Objavljeno u Nacionalu br. 1005, 26. srpanj 2017.

NACIONAL OTKRIVA DETALJE INTIMNE OBITELJSKE PRIČE O POVRATKU ADOLFA PILSELA iz Južne Amerike u Hrvatsku te zašto bivši tjelohranitelj ustaškog poglavnika vjeruje u pomirenje Hrvata i Srba i tvrdi kako je jasno da se ne može istodobno biti kršćanin i ustaša

Pa to je jasno, ne možeš biti kršćanin i ustaša. Bili smo ludi.” To mi je koncem proteklog tjedna izjavio moj otac Adolf Pilsel, bivši osobni čuvar ustaškog poglavnika Ante Pavelića u Južnoj Americi, nakon što se poslije skoro sedamdeset godina izbivanja vratio u Hrvatsku i zatražio hrvatsko državljanstvo.

Trebalo mi je jako puno priprema i nagovaranja da dovedem oca Adolfa Zvonimira Pilsela u Hrvatsku. Otkako sam ga sa suprugom uspio posjetiti posljednji put u Paragvaju, početkom 2009., u srcu sam znao da tata neće imati mira dok ne upozna našu domovinu, zemlju za koju sam se opredijelio, Republiku Hrvatsku, i za koju je život položio moj brat, njegov mlađi sin Branko Pilsel koji je nestao u moru kod otoka Šipana 23. listopada 1991. kao pripadnik IV. brigade Zbora narodne garde (kasnije HV), nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem Jugoslavenske ratne mornarice 178. Tata živi u Paragvaju od 1972. kada je morao napustiti Argentinu i našu obitelj u okolnostima opisanima u mojoj knjizi ‘’Argentinski roman’’ (Profil, 2014). U Paragvaju je posljednjih 45 godina živio izuzetno teškim životom, uglavnom u siromaštvu, te je u toj zemlji čak dva puta sahranio kasnije supruge. Drugi put se to dogodilo lani, nakon što mu je Estela preminula od posljedice razarajućeg moždanog udara. Nakon što je u prvom braku s mojom majkom, Zagrepčankom Erikom Pavlinec, dočekao moje rođenje, kao i moje sestre i pokojnog/nestalog brata, otac nije više imao vlastite djece, ali je podigao tuđu. Ipak, nakon Esteline smrti je živio sam, kako kaže, strahovito osamljen, sa sve manje mogućnosti zarade (premda mu je osnovno zvanje građevinar, tata se u Paragvaju najviše bavio izradom metalnih konstrukcija) pa i bolestan. Tada sam ga počeo nagovarati da dođe u Zagreb.

Odluka je pala početkom svibnja. Sletio je u Zračnu luku Zagreb u utorak, 18. srpnja, navečer i to zahvaljujući donedavnom ministru vanjskih poslova na odlasku, mome prijatelju iz Argentine Davoru Stieru koji je dao, uz suglasnost ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, da se izradi Putni list kako bi otac, koji ne posjeduje ni jedno državljanstvo, dakle je apatrid, iz Asuncióna (glavnog grada Paragvaja) preko Buenos Airesa i Rima, te preko Splita, mogao doputovati u Zagreb.

Nakon što se u srijedu odmarao od napornog puta i silnih emocija, u četvrtak ujutro najprije smo otišli na policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu da se prijavi, ali i da pokrene postupak stjecanja hrvatskog državljanstva, što je jedan od važnih ciljeva njegova povratka u domovinu.

Dok smo čekali u redu, počeo sam se prisjećati nekih zbivanja o kojima su mi nekoć pričali u obiteljskom krugu, a koja bi mogla poslužiti i kao atraktivan scenarij za film.

U svibnju 1945., točnije 10. svibnja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ‘’voljeni hrvatski narod’’ u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla grupica ljudi u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu najstariju kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu 1942. odlikovao njezina muža: pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki.

Napustio je Zagreb ‘’kukavički i dezerterski’’ u poslijepodnevnim satima 6. svibnja 1945. Noć sa 6. na 7. svibnja proveo je u Novim Dvorima. Sutradan, 7. svibnja, napustio je Nove Dvore i nastavio put Austrije. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini. Tu se 8. svibnja ujutro vijećalo na posljednjoj sjednici tzv. Glavnog stana Poglavnika.

Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu, što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika te je odlučeno da ‘’NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, ‘saveznicima!’)’’ te da se hrvatske trupe predaju britanskim ili američkim trupama. Nijemci su se spašavali kako su znali pa je to pokušao i Pavelić.

Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini 8. svibnja, poglavnikova kolona krenula je preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg, a onda u Klagenfurt u Koruškoj. Bilo je kratkih puškaranja s partizanima koji nisu znali tko je u koloni. Po prelasku u Austriju, Pavelić odijeva građansko odijelo te se u svom automobilu odvaja od ostalih. To se navodno dogodilo u Spiefeldu, neki pak tvrde u Leibnitzu. Ti su gradovi međusobno udaljeni desetak kilometara.

Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. svibnja. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve angloameričke komisije, nego da je premještena u Salzburg te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu. Situacija bijaše dramatična. Američke trupe povukle su se upravo Paveliću pred nosom i on 10. svibnja u pet sati ujutro ulazi u Judenburg kojega opkoliše ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj grupi predlagao je da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Sišli su baš u kuću mojih djedova.

Roza Ćosić udata Pilsel sklonila je Antu Pavelića brzo u kuću. Poglavnik se tu zadržao cijeloga dana. Tek sam prije nekoliko godina, saznavši za tu važnu epizodu od tete Bebe u Njemačkoj (za razliku od Pilselovih ostala je u Europi te je živjela i umrla u Limburgerhofu, kod Mannheima), shvatio zašto će se Ante Pavelić i moj djed Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život. Jedna od važnih posljedica toga prijateljstva bit će ta da će moj otac u drugoj polovici pedesetih godina biti jedan od naoružanih tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu.

Taj mogući scenarij za film mogao bi se nastaviti ovako: Dan nakon atentata na Antu Pavelića, što ga je, kako se vjeruje u ustaškim krugovima, izvršila Udba u predjelu Buenos Airesa El Palomaru (Golubinjak), ispred poglavnikove kuće, krupan momak star 2o godine s revolverom kalibra 38 o pojasu, puši i čvrsto gleda u svakog prolaznika, u svako sumnjivo vozilo. Misli on, kao i ostali dečki iz grupe, da se napadači mogu vratiti. Dežurstvo traje 12 sati. Siguran je u sebe. Tako i kolega nedaleko od ulaza u Pavelićev dom.

Zna pucati. I sve drugo o vojnom ili gerilskom zanatu. Učili su ga američki obavještajci i instruktori – oni su, uz pomoć argentinske vojske, pripremali dobrovoljce koji su trebali ići u Mađarsku poduprijeti revoluciju 1956. i suprotstaviti se Sovjetima. Kasnije i u Vijetnam. Uostalom, smrt ga osobito ne plaši. Nagledao se mrtvaca. Stotine Rusa koji su bili na strani Trećeg Reicha pogubile su Staljinove snage pred očima bijesnih Engleza, nedaleko od Graza, u Austriji, kamo je, preko Poljske, stigao iz Sarajeva. Šuti, puši i motri.

Počinje zanimljiva pripovijest koju tek mali broj ljudi poznaje. Intrigantna pripovijest o tome kako su poglavnika, kao franjevca i svećenika, preko Čilea, Bolivije, Paragvaja i Brazila, iz Buenos Airesa tajno doveli do Madrida, gdje će Pavelić i umrijeti od posljedica zadobivenih rana. Momak koji će i nekoliko mjeseci nakon što je Pavelić već bio stigao u Europu, i dalje glumiti tjelohranitelja kako bi zbunio eventualne napadače, kada o tome prvi put razgovaramo 2009. u Paragvaju, na sve te bravure gleda s nostalgijom, ali i s prezirom.

Adolf Pilsel, moj otac, nekako je zbunjen. Družimo se u selu Garatá, u Paragvaju, gdje je kao građevinar živio i radio od 1972. Bez papira je: argentinsko državljanstvo nije uzeo, a paragvajsko nema, kosovsko (otac je rođen u Uroševcu), bosanskohercegovačko ili njemačko teško je nabaviti, a hrvatsko ovisi o njegovu povratku u domovinu. Povukao se u vikendicu koju si je sagradio za starost, da u miru dočeka smrt. Barem je tako tada mislio.

Iako smo već zamišljali svoje susrete, prvi put pripovijeda do u tančine sve što pamti, za knjigu koju sam kanio napisati. Satima ga snimamo supruga i ja, dok filigranski odmotava priču: dijete rođeno koncem 1936. u Uroševcu, na Kosovu, gdje je njegov otac gradio katoličku crkvu, koje i danas još pamti zvuk njemačkih ‘’štuka’’ i njihovih bombi bačenih na srpske položaje nadomak rodne kuće, polako se pretvara u člana Hitlerove mladeži pa u momčića koji strepi hoće li Englezi pustiti njegova ćaću iz zatvora jer je bio suradnik Gestapa, pa onda u spretnog prevoditelja, ali ovoga puta za Amerikance na brodu na kojem su Pilselovi iz Genove stigli do Buenos Airesa (1949.), potom u domobrana, onda u ustašu, pa u suradnika tajne službe argentinske vojske…

Tijekom tih naših razgovora imao sam silnu potrebu reći tati nešto više o junaštvu svoga brata, neustrašivoga borca 4. ‘’Jelićeve’’ hrvatske brigade. U ranu jesen 1991. zapadni političari vjerojatno su bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj. No taj stav postao je neodrživ već nakon dva mjeseca, kad je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom, uzdignula pesnica 4. brigade. Branko Pilsel nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za teško bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, i doveo ih sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju, a ne u uskraćivanju života.

