalo puno kuća, popadali su crjepovi i urušili su se krovovi. Tamo živi starije, nemoćno stanovništvo koje nema novca za održavanje svojih objekata. Nakon svega moram reći da se osjeća strah. Strah za povratak u svoje domove i strah za budućnost.

NACIONAL: Budući da je Petrinja grad koji se tek obnavlja i to 25 godina nakon rata, jeste li pomislili samo nam je ovo još trebalo?

Sve ovo što nam se u posljednje vrijeme događa je doista frustrirajuće. Sve te mjere, zabrane, život na distanci. Petrinja je i inače mjesto na kojem su akumulirane frustracije svih tih desetljeća, a ja se posljednjih 8 godina kao gradonačelnik, a prije toga i kao zamjenik gradonačelnika, svim silama borim za život dostojan čovjeka, za razvoj grada iz kojeg mladi bježe, za popravljanje devastiranih odnosa među pripadnicima hrvatskog i srpskog naroda, za zajedničke vrijednosti, za građansku opciju unutar koje ćemo svi biti ravnopravni i dobro se osjećati. Sve je u Petrinji od rata bilo potpuno devastirano i uloženo je jako puno truda da se grad opet izgradi. U tome smo najviše koristili novac europskih fondova za komunalnu, gospodarsku i društvenu infrastrukturu.

NACIONAL: Je li moguće procijeniti nastalu štetu? Jesu li stradale obnovljene zgrade?

Ne mogu još uvijek dati objektivnu procjenu, ali gledajući samo zgradu poglavarstva mogu reći da se radi o milijunskoj šteti. Iznutra je sve uzdrmano i mi vjerojatno tu nećemo moći raditi. Samo za ovaj objekt sigurno se radi o milijunskom iznosu. Teško je sada dati točnu projekciju za cijeli grad i zato smatram da bi bilo primjereno da obnova Petrinje uđe u Zakon o obnovi Zagreba i Krapinsko-zagorske županije, po hitnom postupku ili u saborskoj proceduri. Nužno je da Vlada donese promptne mjere kako bi nam se pomoglo već sutra. Imamo sedamdesetak obitelji koje trebaju smještaj jer su im domovi porušeni. Problem je da su neki od njih u samoizolaciji zbog epidemije i za koje iskreno ne znam gdje ću ih smjestiti. Mi možemo otvoriti hotel Panonija u Sisku, ali za covid-pozitivne nemam rješenje. Meni sutra ujutro treba država, a ne za šest mjeseci.

NACIONAL: I Petrinju i Sisak odmah su posjetili predsjednik Republike i premijer. Očekujete li da će oni utjecati na bržu pomoć države, sada kad su se uvjerili kakva je situacija?

Mene je u 7 sati ujutro zvao predsjednik Zoran Milanović, s njim sam dobar još iz kampanje. Ne tajim da sam glasao za njega. Odmah mi je najavio da dolaze on i premijer s ministrima. Bilo mi je jako drago da su došli svi i poslali zajedničku poruku koju od njih narod u Petrinji, Sisku i okolici očekuje. Ipak ljudima nešto znači kada vide vrh države koji im je došao dati podršku. Politika Zagreba prema Petrinji je godinama ista: dolaze u predizbornoj kampanji, poklone se žrtvama Domovinskog rata i onda nas zaborave. Mene interesiraju konkretni potezi, osobito kada nastane ovakav problem. Petrinja ima mali proračun, a za razvoj koristimo europski novac. Ne smijemo miješati kruške i jabuke jer za elementarne nepogode na područjima od posebne državne skrbi ne smijemo koristiti taj novac, već bismo trebali od države imati pomoć u ovakvim situacijama. Mi bismo trebali imati masu benefita u proračunskom razdoblju od 2021. do 2027., a znamo da je Hrvatskoj na raspolaganju 22,4 milijarde eura. No najvažnije je to da mi ne možemo imati startnu poziciju kao neki drugi grad koji ne spada u područje posebne državne skrbi.

NACIONAL: Tijekom vaših dvaju mandata zahvaljujući mladom projektnom timu uspjeli ste povući velika sredstva za obnovu grada. O kojim projektima i svotama se radi?

Posljednjih 4-5 godina mi smo europskim novcem uspjeli promijeniti oko 150 kilometara vodovodne mreže i kanalizacije, uključujući i ogroman projekt pročistača, na kojem se još radi. Uspjeli smo ući i u veliki projekt obnove 5 gradova koji su stradali u Domovinskom ratu, u kojem su pored nas Beli Manastir, Knin, Benkovac, Vukovar i Općina Darda. Zajednički smo krenuli u projekciju od 125 milijuna eura i tu smo dobili svoj dio kolača od 200 milijuna kuna koje ulažemo u komunalnu, gospodarsku i društvenu infrastrukturu. Upravo ti mladi ljudi napravili su akcijski plan. Poslao sam ih da putuju i upoznaju se s europskom praksom kako bismo i mi pokazali kako bi trebao izgledati kvalitetan život u jednom malom gradu. Zašto bi svi trebali živjeti u Zagrebu? Ovo je precentralizirana država, metropolizacije ima previše u Europi i oni primjerima dobre prakse pokazuju da ljudi sve više žele živjeti u malim sredinama. Naravno, uz osigurano stanovanje, radna mjesta i društveni život. Mogu s ponosom reći da mi u Petrinji upravo gradimo multifunkcionalnu dvoranu vrijednu 45 milijuna kuna i bit će gotova u lipnju. Završili smo i gospodarsku zonu vrijednu 35 milijuna kuna, uredili smo gradsko groblje s 3 milijuna kuna i pješačko-biciklističke staze, Sajmište smo uredili sa 17 milijuna kuna i Vidikovac na Hrastovačkoj gori. Uredili smo i 4 vrtića i uložili 20 milijuna kuna u energetsku obnovu. To je sve plaćeno europskim novcem.

