Novo kritičko izdanje spjeva Petra Zrinskoga “Adrijanskoga mora sirena & Obsida sigecka” objavila je Matica hrvatska, a priredio ga je akademik Josip Bratulić, koji je stihove Petra Zrinskog popratio komentarima, rječnikom i znanstvenom studijom o autoru i poetičkim aspektima hrvatske Zrinijade, njezinim kulturnopovijesnim implikacijama i njezinom trostoljetnom recepcijom.

Spjev “Adrijanskoga mora sirena” jedan je od temeljnih hrvatskih spjevova i važan nacionalno-identitetski simbol hrvatske povijesti i kulture, napominje priređivač i dodaje kako je “Adrijanskoga mora sirena” hrvatska inačica mađarskoga izvornika, epa “Adriai tengernek Syrenaia” što ga je na temu turske opsade i zauzeća 1566. tvrđave Siget spjevao Petrov brat Nikola Zrinski.

Izvornik spjeva objavljen je u Beču 1651., a Petrov hrvatski prepjev otisnut je u Veneciji 1660. Do 19. stoljeća ostao je najljepšom hrvatskom tiskanom knjigom i spomenikom rodu i djelu Zrinskih, napominje priređivač.
Ocjenjuje kako se osobitost Petrova prepjeva bratova djela ogleda u njegovim nastojanjima da izbjegne doslovno prenošenje značenja predloška pa  primjerice tursku pobjedu zbog velikih vojnih gubitaka smatra neuspjehom i početkom konačnoga turskog sloma.

Smatra i da su Petrove značajke to da svoje filozofske i moralizatorske misli i poglede unosi u stihove “jednako kad je riječ o turskom pijančevanju kao i o ljepoti ljubavi”.

Osim Obside Sigecke kao glavnog sadržaja spjeva, “Adrijanskoga mora sirena” obuhvaća i niz lirskih pjesama ‒ idile, epigrame sigetskim junacima, pjesmu o Kristu i zaključnu pjesmu “Ispivanje” u kojoj Nikola kao pjesnik izvornika progovara o vlastitu ratničkom habitusu.

Hrvatski ban Petar Zrinski Hrvatski (1621.–1671.) bio je ratnik i književnik, a zajedno s Franom Krstom Frankapanom pogubljen je kao vođa Zrinsko-frankopanske urote protiv habsburškog apsolutizma. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju “Decretum tripartitum” u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine. Otac mu je preminuo u austrijskom vojnom taboru u Požunu (Bratislavi), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu. Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein.

Petar se školovao zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji, gdje se je bavio vojnim znanostima i topništvom. Godine 1643. godine vjenčao se s groficom Anom Katarinom Frankapan, polusestrom Frana Krste Frankopana.[1] Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku.
Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama. Već 1647. postavljen je na dužnost kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u zadnjim godiana Tridesetogodišnjeg rata. Zrinski se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. koje su bile na njemačkom i češkom bojištu.Nakon toga, ratovao je s Osmanlijama. Osmanskim je snagama nanio poraz kod Slunja 1649. godine. Tijekom Kandijskog rata pomagao je mletačku stranu, nanijevši turskim snagama veliku štetu. Ratovao je na suhozemnom i pomorskom ratištu.

Po povratku u Hrvatsku nastavlja vojevati protiv Turaka. Porazio ih je u Lici 1655. godine. Napredovao je u vojnoj hijerarhiji, pa je postavljen za ogulinskog i senjskog kapetana i kapetana cijelog Primorja. Dok je trajao Erdeljski rat, Zrinski je pobjeđivao Turke po hrvatskim gorskim krajevima, a ističe se velika pobjeda u Gackoj kod Jurjevih Stijena 16. listopada 1663. godine. Tu je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, te kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10.000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra “štitom kršćanstva i strašilom Turaka”.

Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664. godine, Petar Zrinski je, 1665. godine, imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora.