Prošlotjedna sjednica Programskog vijeća Hrvatske radio televizije u središte pozornosti prometnula je jedan višestruki sukob interesa i to zbog angažmana tvrtke koja se zove Kombinat produkcija, na projektu čiji je protagonist Goran Milić. Goran Milić dugogodišnji je poznati novinar još iz razdoblja bivše Jugoslavije, a neposredno uoči njenog raspada pozornost javnosti plijenio je kao jedan od ključnih ljudi projekta Yutel, informativne emisije koja se zalagala za sprječavanje raspada Jugoslavije. Goran Milić suprug je Ane Milić, urednice Mozaičnog programa HRT-a. Ona je prilično utjecajna na HRT-u, a u više navrata u emisijama iz njenog programskog resora emitiran je sadržaj čiji su autori, blago rečeno, prizivali povijesni revizionizam.

Goran Milić otac je Marka Milića, glasnogovornika Vlade i važnog čovjeka iz Ureda premijera Andreja Plenkovića. Marko Milić jedna je od rijetkih osoba od premijerova posebnog povjerenja. Nema velik politički utjecaj, ali je s premijerom u svakodnevnoj komunikaciji, u njegovu je najužem krugu suradnika i s te pozicije može usmjeravati i utjecati na dinamiku određenih procesa.

Zbog spomenute situacije, a to nije prvi put da Goran Milić sudjeluje u sličnim projektima koje financiraju hrvatski porezni obveznici, ujedno se otvara pitanje uživaju li obitelji pojedinaca bliskih premijeru Andreju Plenkoviću privilegiran tretman u poslovanju s HRT-om koji na razne načine HDZ dominantno kontrolira.

Kombinat produkcija dobila je šest izravnih poziva od ukupno 38 upućenih, a takvu formu angažmana pojedini neovisni producenti posebno naglašavaju kao plodno tlo za nepravilnosti i nezakonitosti. Kombinat produkcija je putem izravnog poziva angažirana na proizvodnji djela “Budi promjena”, “Mikser” i “Pasji život”, dok je istovremeno putem javnog poziva tijekom 2020. odabrana dokumentarna serija ‘’What’s up America’’ u njihovoj produkciji, kojoj je Goran Milić autor i voditelj.

Milić se zajedno s vlasnicom i direktoricom Vesnom Banović i s producenticom Sandrom Basso iz Kombinat produkcije početkom 2020. javio na javni natječaj i dobio ga iako je, po mišljenju većeg broja novinara HRT-a s kojima je Nacional kontaktirao, u eklatantnom sukobu interesa. I to zato što je njegova supruga Ana Milić urednica Mozaičnog programa HRT-a, zbog čega oni smatraju da se Goran Milić na takve natječaje ne bi smio prijavljivati.

Za dokumentarnu seriju ‘’What’s up America’’ dodatan problem je taj da je za nju plaćeno 277.802 kune po epizodi, odnosno 1.389.000 za cijeli projekt, uz obrazloženje da se moraju pokrivati visoki troškovi putovanja. No zbog korone i zdravstvenog stanja Goran Milić nije putovao u Ameriku, a i rijetki iz autorskog i novinarskog tima, pa je seriju snimila lokalna američka TV ekipa.

Kombinat produkcija u još je jednom sukobu interesa zbog tog projekta. I to zato što ga je režirala i koscenaristički potpisala Sara Hribar, kći bivšeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara. Njena majka Tanja Kirhmajer je zaposlena na HRT-u i prema tvrdnjama upućenih izvora s HRT-a, ujedno je bila i članica komisije koja je razmatrala prijavu tog serijala na javni poziv.

