Knjigu “Hrvatska Aleksandrida – Kasni odjek jednoga srednjovjekovnog romana”, koju su prema tzv. “Derečkajevu rukopisu” s početka 17. stoljeća priredili Eduard Hercigonja i Marija-Ana Dürrigl, objavila je Matica hrvatska.

Autorica uvodne studije Marija-Ana Dürrigl ističe kako se među malobrojnim proznim djelima srednjovjekovne hrvatske književnosti svjetovna karaktera, književnom vrijednošću, sadržajem, kasnijim utjecajem i recepcijom izdvaja Aleksandrida, odnosno hrvatska preradba djela o doživljajima Aleksandra Velikoga.

Poetika i stil toga djela koje izvorno potječe iz helenističke tradicije, obilježeni su tipičnim značajkama srednjovjekovne dvorske literature i viteškoga romana, usmjerenih ponajprije na čitateljski užitak, napominje Dürrigl i dodaje kako se u Aleksandridi spajaju roman, specifičan putopis, avanturistički roman, pisma, kronika, povijest, vizije, disputi, refleksije i sentencije, poučni elementi, fantastika i dr.

Ocjenjuje kako se među među temeljnim romanesknim osobinama zatječu elemen­ti nevjerojatnoga, raznih pretjerivanja i naivnosti te naglašava kako je u ovom djelu važno i prodiranje fikcionalnosti u pripovijedanje.

Tematiziraju se, navodi Dürrigl, odana ljubav, nepokolebljive vrline, iznimne osobe (vojskovođe, kraljevi i carevi, čarobnjaci, proroci, filozofi, vitezovi…), a pozornost na jezičnim ukrasima, čudesnim događajima i nevjerojatnim pothvatima junaka.

U romanu se hvali vladar, ističu zasluge, opisuju vojni po­hodi, bitke, ali i gozbe te turniri, piše Dürrigl i tvrdi kako “Aleksandrida” spada među najljepša djela preuzeta iz naše srednjovjekovne tradicije po maštovitosti, po razvijenosti fabule i digresijama, po uzbudljivim pustolovinama i veličanstvenim osvajanjima.

Dürrigl smatra kako je Ivan Derčkaj, koji je prepisao ili preradio starije djelo, posrednik jednoga omiljenog srednjovjekovnog djela kasnijoj publici – pa i nama danas.

Ocjenjuje kako romani kao što je ovaj nisu tek prežitci literature koja je zabavljala publiku u davno prošlim vremenima. “Možda suvremenom čitatelju geografski prostor u koji Aleksandrova vojska prodire – Babilon, Perzija, Indija – više nije egzotičan, međutim, način oblikovanja teme može otvoriti prozorčić u estetski i duhovni prostor jednoga davnoga vremena i u tome čitatelj može naći neku egzotiku, pa čak i uzbuđenje.

Eduard Hercigonja u Tekstološkim napomenama ističe kako je ovaj tekst  romana o Aleksandru zapisan izvorno u tzv. “Derečkajevu rukopisu” s početka 17. stoljeća.

Rukopis nije u potpunosti objavljen, objavljena je transkripcija cjelovitoga teksta “Priče o premudrom Akiru”,  napominje i dodaje kako se rukopis čuva u zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Knjiga “Hrvatska Aleksandrida – Kasni odjek jednoga srednjovjekovnog romana” (230 str.) podijeljena je u šest poglavlja – uvodna studija Marije-Ane Dürrigl, napomene uz transkripciju, Roman o Aleksandru Velikom prema Derečkajevu rukopisu, tumač imena i naziva, rječnik i bibliografija.