‘Operacija počinje 20. lipnja. Možda će biti koji dan odgađanja, ali pripreme su završene. Nijemci imaju 170 do 190 divizija grupiranih, spremnih da prijeđu granicu. To su sve oklopne ili mehanizirane divizije. Napad će početi po cijeloj fronti, a glavni pravci prodora bit će prema Moskvi, Lenjingradu i kroz Ukrajinu. Uvjereni su da imaju dovoljno snaga da smlave Crvenu armiju u prvom udaru i uzmu veliki broj zarobljenika. Neće biti nikakva ultimatuma. Objava rata uslijedit će nakon početka neprijateljstava. Uvjereni su da će Crvena armija doživjeti kolaps u sljedeća dva mjeseca. I sovjetski režim tada će vjerojatno pasti. Kad dođe zima, Transsibirska željeznica već će ponovno voziti i Nijemci će biti povezani s Japanom.”

Tu je informaciju o njemačkom planu napada na SSSR još 30. svibnja 1941. putem šifrirane poruke iz Tokija u Moskvu poslao Richard Sorge, sovjetski špijun u Japanu. Informaciju je njemačkoj ambasadi u Tokiju prenio njemački vojni ataše potpukovnik Erwin Scholl, koji je bio u odličnim odnosima sa Sorgeom. No kako iz Moskve, koja je imala sklopljen pakt i s Njemačkom i s Japanom, nije bilo nikakve reakcije, Sorge je 13. lipnja poslao novu depešu:

“Ponavljam, devet armija ukupne snage 150 divizija započet će ofenzivu u zoru 22. lipnja 1941. godine.”

Umjesto traženja dodatnih informacija, iz Moskve je stigao telegram u kojem je stajalo otprilike ovo: “Sumnjamo u točnost vaše informacije.” Zato je Sorge odlučio preko člana svoje mreže, Hrvata Branka Vukelića, plasirati tu vijest u svjetske medije.

Članak o tome da će Hitler napasti SSSR prvi je objavio Joseph Newman, dopisnik tada vrlo popularnog američkog lista New York Herald Tribune iz Tokija. Vijest mu je prenio upravo Branko Vukelić, jedan od ključnih članova Sorgeove japanske mreže koji je, kako bi prikrio svoj obavještajni background, u Japanu radio kao dopisnik francuske agencije Havas i beogradskog lista Politika.

Branko Vukelić bio je ujak poznatog hrvatskog novinara Maroja Mihovilovića, nekadašnjeg urednika Nacionala, koji o njegovu učešću u radu jedne od najpoznatijih i najuspješnijih špijunskih mreža u povijesti piše u svojoj knjizi “Mi djeca Solferina”. Riječ je zapravo o bogatoj obiteljskoj kronici pisanoj u obliku dokumentarno-povijesne špijunske sage, zapravo istinitog romana na tisuću stranica, u kojoj se opisuje dramatična povijest četiri generacije obitelji hrvatskih korijena Vukelić-Mihovilović, smještena u široki povijesni i zemljopisni kontekst. Priča je duga dva stoljeća, odvija se na četiri kontinenta, a opisuje velike ljubavi i stradanja, suprotstavljanje članova obitelji društvenim normama svog vremena pa ponekad čak i odricanja od vjere, požrtvovnost i posvećenost idealima koji su često završavali i zabludama zbog kojih su neki članovi obitelji izgubili živote, a drugi su bili u zatvorima, živjeli u progonstvu ili pak u neizvjesnosti kada godinama nisu znali što se događa s njihovim najbližima. Tako ni Vilma Vukelić, majka Branka Vukelića i baka Maroja Mihovilovića, nije znala detalje o tome što je njezin sin radio kao član špijunske mreže čije će djelovanje preokrenuti tijek Drugog svjetskog rata.