HRT je početak emitiranja tog serijala početkom siječnja najavio ovako: ‘’U ponedjeljak na Prvom programu HTV-a u 20:10 počinjemo s prikazivanjem nove serije Gorana Milića – What’s up America. U novoj seriji What’s up America pratite prvo virtualno putovanje našeg novinarskog barda Gorana Milića! Što je saznao o američkom zdravstvu usred borbe protiv koronavirusa, građanskim nemirima i predsjedničkim izborima koji su posvađali Ameriku? A što o novoj Americi misle vodeći američki poduzetnici, pravnici, liječnici i umjetnici? Iz prve ruke saznajte kroz ekskluzivne razgovore s Woodyjem Allenom, Steveom Forbesom, Danom Priceom, Lukom Mišetićem i mnogima drugima.

U prvoj epizodi otkrivamo koliko su prosječni američki građani zainteresirani za politiku svoje zemlje, kao i koja je razlika između republikanaca i demokrata. Po čemu je američka politika različita od svih drugih? Po čemu je ista? Kako se Amerika pripremala za povijesne izbore između Donalda Trumpa i Joea Bidena? Što o tome govore vodeći američki stručnjaci? Goran Milić vodi vas na virtualno putovanje Amerikom – samo na HRT-u.’’

Nikola Baketa, član Programskog vijeća HRT-a iz kvote opozicije, o toj situaciji za Nacional je izjavio: “Ti izravni pozivi su problematični, no Programsko vijeće nema ovlasti baviti se takvim stvarima. Mi na uvid samo dobivamo izvješće o emitiranom programu o kojem zatim dajemo mišljenje, odnosno glasamo za ili protiv. Svakako bode oči da Goran Milić tako često dobiva projekte na natječajima, no time bi se više trebao pozabaviti Nadzorni odbor HRT-a ili možda saborski Odbor za informatizaciju i medije. No meni je više nego problematično da osoba čija je supruga urednica na HRT-u i čiji je sin glasnogovornik Vlade na takav način i u takvim iznosima posluje s javnim TV servisom.”

Vili Matula, član saborskog Odbora za medije i zastupnik političke platforme Možemo!, o takvoj praksi kaže: “Posebno je zabrinjavajuće da se izravnim pozivima očito pogoduje određenim privatnim producentskim tvrtkama, dok na primjer jedna ozbiljna produkcijska kuća kakav je Factum koja proizvodi nagrađivane dokumentarne filmove, uglavnom ne prolazi na natječajima. Ja ću o tome postaviti pitanje predsjednici saborskog Odbora za informatizaciju i medije, a taj problem mogu spomenuti i u svom slobodnom govoru u Saboru jer smatram da je to važna tema.”

Na upit tjednika Nacional o sukobu interesa Gorana Milića, Uprava HRT-a odgovara kako on nije vlasnik tvrtke Kombinat produkcija i dodaju:

“Uz navedeno ističemo da radnica Ana Milić nije sudjelovala u radu Povjerenstava te ni na koji način nije mogla niti imala utjecaj na preporuke povjerenstava ili odluku glavnog urednika o programskom interesu. Već površnim pretraživanjem sudskog registra dobit će se informacija o vlasništvu kao i tome kada je osnovana Kombinat produkcija d.o.o. u čijoj su produkciji za HRT između ostalih rađene serije Svinjari (2013.), Nemoj nikome reći 1. (2015.) i 2. (2016.) sezona iz čega je vidljivo da ova produkcijska kuća surađuje s HRT-om gotovo desetljeće.”

Nacionalov sugovornik s HRT-a to komentira ovako: “Nedopustivo je da, neovisno o prethodnoj karijeri, Goran Milić, otkad mu je žena urednica Mozaičnog programa i sin glasnogovornik Vlade, dobiva redovno projekte na HRT-u. Pitanje je zašto TV pretplatnici ponovo financiraju njegova putovanja po svijetu koje smo već prije plaćali dok je radio kao novinar na HRT-u. A Milić nam servira uvijek isto, svoj stand-up i reminiscencije na neka prethodna vremena. Fenomen Gorana Milića i način na koji se on sustavno i stalno vraća u program zapravo je šamar svim ljudima zaposlenim na HRT-u koji nikada neće moći dobiti ne samo takav novac, već i takve uvjete rada.”