Tati sam želio i uspio pojasniti da se herojstvo mojega brata i tolikih drugih aktera Domovinskoga rata ne smije oslanjati na to što su on, moj otac i njegovi prijatelji veličali u Argentini. Mislim da sam uspio, premda je to dugi proces, proces koji traje.

U četvrtak nakon što smo izišli iz zgrade policije u Petrinjskoj ulici, pokazivao sam mu glavna mjesta u Zagrebu. Sve je išlo u redu dok nisam zaustavio auto pred Trgom i crkvom Svetoga Marka. Kada je otac vidio hrvatski grb na krovu crkve, slomio se, nije mogao suzdržati suze. Tako je bilo i kada sam ga odveo u Šestine da oda počast Anti Starčeviću na grobu oca domovine.

Nešto kasnije, dok smo se vozili gradom, stao sam u Zavrtnici i rekao ocu: tu su ustaše skupljali zagrebačke Židove i vodili ih u smrt. Znam odgovor, ali svejedno ga pitam: ‘’Jeste li toga bili svjesni dok ste se kao mladi motali oko Pavelića u Buenos Airesu?’’ On zastane, pogleda u dvorište Zavrtnice i kaže: ‘’Ne, Drago, kunem ti se, nismo to znali’’. Stanem i ja pa mu onda velim: ‘’Odvest ću te u Jasenovac da se pokloniš žrtvama ustaškog terora.’’ A on će: ‘’Moramo, sine, moramo tamo otići.”

Prije izlaska ovog teksta Adolf Pilsel je znao da će uskoro pružiti ruku i popiti rakiju s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem. Prije iskazivanja počasti tom našem važnom prijatelju i uglednom promicatelju mira i ekumenizma, Adolf Pilsel će pohoditi Jasenovac a u mojoj radnoj sobi čitao tjednik SNV-a Novosti i rekao za te novine koje izlaze ‘’na hrvatskom i na ćirilici’’ da mu se čine ‘’jako dobre’’ i da se, ‘’hvala Bogu, Hrvati i Srbi više ne ganjaju noževima’’ (tati je duboko u sjećanju ostao spomen na strica kojeg su četnici u Bosni, dok je on bio klinac od nekih šest godina, iskasapili baš noževima). Ovoga tjedna upoznat će brojne druge osobe, među njima i bivšega predsjednika Republike Ivu Josipovića, i posjetit će Jasenovac, kako smo se dogovorili. Početak je to za njega velike avanture kojoj će vrhunac biti, kako naslućujem, na dan kada bude stajao pred spomenikom mome bratu i njegovim nestalim suborcima u ribarskom selu Doli i kada bude bacio vijenac u more.

U vrijeme pisanja ovog teksta zajedno smo gledali gostovanje dogradonačelnika Srđana Milakovića u emisiji ‘’Nedjeljom u 2’’ HTV-a i analizirali dio razgovora s voditeljem Aleksandrom Stankovićem u kojem se raspravljalo o zločinima nad Hrvatima i Srbima (i nad drugima). U tom razgovoru očitovala se nespremnost da se shvati što je važno učiniti da se iziđe iz kruga autoviktimizacije i međusobnog optuživanja, naročito u svjetlu fundamentalne poruke hrvatskih biskupa iz 1995: ‘’Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba zasnovano na pravednosti i istini?’’

Adolf Pilsel se nakon te emisije složio s konstatacijom da je potrebno da Hrvati i Srbi iznjedre nekoga tko će učiniti gestu kao što je bila ona Willyja Brandta u Varšavi, koji je preuzeo svu krivicu nacista i njihovih podupiratelja na sebe kako bi krenuo proces pomirenja Nijemaca i Poljaka.

Pa zar je moguće da bivši Pavelićev tjelohranitelj i čovjek koji je u Patagoniji u doba mojeg djetinjstva podigao hrvatski dom ‘’Jure Francetić’’, tako brzo i uvjereno grli Srbe i časti žrtve ustaša, a moji vršnjaci, Hrvati i Srbi, i dalje žele živjeti zarobljeni u prošlosti bez znakova zrelosti da se odlučno krene u put pomirenja i suradnje?