Nakon što je uslijedila Operacija Barbarossa, odnosno Hitlerov napad na SSSR, ključno je pitanje bilo hoće li se i Japan pridružiti Njemačkoj u napadu na SSSR. Japan se dugo nije mogao odlučiti kuda će usmjeriti svoju agresivnu politiku, protiv SSSR-a ili protiv Sjedinjenih Država s kojima se sporio oko dominacije nad Pacifikom, o čemu su se vodili pregovori. Da su se Japan i Sjedinjene Države dogovorili oko podjele interesa na Pacifiku, Japan bi svoje vojne snage okrenuo protiv SSSR-a. No Branko Vukelić je od Josepha Newmana saznao da se japansko-američki pregovori ne odvijaju dobro, da Amerikanci misle da su Japanci neiskreni i da se njihovoj vojnoj komandi ne može vjerovati. Vukelić je tu informaciju prenio Sorgeu, a to je uklonilo posljednju dilemu: japansko-američkog sporazuma dakle neće biti, prema tome Japan će se i dalje spremati za rat sa Sjedinjenim Državama. Ta je informacija bila važna kako bi se učvrstilo uvjerenje da Japan neće napasti SSSR – Sorge je kasnije ocijenio da je ta informacija, koju je tih dramatičnih dana donio Vukelić, bila najvažnija od svih koje je Vukelić skupio za svojeg osmogodišnjeg obavještajnog djelovanja u Tokiju. Sorge je u Moskvu javio da je u vrhu japanske vlade donesena odluka da Japan krene u osvajanje Pacifika. Potom je Sorge 14. rujna 1941. poslao svoju najvažniju, sudbonosnu depešu Moskvi. U njoj je stajalo da će Japan napasti SSSR samo u tri slučaja: ako Nijemci zauzmu Moskvu, ako japanska armija u Mandžuriji bude tri puta veća od sovjetskih trupa na Dalekom istoku i ako u Sibiru izbije građanski rat. Depešu je Sorge zaključio riječima:

“Na temelju pažljive analize svih nas ovdje, možemo konstatirati da je mogućnost da Japan pokrene napad na SSSR sada potpuno nestala.”

Bila je to prijelomna informacija koja je odlučila o sudbini Drugog svjetskog rata. Jer kad je primio tu depešu, Staljin je učinio nešto što bi od njega malo tko očekivao. Odlučio se odjednom osloniti na Sorgea kojem do tada nije vjerovao, kojeg je nazivao “malim govnom” i bio ga spreman smaknuti. Na temelju Sorgeove depeše od 14. rujna 1941. Staljin je donio svoju najvažniju odluku da će s Dalekog istoka povući trupe koje su štitile SSSR od japanske prijetnje i poslati ih u obranu Moskve, a ta je odluka umnogome odlučila ishod Drugog svjetskog rata. Te su trupe u jesen i u zimu 1941. obranile Moskvu od Nijemaca.

No sudbina sovjetskih špijuna u Japanu tada je već bila zapečaćena.

U listopadu 1941. godine japanska kontrašpijunaža razotkrila je Sorgeovu mrežu i pohapsila članove. Sorge i ključni japanski član grupe, novinar Hotsumi Ozaki, osuđeni su na smrt i obješeni 1944. godine. Drugi japanski član grupe, slikar Yotoku Miyagi, umro je u zatvoru u mukama, a Branko Vukelić osuđen je na doživotnu robiju. Poslali su ga u zatvor na sjeveru Japana gdje je od iscrpljenosti i izgladnjelosti umro u siječnju 1945. godine, sedam mjeseci prije kraja rata.

Sorge i njegova grupa nakon Drugog svjetskog rata bili su zaboravljeni u SSSR-u, sve dok sovjetski vođa Nikita Hruščov na jednoj od specijalno za njega organiziranih projekcija nije vidio film francuskog redatelja Yvesa Ciampija “Tko ste vi, doktore Sorge?” koji se bavio upravo Sorgeovom grupom. Na Zapadu su do tada, a i nakon toga, već bile objavljivane brojne knjige o Sorgeovoj grupi, a i danas se u povijesti moderne špijunaže Sorge spominje kao jedan od najvećih, ako ne i najveći špijun u povijesti.