Vili Matula ironično dodaje da ispada kako je Milić sve kvalitetniji otkako radi projekte iz vlastite sobe. On o tomu kaže: “Milić je valjda od Boga dan televizijski talent koji je prošao sve ideologije i režime jer je on sama esencija televizije. Ni Srbi, ni Jugoslaveni ni Hrvati tome nisu mogli odoljeti. A što je stariji, to je šarmantniji, osobito otkad radi seriju iz svoje dnevne sobe, dok neka tamo ekipa snima za njega po Americi. U njemu ima nečega što je neodoljivo svim vlastima. To je pitanje koje bi trebalo postaviti Andreju Plenkoviću jer je Milićev sin osoba od njegova najvećeg povjerenja. Trebalo bi ga pitati vidi li on i u njemu tu nevjerojatnu karizmu koja je na njega prešla s oca, pa i preko majke koja nas od ranog jutra obasipa svojim programom na HRT-u.”

Posebno se otvara pitanje je li bilo potrebe revidirati troškove snimanja i realizacije tog projekta zbog otkazanih putovanja uslijed pandemije. Na pitanje nije li to bio razlog za revidiranje ionako sumnjivog ugovora, Nikola Baketa odgovara: “Svi smo mogli vidjeti u kojem je formatu to bilo snimano, tako da je bilo jasno da nitko iz Hrvatske nikuda nije putovao. No za konkretnu dokumentarnu seriju nemam podatke jesu li troškovi američke ekipe bili već uračunati i je li ugovor na kraju revidiran. Naime, mi troškovnike ne dobivamo na uvid na Programskom vijeću. Mi dobivamo samo ukupnu svotu, odnosno koliko je određena serija plaćena po epizodi.”

Na pitanje zašto ugovori s produkcijskom tvrtkom Kombinat produkcija nisu revidirani ako se nije putovalo u SAD, Uprava HRT-a odgovara kako je netočna informacija da ugovor nije revidiran i kako je na stranicama HRT-a javnosti dostupna informacija o cijeni pojedine epizode i projekta. Točnije, dostupna je upravo svota koju smo naveli, a je li ona revidirana ili nije, to nigdje ne piše.

Ovo je samo jedan od više spornih projekata o kojima se žučno diskutiralo na sjednici Programskog vijeća održanoj 27. travnja. Na njoj je sa sedam glasova za, tri suzdržana i jednim protiv usvojeno izvješće o nabavi programa od neovisnih producenata za 2020. Svi programski sadržaji nabavljeni u 2020. ugovoreni su putem 17 raspisanih javnih poziva. Na njih se prijavilo više od 130 produkcijskih kuća s preko 400 projekata, a odabrano je njih 90.

Naime, prema članku 11. Zakona o HRT-u, HRT je kao javni servis dužan 15 posto svojih godišnjih prihoda namijenjenih proizvodnji programa potrošiti na nabavu neovisne produkcije. U skladu je to s europskom Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama čiji je cilj promicanje nezavisne audiovizualne produkcije na europskoj razini.

Cilj je plemenit, ali u hrvatskoj praksi on je već godinama pretvoren u svoju suprotnost jer se javnim novcem, odnosno novcem TV pretplatnika često financiraju projekti upitne kvalitete koje producira nekolicina “odabranih” produkcijskih kuća čiji su vlasnici bliski čelnim ljudima HRT-a i političkoj opciji na vlasti.

Članovi Programskog vijeća koje još od Zakona o HRT-u koji je donesen 2012., u vrijeme vlade Zorana Milanovića, ima tek savjetodavnu ulogu, kritizirali su izvješće i problematizirali činjenicu da je HRT za neovisnu produkciju potrošio 16 milijuna kuna više od zakonom predviđene svote, ukazali su na previsoke cijene određenih projekata i na činjenicu da je dio sadržaja mogao i morao biti napravljen u produkciji HRT-a koji se godinama urušava.

