Kuća ljudskih prava Zagreb objavila je u srijedu godišnji izvještaj “Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2021. godinu” koji donosi pregled najvažnijih problema, izazova i otvorenih pitanja koji su u prošloj godini utjecali na zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj.

I 2021. godinu je obilježila epidemija COVID-19, kao i posljedice potresa u Zagrebu i na Baniji. Obnova uništenih obiteljskih kuća i stanova bila je neučinkovita i prespora te opterećena prevelikim administrativnim zahtjevima i inertnošću javnih tijela. Protuepidemijske mjere su i prošle godine imale negativan utjecaj na društveni život uslijed ograničavanja ljudskih prava na okupljanje, kretanje i obveze korištenja EU-Covid potvrda za pristup javnim uslugama.

“Nažalost ni prošle godine ljudska prava nisu bila visoko na listi političkih prioriteta Vlade RH te smo kraj još jedne godine dočekali bez važećih javnih politika zaštite i promocije ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije kao i bez politika u području ravnopravnosti spolova i razvoja civilnog društva. Posljedica toga je da se mnogobrojni problemi i izazovi u ostvarivanju, zaštiti i promociji ljudskih prava u Hrvatskoj i dalje sustavno ne rješavaju”, navodi se u izvještaju.

Dodaju da su, uz nisko povjerenje građana u institucije, i dalje prisutni ozbiljni problemi vezani uz učinkovitost i kvalitetu pravosudnog sustava. Razina percipirane neovisnosti hrvatskog pravosuđa i dalje je među najnižima u EU. Iako je percepcija korupcije u javnim tijelima i dalje visoka Vlada smanjuje ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, važnog antikorupcijskog mehanizma.

Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti stagnira, pa je i dalje više od petine stanovnika Hrvatske u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Poražavajuće je što se u riziku od siromaštva nalazi više od polovice osoba starijih od 65 godina, a više od polovice mirovina niže je od hrvatske linije siromaštva. Zabrinjava i neravnomjerna dostupnost socijalnih usluga koja negativno utječe na ostvarivanje prava ranjivih i marginaliziranih skupina i pojedinaca.

Djeca i mladi i dalje ne uče dovoljno o demokraciji, ljudskim pravima, jednakosti i solidarnosti, što pokazuju i niske razine političke participacije mladih te povjerenja u institucije. Uključivanja građana i civilnog društva u procese donošenja odluka i savjetovanja često su prije formalna nego sadržajna, što slabi mogućnosti za građansku participaciju.

“Nažalost, kao ni prethodnih godina, Hrvatska nije učinila dovoljno na razvijanju politika za nošenje sa suvremenim i višerazinskim izazovima i problemima vezanim za zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava. Političari i institucije su bezidejni, neambiciozni, neaktivni i svake godine imaju sve manji kapacitet za osmišljavanje, izradu i provedbu javnih politika temeljenih na ljudskim pravima, što predstavlja ozbiljan problem u kontekstu kompleksnih izazova – klimatskih promjena, starenja stanovništva, rata, migracija, društvenih i ekonomskih nejednakosti”, zaključuju.