Nakon što je Hruščov vidio film, o Sorgeovoj grupi počelo se javno govoriti i u SSSR-u pa su mu podignuti spomenici, o njemu je napisana čak i jedna opera te su izdavane poštanske marke s njegovim likom. No Maroje Mihovilović u svojoj knjizi, u kojoj je slučaj Sorge tek jedna epizoda, detaljno opisuje i rekonstruira ne samo obavještajnu mrežu SSSR-a, već i Staljinove čistke u kojima je pobijeno više od milijun ljudi. Za smaknuće po brzom postupku bio je predviđen i Sorge, ali i Slavko Vukelić, mlađi brat Branka Vukelića koji je sa suprugom živio u Moskvi i koji je također bio obavještajac čuvene ruske vojne obavještajne organizacije GRU. Maroje Mihovilović opisuje kako se Staljinov režim brutalno odnosio prema ljudima poput njegova ujaka, koji su se SSSR-u priklonili iz iskrenih ideala i riskirali svoje živote u tajnim misijama, poput one u Španjolskom građanskom ratu, gdje je Slavko Vukelić 1936. boravio kao radiotelegrafist. Ubrzo nakon povratka u Moskvu i Slavko i njegova žena Ženja uhićeni su te su proveli 11 mjeseci u strašnim zatvorskim uvjetima lažno optuženi da su bili članovi jedne trockističke grupe, za što su mogli biti osuđeni na smrt. Iako su na kraju pušteni iz zatvora, vjerojatno i zahvaljujući intervenciji Slavkova brata Branka, Slavko je ubrzo nakon izlaska iz zatvora zbog iscrpljenosti teško obolio i od posljedica bolesti preminuo 24. kolovoza 1940. u svojoj 34. godini. Iza sebe je ostavio suprugu i dvije kćeri, koje su evakuirane na Ural te tamo živjele u vrlo teškim uvjetima.

Majka Vilma Vukelić, koja je živjela u Zagrebu, nakon izbijanja Drugog svjetskog rata izgubila je kontakt sa sinovima te je za smrt sinova saznala tek nakon rata, da je Slavko umro saznala je tek potkraj 1945., a za smrt Branka početkom 1947. Vilmi plemenitoj Vukelić, baki Maroja Mihovilovića, posvećen je znatan dio knjige jer je riječ bila o ženi koja je po svemu bila daleko ispred svog vremena. Potjecala je iz bogate osječke židovske obitelji, ali se zaljubila u siromašnog časnika austrougarske vojske Milivoja Vukelića. Kako su se njih dvoje nakon tri godine zabrana i kućnih pritvora izborili za svoju ljubav, mogla bi biti tema zasebnog romana. Njihova ljubav bila je u pravom smislu riječi “ljubav na prvi pogled”. Ona je – dok se šetala s ocem po glavnom osječkom trgu – njega ugledala kroz prozor tamošnje kavane Corso, pogledi su se sreli, a Vilma je zaključila da je on čovjek njezina života. No u to vrijeme, a bila je to 1897. godina, udaja kćeri iz židovske obitelji za siromašnog domobranskog časnika bila je nezamisliva, bilo je čak nezamislivo da se oni negdje sretnu i upoznaju.

No ime tog mladića ona je saznala od svog oca koji ga je naveo kao primjer časnika koji je iznimno obrazovan i načitan. Raspitujući se o njemu Vilma je saznala da je riječ o sinu tada već pomalo zaboravljenog hrvatskog književnika senjskih korijena Lavoslava Vukelića. Lavoslav Vukelić bio je krajiški časnik, ali se bavio književnošću, a jedna od njegovih najznačajnijih pjesama bila je “Kod Solferina” koju je prvi na svojoj naslovnoj stranici od 20. rujna 1879. objavio zagrebački list Vienac čiji je urednik bio August Šenoa.

Ta je pjesma govorila o tragediji vojnika iz ličkih krajiških pukovnija koji su poginuli u čuvenoj bitci 1859. između talijansko-francuskih i austrijskih snaga kod talijanskog gradića Solferina. Povjesničar Antun Banac 30-ih godina 20. stoljeća zapisao je da je Vukelić “prvi stao upozoravati na laž o dobrovoljnom junaštvu krajišnika, ističući da su krajišnici u ratu samo hrana za topove, a u miru sredstvo što su ga oficiri, ponajviše stranci, iskorišćivali u svoje svrhe”.