To je i jedan od ključnih razloga zbog kojeg neki novinari i urednici HRT-a, kako ekskluzivno doznaje Nacional, polovicom svibnja planiraju uputiti peticiju Hrvatskom saboru, premijeru, ministrici kulture i medija i predsjedniku Republike, kako bi ukazali na zabrinjavajuće stanje u kojem se nalazi HRT, kao i na dugotrajne probleme programske i poslovne politike te kuće koji se godinama ne rješavaju, zbog čega gledanost i utjecaj javnog servisa sve više padaju.

Posljednji apel za spas javne televizije bio je upućen vlasti još 2012., no otada do danas situacija se, po mišljenju HRT-ovih profesionalaca, dodatno pogoršala, odnosno sustav se pod vodstvom Kazimira Bačića i njegovih eksponenata gotovo potpuno urušio.

Nacionalovi izvori s HRT-a smatraju da je za pogodovanje uvijek istim privatnim produkcijskim tvrtkama i istim autorima kojima se bez jasnih kriterija šakom i kapom dijeli javni novac, osim Brune Kovačevića koji potpisuje konačnu odluku, posebno odgovorna rukovoditeljica Radne jedinice Odabir i nabava programskog sadržaja Lidija Katarina Matančević Preradović kao i članovi povjerenstava koji glavnom ravnatelju programa te projekte preporučuju.

Na pitanje ima li kao član Programskog vijeća HRT-a informaciju o tome tko su bili članovi povjerenstva za nabavu djela neovisne produkcije za različite programske sadržaje u 2020., jesu li za to kapacitirani i prema kojim kriterijima odabiru projekte, Nikola Baketa, koji je drugi put izabran u ovo tijelo, kaže kako u izvješću koje su dobili nema njihovih imena: “Trebalo bi vidjeti jesu li u javnim pozivima koji su objavljeni navedeni članovi povjerenstva, a ja smatram da bi javnost trebala znati tko su ti ljudi imenom i prezimenom, kao i da je to redovito vidljivo na stranicama HRT-a.”

Na upit Nacionala iz Uprave HRT-a odgovorili su da ne postoji predsjednik povjerenstva, već se povjerenstva određuju za svaki poziv posebno, a kada se poziv objavi, onda su na stranicama HRT-a javnosti dostupna imena članova.

Međutim, Nacionalov sugovornik s HRT-a kaže kako ni zaposlenici unutar kuće ne znaju imena tih ljudi i kako je sastav povjerenstava i njihov rad prilično tajnovit i dodaje: “Problem je i da urednici u programskim odjelima koji te programe kreiraju nemaju nikakav utjecaj na taj odabir. A onda ih postavljaju za supervizore takvih projekata tek kada je sve gotovo, što nema nikakvog smisla.”

Predstavljajući izvješće na prošlotjednoj sjednici Programskog vijeća, Lidija Katarina Matančević Preradović objasnila je kako je sukladno zakonskoj obavezi HRT bio dužan potrošiti najmanje 71,2 milijuna kuna, dok je na kraju u 2020. potrošeno 80,2 milijuna za programske sadržaje koji su izvorno proizvedeni na hrvatskom jeziku te još dodatnih 6,9 milijuna kuna za neovisne sadržaje koji nisu bili izvorno proizvedeni na hrvatskom jeziku. To ukupno čini iznos od 87,1 milijun kuna koje je HRT potrošio na nabavu dramskih serija, dokumentarnih serijala i svih ostalih programskih sadržaja iz neovisne produkcije prošle godine.