NACIONAL: Koliko vam je država pomogla u povlačenu novca?

Budući da ja nisam ni u SDP-u niti u HDZ-u, nemam jake lobije ni medije i uvijek je to borba s vjetrenjačama. Meni je potrebna komunikacija s ministarstvima kako bi oni mogli prepoznati naše probleme. Oni moraju shvatiti što za nas znači 100 milijuna eura projekata i što znači 15% učešća. Mi sami ne možemo osigurati tih 15% koliko je potrebno za europske projekte, ako grad mora dati 150 milijuna kuna. Ako ne postoji podrška države koja će iz određenog fonda sufinancirati takve projekte, onda mi i ne možemo aplicirati. Uvjeren sam da jako puno ministara i danas ne zna o čemu im govorim kada im pričam o projektima. Do određene razine administracije ljudi to razumiju, a oni iznad njih nemaju pojma i razvlače te projekte i dokumentaciju godinama. Međutim, Petrinja je otišla predaleko s projektima. Mi smo sve ugovore potpisali i tražimo samo da država na vrijeme servisira svoje obveze prema gradu ili poduzetnicima. A ne da čekamo mjesecima novac o kojem odlučuju u institucijama i gledaju na to kao na posebnu znanost. I zato uvijek klečim na kukuruzu, uvijek moram imati neku vezu, kao da molim za sebe, a ne za grad i njegove građane.

NACIONAL: Reformisti, stranka Radimira Čačića čiji ste član, podržava i Vladu Andreja Plenkovića. Imate li neke koristi od toga?

Ja tu korist, iskreno, ne osjećam. No to se ne odnosi samo na Petrinju, već i na svaku općinu i na svaki grad koji je u sličnoj poziciji. Ja znam da sam u Domovinskom ratu možda bio broj za razmjenu, ali u Europskoj uniji ne želim biti statistika koja će utvrditi da se ovdje lijepo živi. Jer to je samo statistika, a ona trpi svašta. Većina malih općina i gradova nema timove za povlačenje europskog novca. Ja imam sreću da sam izmislio dvadeset mladih ljudi koji su naučili kreativno raditi na projektima. Ali ako država u ovoj situaciji neće brzo reagirati, najbolje je da postavimo šatore i naplaćujemo ulaznice da ljudi gledaju kako jedan grad ne treba izgledati u EU-u.

NACIONAL: U Petrinji se i dalje vuku repovi privatizacije tvornice Gavrilović i pravosudnog procesa koji je trajao preko 20 godina. Đuro Gavrilović dobio je arbitražu i što se sada događa?

Država se s njim nagodila i obeštetila ga je za ono što on nikada nije ni kupio. On je u ratu kupio samo tvornicu, a ne lokale, dućane, hotele i restorane. No sad smo tu gdje jesmo, država je postala vlasnik tih objekata. Sada meni ta državna imovina radi problem jer je devastirana. Država je loš vlasnik i trebalo bi prodati investitorima sve ono što nije od značaja za grad i omogućiti privatni biznis, naravno pod uvjetima da se razvija gospodarska aktivnost, a ne preproda i pobjegne. Sportsko-rekreacijski centar Pigik je država prodala privatnom investitoru i tamo sada radi jedan lokal, teniski tereni i balon za tenis. Hotel još uvijek nije u adaptaciji. Međutim, robna kuća koja se nalazi u centru je ruglo na trgu koji se zove Trg hrvatskih branitelja. To je sramota, da mi u svome gradu ne možemo konačno urediti taj trg da na nešto sliči! Bolje onda da se tako i ne zove. Mi sada od države moramo kupovati zemljište da, na primjer, izgradimo vrtić. Smatram da bi bilo najbolje da je država prepisala imovinu Gavrilovića gradu Petrinji. To mogu učiniti jednim potpisom, a ne da godinama trčimo za papirima i pripremamo dokumentaciju, a od svega ništa. Prije petnaest godina, kada mi je jedan zaposlenik Ministarstva državne imovine rekao da se taj problem neće riješiti 20 godina, mislio sam da pretjeruje. No očito će biti tako. A ja ispadam kriv pred građanima Petrinje.

NACIONAL: Može li ovaj potres biti okidač za novi početak i razvoj grada, kao što je 1880. bio potres u Zagrebu?

Ako se ovim potresom protresu određene glave i institucije koje odlučuju o nama, ali da i mi koji tu živimo damo svoj doprinos, možda bi se doista mogli stvoriti uvjeti za novi početak. Možda sada ne vidimo zašto je bilo dobro da se potres dogodio baš u Petrinji. Sreća je da nitko nije nastradao i nitko nije povrijeđen, a mi svi trebamo vratiti onu sliku Petrinje iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je dobivala priznanja „Zlatni lampaš“ i mjerila se sa Samoborom ili Varaždinom. Vjerujem u bolju budućnost i vjerujem da ćemo se trgnuti svi zajedno, samo se mora, kao što rekoh, protresti jako puno glava.