Vilma Vukelić je odlučila tu pjesmu iskoristiti da se upozna s Milivojem. Iako je imala samo 17 godina, ona je bila stalna suradnica osječkog lista Die Drau – Drava, koji je u Osijeku izlazio na njemačkom jeziku tiskanom goticom, gdje je objavljivala njemačke prijevode djela hrvatskih pjesnika. Odlučila je tu pjesmu prevesti na njemački jezik kako bi uspostavila kontakt sa sinom autora pjesme, mladim časnikom Milivojem. Tako je 1. siječnja 1898. u listu Die Drau Milivoj Vukelić vidio nešto što ga je iznenadilo i zainteresiralo. Na naslovnoj stranici tog lista objavljen je njemački prijevod pjesme njegova oca “Kod Solferina”, a uz ime autora pjesme pisalo je samo “S hrvatskog preveo W”. Bila je to svojevrsna ljubavna zamka koja je u konačnici i uspjela jer je Milivoja Vukelića jako zainteresiralo kako se ta davna očeva pjesma našla u listu Die Drau i tko je taj “W” koji ju je preveo.

Kad je saznao da iza prijevoda stoji Vilma, zatražio je od njenog oca dopuštenje da se upoznaju. On ju je posjetio kod kuće i tu se rodila velika ljubav, ali su – jer se njen otac protivio toj vezi – uslijedile obiteljske zabrane, drame pa čak i prijetnje samoubojstvima. Na sličan način se za ljubav svog života nekoliko desetljeća ranije morao izboriti i Milivojev otac Lavoslav, autor pjesme “Kod Solferina”, koji je na ruku svoje buduće supruge Eufemije, koja je potjecala iz roda poznatog hrvatskog domoljuba Ante Starčevića, “oca domovine”, morao godinama čekati. Knjiga Maroja Mihovilovića, kojem je Lavoslav Vukelić bio pradjed, pokazuje da je prava ljubav jača i od zabrana i od sudbine. Kao što se njegov pradjed oženio za njegovu prabaku Eufemiju, tako se i njegov djed Milivoj uspio izboriti za svoju baku Vilmu. Iz njihova su braka rođeni sinovi Branko i Slavko, koji su tragično skončali u Moskvi i Tokiju, ali i kćeri Ljiljana i Elinor. Elinor je bila majka autora knjige Maroja Mihovilovića, ljepotica i talentirana umjetnica čiju je baletnu i filmsku karijeru u Parizu, gdje je obitelj jedno vrijeme živjela, prekinula teška bolest, u to vrijeme teško izlječiva tuberkuloza, od koje se dugo oporavljala.

Nakon liječenja u Francuskoj i Švicarskoj, Elinor se s majkom Vilmom 1934. iz Pariza vratila u Zagreb. Četiri godine kasnije, 1938., Elinor se udala za novinara istarskog porijekla Ivu Mihovilovića te su Vilma, Elinor i Ive te njihove dvije kćeri živjeli zajedno, a kasnije je rođen i njihov sin Maroje. Ive je bio vrlo uspješan novinar pa je postao prvo glavni urednik, a potom i direktor dnevnog lista Novosti. No za obitelj se 1941. godine situacija potpuno promijenila kada su Nijemci ušli u Zagreb, kada je proglašena NDH i kada su počeli progoni Židova. Vilma Vukelić zbog svog se židovskog podrijetla našla u smrtnoj opasnosti. Ona se, doduše, u mladosti, nezadovoljna rigidnošću židovskih svećenika, odrekla židovske vjere, prešla s cijelom obitelji na evangeličku, no ustaške vlasti takve prelaske nisu priznavale. Ipak, Vilma je u proljeće 1941. godine uspjela dobiti dokument po kojem se na nju neće odnositi protužidovske zakonske mjere, ali sve do kraja rata nije bila sigurna. Kako je ona dobila taj dokument, nije otkriveno. Istodobno se njen zet Ive kao istarski antifašist u Zagrebu već 1941. godine angažirao u ilegalnoj aktivnosti protiv ustaških vlasti, prvenstveno u obavještajnoj sferi, održavajući veze s partizanskim obavještajnim punktom na Žumberku.