Time se nastavila višegodišnja praksa prekoračenja minimalnog iznosa koji HRT mora potrošiti na neovisnu produkciju, zbog čega je Nikola Baketa kao član Programskog vijeća jedini glasao protiv, dok su tri člana bila suzdržana. Baketa o tome kaže:

“Na posljednjoj sjednici upozorio sam na činjenicu da je opet potrošeno 16 milijuna kuna više nego što je predviđeno, zbog čega sam poslao izdvojeno mišljenje i jedini glasao protiv izvješća. Budući da sam bio član Programskog vijeća i u prethodnom mandatu, znam da se to ponavlja iz godine u godinu, a ja sam posebno problematizirao kratke priloge od pet minuta koji se poprilično skupo plaćaju vanjskoj produkciji, iako sam uvjeren da na HRT-u među tri tisuće zaposlenih ima dovoljno kreativnog osoblja sa znanjem i idejama koje bi to moglo odraditi za svoju plaću. Prošle je godine objašnjenje Uprave HRT-a bilo da za takve stvari nemaju dovoljno tehnike, osobito kamera, kao i dovoljno ekipa. U svom izdvojenom mišljenju zato sam istaknuo kako smatram da se ta razlika od 16 milijuna kuna onda mogla utrošiti na kupnju opreme i tehnike kojih navodno nedostaje, kao i u dodatnu edukaciju novinara, jer ovakva situacija dugoročno šteti programu HRT-a jer ne razvija vlastite kapacitete. Ja razumijem da oni imaju zakonsku obvezu i da treba poticati nezavisnu produkciju, ali smatram da postoji odgovornost prema javnom novcu i da bi HRT trebao više ulagati u vlastitu produkciju.”

Na pitanje zašto je ponovo premašena zakonska svota za nabavu nezavisnih djela, iz Uprave HRT-a šturo odgovaraju: “Hrvatska radiotelevizija djela neovisnih proizvođača nabavlja sukladno Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, članak 11.”

Nacionalov izvor s HRT-a slaže se s Nikolom Baketom: “Ono što se po hodnicima HRT-a vidi je velika zapuštenost cijelog sustava, pa i zgrade. Jedino je obnovljen studio Dnevnika i to bi valjda trebalo biti dovoljno. Zato je legitimno pitanje gdje završava milijardu i četiristo milijuna kuna pretplatničkog novca ako se ne ulaže u vlastitu produkciju i tehniku. Ako je isprika vodstvu HRT-a da ne producira velike projekte, jer nema opreme za njihovo snimanje, mogu samo reći da to rade namjerno. Ne kupuju kamere da bi mogli davati sve više posla privatnim producentskim kućama koje ga naplaćuju višestruko. Ono što je posebno sporno mojim kolegicama i kolegama je način na koji Bruno Kovačević, kao glavni urednik svih programa, a čija je riječ zadnja, ulaže u vanjsku produkciju i to u sadržaje koje bi po svojoj definiciji morao proizvoditi HRT. Sjećam se emisije Ivane Šikić ‘Je li moglo drugačije’ zbog koje je Sanja Mikleušević Pavić još uvijek na sudu s HRT-om. Radilo se o emisiji o pretvorbi i privatizaciji i ono na što je kolegica Sanja Mikleušević-Pavić tada ukazivala bila je upitnost takve produkcije. Postavljalo se pitanje tko ocjenjuje i odabire takav sadržaj. S druge strane, postavlja se pitanje i kako je moguće da, primjerice ‘Krvavi Uskrs’, dokumentarac o početku Domovinskog rata 2020. radi Miljenko Manjkas u vanjskoj produkciji? Jer upravo takve sadržaje trebao bi producirati HRT, odnosno zaposleni novinari i urednici HRT-a koji bi to radili za svoju plaću i napravili puno kvalitetnije. Uostalom, to je osnovna djelatnost javnog servisa propisana zakonom. Iz vlastitog iskustva znam da kolege unutar Dokumentarnog programa nude teme, one se odbijaju, a onda se pojave u nekoj nezavisnoj produkciji, u izvedbi ‘omiljenih’ autora. Dakle, oni čak uzurpiraju i tuđe ideje. A ideja, ljudskih resursa, vizije i želje da se radi ima itekako među zaposlenima u Dokumentarnom programu. Na kraju krajeva, ako imamo Domagoja Burića koji može proizvesti serijal svjetske kvalitete ili Miru Brankovića, renomirane autore, zašto ih bolje ne iskoristimo?”