Njegov sin Maroje Mihovilović u svojoj knjizi detaljno rekonstruira kako je Ive Mihovilović 1944. godine bio posrednik u pregovorima između hrvatskog partizanskog vodstva i vodstva Hrvatske seljačke stranke u Zagrebu o prelasku vodstva HSS-a na stranu partizana. “Ustaške vlasti su za to saznale pa su pohapšeni razni akteri tih događaja, među ostalima krajem prosinca 1944. godine i moj otac. On je u ustaškom zatvoru bio strašno mučen, potom predviđen i za smaknuće. No u njegovu korist intervenirali su razni njegovi poznanici i prijatelji pa su te intervencije dale rezultata, često u vrlo dramatičnim okolnostima. U svemu tome su ključnu ulogu igrali neki katolički intelektualci, prvenstveno istarski književnik Ernest Radetić i slavni enciklopedist Mate Ujević, koji su zamolili nadbiskupa Stepinca da za mog oca intervenira kod ustaških vlasti, što je on i učinio”, otkriva Maroje Mihovilović čiji otac za života nikad nije saznao kako su konkretno, u detalje, išle te intervencije za njega preko nadbiskupa Stepinca.

Ustaše tako nisu smaknule Mihovilovića, nego su ga kao taoca u svibnju 1945. godine poveli sa sobom kada su napustili Zagreb i krenuli prema Bleiburgu. Ive Mihovilović prošao je bleiburšku kalvariju, uspio je pobjeći ustašama te se vratiti u Zagreb, ali tu ga je čekala nova kalvarija. Šest dana nakon povratka, na prijevaru ga je uhitila OZNA te ispitivala i mučila tri mjeseca u jednoj vili na Ksaverskoj cesti, ne objasnivši mu zašto je uhićen. Isto tako su ga bez objašnjenja u kolovozu 1945. pustili. On je nekoliko godina poslije uspio nastaviti svoju novinarsku karijeru te je postao jedan od najpoznatijih, najcjenjenijih hrvatskih novinara. Do smrti nije uspio saznati što je bila pozadina dvaju njegovih uhićenja te kako je tekla akcija njegova spašavanja dok je bio u ustaškom zatvoru. To je uspio rekonstruirati tek sada njegov sin Maroje Mihovilović.

Vilma Vukelić umrla je 1956. godine, nesretna i zbog smrti sinova, ali i zato što su joj neki unuci bili raštrkani diljem svijeta pa se s njima nije mogla vidjeti. Slavkove kćeri živjele su u SSSR-u u Sverdlovsku, mlađi Brankov sin Hiroshi, kojeg je Branko imao sa svojom drugom suprugom Yoshiko Yamasaki, živio je u Japanu, a za starijeg Brankova sina Paula, kojeg je imao s prvom suprugom Dankinjom Edith, Vilma nije mogla otkriti gdje se nalazi. Četrdeset godina nakon Drugog svjetskog rata otkriveno je da su se 1941. godine Edith i Paul preselili u Australiju. Tek nakon Vilmine smrti članovi obitelji raštrkani diljem svijeta počeli su se posjećivati, ali su veze među njima bile slabe.

Vrlo dugo članovima obitelji – tako raštrkanima diljem svijeta – puna slika o povijesti obitelji nije bila poznata, čak ni autoru knjige, koji je posjedovao najviše obiteljskih dokumenata. No u proljeće 2015. godine dogodilo se nešto što je sve to promijenilo. Najstariji živući član obitelji Paul Vukelic, danas 87-godišnji vitalni umirovljeni uspješni poslovni čovjek iz Zapadne Australije, s kojim hrvatski članovi obitelji nisu imali nikakvih veza, javio im se posredno da bi došao u Hrvatsku, prvi put posjetiti domovinu svojeg oca. Ta njegova najava potaknula je i ostale članove obitelji da se svi skupe u Zagrebu pa su se tu u lipnju 2015. okupili svi živi članovi obitelji, svih četvero živućih unuka Vilme Vukelić, nekoliko praunuka i drugih rođaka, ukupno petnaestak članova. Tijekom emotivnog druženja posjetili su i posljednje počivalište svog pretka Lavoslava plemenitog Vukelića u Svetom Križu Začretju, gdje se na mjesnom groblju ističe njegov nadgrobni spomenik za koji je skicu izradio čuveni zagrebački arhitekt Herman Bollé. Upravo zbog Vukelićeve najpoznatije i najvažnije pjesme “Kod Solferina”, knjiga Maroja Mihovilovića i nosi naziv “Mi, djeca Solferina”.

No knjiga je puno više od fantastične obiteljske sage, ne samo zato što je privatna priča članova obitelji stavljena u širi povijesni i politički kontekst, već i zato što su mnogi članovi obitelji igrali značajne uloge u nekim prijelomnim događajima 19. i 20. stoljeća. Kako bi se shvatila sva dramatičnost onoga što se događalo članovima obitelji suočenima sa sudbonosnim mijenama i prijetnjama povijesnih neminovnosti i zlokobnih totalitarizama, fašizma i staljinizma, u knjizi su obrađene teme od povijesti Vojne krajine i hrvatske književnosti u 19. stoljeću, do austrougarske vojske, sudbine Židova u Hrvatskoj, pojave ljevičarskih pokreta nakon Prvog svjetskog rata u Zagrebu, do kulturnog procvata pariškog Montparnassea, lijeve emigracije u Parizu, ruske emigracije u Parizu, sovjetske vojne obavještajne službe, života pod Staljinom u SSSR-u, Staljinove krvave čistke i stradanja jugoslavenskih komunista u njima. Knjiga obuhvaća i teme kao što su japanski militarizam, špijunaža, Istra pod Italijom, zagrebačko novinarstvo tridesetih, Holokaust u Zagrebu, ilegalni pokret za Drugog svjetskog rata u Zagrebu, Bleiburg, Udba u Zagrebu, komunističko novinstvo nakon rata, bujanje Zapadne Australije, život u SSSR-u nakon rata, slučaj Sorge u kontekstu Hladnog rata i mnoge druge.

Kako navodi autor Maroje Mihovilović, za hrvatsku javnost interesantni mogu biti i dosad neobjavljeni podaci o stradanjima komunističke emigracije u Staljinovim čistkama u Moskvi 30-ih godina, rekonstrukcija djelovanja antifašističke ilegalne organizacije od 1941. do 1945. u Zagrebu, djelovanje nadbiskupa Stepinca i drugih katoličkih intelektualaca u spašavanju uhićenika iz ustaških zatvora, kao i detalji o velikoj zavjereničkoj operaciji OZNA-e na difamaciji partizanskog 10. zagrebačkog korpusa prije i nakon ulaska partizana u Zagreb. U knjizi se u sporednim ulogama pojavljuju i mnoge značajne ličnosti hrvatske i svjetske povijesti, od Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita do Randolfa Churchilla, sina britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla, o čijoj je u ulozi u nekim tajnim događanjima dok je bio šef savezničke misije u glavom štabu hrvatskih partizana u Topuskom ispričano posebno poglavlje knjige, bogato ilustrirane dokumentima i fotografijama. U jednoj od epizoda, također, supruga Slavka Vukelića u moskovskom zatvoru upoznaje drugu suprugu Josipa Broza Tita, Luciju Bauer, za koju se u bivšoj Jugoslaviji nije ni znalo da je postojala.

Iako u knjizi ima dosta opisa povijesnog i političkog konteksta u kojem su članovi obitelji živjeli, ova je knjiga prije svega obiteljska saga, priča o dramatičnim sudbinama te obitelji hrvatskih korijena. Ili kako kaže Maroje Mihovilović:

“Knjiga je nastala isključivo zato da kompletna priča o obitelji bude zapisana, da bude opisana na jednom mjestu, tako da ne bude zaboravljena. Razni članovi obitelji različitih generacija u različitim prilikama, vremenima i na raznim mjestima iskazivali su želju da se ispriča njihova kompletna priča, kompletna priča obitelji. Sakupljali su i sačuvali dokumente o onome što se s njima događalo, nekoliko njih napisali su dulje ili kraće autobiografske zapise te su rukopise ostavili svojim nasljednicima u očitoj želji da to jednom bude objavljeno. Ova je knjiga napisana zbog njih, za njih.”