Inače, ove je godine najviše novca, čak 58,1 posto, odnosno 39,8 milijuna kuna izdvojeno za dramski program, zatim 25,8 posto ili 16,9 milijuna kuna za dokumentarni program te za zabavni program 8,16 posto, odnosno 5,3 milijuna kuna.

Stipe Alfier, kao predstavnik zaposlenika HRT-a, na sjednici Programskog vijeća kritizirao je i činjenicu da cijene nekih projekata nisu realne, na primjer druga sezona serije “Nestali” u produkciji Clinica studija plaćena je po epizodi 1.777.110,02 kune, dok je epizoda uspješnice poput “Crno-bijelog svijeta” TV pretplatnike koštala 1.050.000 kuna, a znatno su manje plaćene i epizode “Novina” ili “Dnevnika velikog Perice”. Nikola Baketa o tome kaže:

“Točno, kolega Alfier apostrofirao je seriju ‘Nestali’ koja je nesrazmjerno skupa u odnosu na ostale uspješne projekte poput ‘Crno-bijelog svijeta’ ili ‘Dnevnika velikog Perice’ u kojima se, zbog vremena u koje su smještene, trebalo puno uložiti u scenografiju, kostimografiju i najam gradskih prostora, a objašnjenje je bilo da su ‘Nestali’ produkcijski zahtjevni zbog upotrebe vojne opreme, mehanizacije i slično što su očito, po mišljenju Povjerenstva, opravdani troškovi. Moj stav je da ako netko prodaje nešto da bi što više zaradio, što je logično u slučaju neovisne produkcije kojoj je u interesu staviti što veću cijenu, onda će tome prilagoditi i troškovnik. Međutim, na članovima je Povjerenstva i onima koji donose odluke da odgovorno procijene je li to previše javnog novca za neki projekt i je li te cijene moguće spustiti, tako da ne ide na uštrb kvalitete. Ne znam događaju li se takvi pregovori između Uprave HRT-a i produkcijskih kuća.”

Problem je da se teško može govoriti o nezavisnim produkcijskim kućama jer većina njih radi isključivo za HRT. Iako je to i prostim okom vidljivo, Nacionalovi izvori s HRT-a ukazuju na to da se godinama evidentno pogoduje određenim produkcijskim kućama.

Oni ističu kako su te tvrtke u vlasništvu osoba bliskih Lidiji Katarini Matančević Preradović koja ih onda preporučuje Renatu Kuniću, ravnatelju Programa i Bruni Kovačeviću kao glavnom uredniku HTV-a koji donosi konačnu odluku. Među odabranima, osim Gorana Milića, koji je godinama konstanta i dobio je javni novac za projekte poput “Kube” i “Je li prije bilo bolje” je i Dubravko Merlić, čijoj su produkcijskoj kući Castor multimedia na jednom javnom pozivu u 2020. odobrena čak dva dokumentarna projekta – druga sezona serijala ‘’Opstanak’’ za koji je plaćeno čak 1.274.789,46 kuna, odnosno 212.464,91 kunu po epizodi, dok mu je na istom javnom pozivu za projekt ‘’Jedna jedina’’ odobreno 665.462,69 kuna, odnosno 221.820,90 kuna po epizodi, što znači da je na jednom jedinom natječaju taj nekadašnji urednik i voditelj HRT-a od svojeg nekadašnjeg poslodavca dobio skoro dva milijuna kuna.

Prethodnih godina najviše natječaja dobili su Miljenko Manjkas i Gordan Malić, odnosno Manjkasova produkcijska kuća Intermedia grupa, o čemu je Nacional opsežno pisao. HRT je financirao i emitirao niz igrano-dokumentarnih serija kojima je Manjkas bio autor ili producent.

Nikola Baketa o tomu kaže: “Ne znam relacije ljudi i tko je s kim iz takvih povjerenstava privatno blizak, no u izvješću za 2020. je istaknuto kojih je pet produkcijskih kuća dobilo najviše novca u 2020. To su Interfilm, Drugi plan, Studio Clinica, Studio Fokus, Unisno Pro, ali uz njihov popis nisu naveli i svote koje su im ukupno isplaćene. Bilo bi u redu da znamo koliko su novca televizijskih pretplatnika zaradili za svoje projekte. I prošlih godina postavljao sam pitanje zašto su pojedine produkcijske kuće toliko zastupljene, dok neke ne mogu dobiti ulaz na HRT, no odgovor je bio da Uprava HRT-a ne može utjecati na to tko će se javiti na natječaj i hoće li prijaviti jedan, pet ili deset projekata.”

I jedan od Nacionalovih sugovornika s HRT-a smatra da se tu primarno radi o osobnoj sprezi članova povjerenstva s određenim autorima i vlasnicima producentskih kuća koji su mahom bivši zaposlenici HRT-a. On o tomu navodi: “Očito je da uvijek isti ljudi imaju konstantnu privilegiju i pitanje je zašto. Počelo je kao politička sprega, u vrijeme Karamarkove vlasti i glavnog ravnatelja Siniše Kovačića koji im je otvorio vrata, a onda se to nastavilo kao odlična poslovna suradnja, vjerojatno na obostranu korist. Zar nije nelogično da Silvana Menđušić sa sjajnim dokumentarnim serijalom ‘Stambeno pitanje’ nije prošla na natječaju, ili da su lani odbili 34 dokumentarna filma, od kojih je bio niz nagrađenih, jer to navodno nije bilo u javnom interesu, dok s druge strane HRT otkupljuje npr. dvije sezone humoristične serije ‘Tko te šiša’ koja je katastrofalna i po kvaliteti i po gledanosti. S druge strane mali neovisni producenti koji rade odlične filmove nemaju ulaz na HRT. A nema ni odgovora kada će se konačno emitirati dokumentarna serija ‘NDH’ čiji je autor povjesničar Hrvoje Klasić koja je ‘u bunkeru’ već godinama. Očito netko ne želi da tu seriju vidi publika HRT-a. Inače, najeklatantniji primjer za neprofesionalnost i pretapanje novaca u nečiji džep bio je Vrdoljakov film i serija ‘General’ na koji je potrošen ogromni iznos, a tako je sramotno napravljena da je i Ante Gotovina nije želio ni pogledati ni čuti za nju.”

Nacionalov sugovornik s HRT-a podsjeća i da je talk-show Romana Bolkovića također nezavisna produkcija: “Pandan Aleksandru Stankoviću valjda bi trebao biti Romano Bolković, čiji talk-show također spada u vanjsku produkciju. Njegova je emisija, kao što se sjećate, lani pred parlamentarne izbore stavljena u prime-time kako bi dovodio goste iz HDZ-a, što sada radi i prije lokalnih izbora. On otvara prostor njihovim kandidatima i pita ih ono što su se unaprijed dogovorili. Koja je poslovna i financijska opravdanost takvog projekta, osim što radi za interese vladajuće stranke, teško da netko može objasniti.”

Najvećoj kritici zaposlenika HRT-a posljednjih je godina bio izložen Koregulacijski ugovor s nezavisnim producentima koji je po njihovu mišljenju izuzetno štetan za HRT. Na pitanje kakav je njegov stav o tome, Nikola Baketa kaže: “Ponavljam, slažem se s time da treba razvijati nezavisnu audiovizualnu produkciju, ako je to doista nezavisna produkcija, a ne producentska kuća koja će svake godine dobiti 6 projekata HRT-a. Ali isto tako smatram da HRT treba proizvoditi svoje sadržaje, a dramsku seriju nije sam producirao desetljećima. No ako se HRT svede samo na mali broj ljudi koji proizvode informativni program, dok je sve ostalo vanjska produkcija, onda javni servis kao takav gubi smisao.”