Marina i Borna Vujčić govore o književnosti i obiteljskim vrijednostima

Marina Vujčić i njezin sin Borna rijedak su obiteljski dvojac koji se bavi književnošću, a činjenica da su im u 2015. godini gotovo istodobno objavljeni romani, svrstava ih u pionire među hrvatskim ‘’obiteljskim’’ književnicima. Marini Vujčić trenutno su na tržištu dva nova romana: “Mogla sam to biti ja” i “Susjed”, koji je nedavno dobio književnu nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Debitantski roman 22-godišnjeg Borne Vujčića “Nužno zlo”, premda u fokusu ima školarce i tinejdžersku populaciju, smještene u izmišljenu zagrebačku gimnaziju, zapravo ocrtava društvenopolitičku sliku Hrvatske. Prvijenac Borne Vujčića neki su čak usporedili sa serijom “Kuća od karata”.

‘’Nisam želio roman zatvoriti u okvir jedne čitateljske publike, ali nisam pisao računajući na tržišnu svestranost. Radi se jednostavno o temi koja me zanimala i spojio sam je sa srednjoškolskim ambijentom koji me u vrijeme pisanja prve ruke okruživao’’, kaže Borna Vujčić. Ideju za debitantski roman, otkriva Nacionalu, dobio je dok se šetao šumom na Brijunima.

‘’Nešto u toj netaknutoj divljini pokrenulo mi je misli o tome kako bi bilo iznenada se naći u situaciji u kojoj bih sa svojim vršnjacima bio odsječen od civilizacije. Radi preživljavanja sigurno bi se morala postići neka vrsta organizacije u zajednicu, pa sam u tome brzo primijetio dobar prostor za proučavanje društvenih pojava. Ne znajući da sam nehotice osmislio radnju ‘Gospodara muha’, tu sam ideju, srećom, odbacio i smjestio radnju u izmišljenu gimnaziju’’, prisjeća se Borna Vujčić.

Neke likove posuđivao je iz svoje stvarnosti, neke iz fikcije, a neke iz povijesti. Posebno je zanimljiva ultradesno orijentirana ravnateljica škole Hrvojka Starčević. Glavni junak romana “Nužno zlo” je Maks, pronicljivi je tinejdžer koji smišlja taktiku nadmetanja kako biti najbolji i osvojiti nagradni izlet za svoj razred.

‘’Pisao sam uvjeren da se moji likovi ponašaju potpuno različito od stvarnih srednjoškolaca jer ni u ludilu ne bih mogao zamisliti da današnji tinejdžeri posežu za tolikim trudom i podmuklostima u želji da ostvare bolje ocjene. No kad sam nedavno svratio do svoje gimnazije, saznao sam da današnje generacije mare za uspjeh neusporedivo više nego prije nekoliko godina kad sam ja sjedio u školskim klupama. Tako da, koliko god mi je to velikim dijelom zastrašujuće, s obzirom na spletke u knjizi, mnogi bi se mogli prepoznati’’, objašnjava mladi autor.

Marinu i Bornu Vujčić povezuje ljubav prema književnosti, ali u pristupu pisanju su vrlo različiti.

‘’Jako mi je zanimljivo koliko smo različiti. Oboje se volimo poigravati jezikom i frazama, ali to je svojstveno više-manje svakom piscu. Tu naše sličnosti prestaju. Nju zanimaju sudbine ‘malih ljudi’ i ispisuje ih sjajno, dok sam se ja dosad bavio pitanjima društva, moći, morala i istraživanjem njihovih odnosa’’, kaže Borna Vujčić.

• MARINU VUJČIĆ zanimaju sudbine ‘malih ljudi’, a Borna Vujčić bavio se pitanjima društva, moći, morala i istraživanjem njihovih odnosa

Dva aktualna romana Marine Vujčić povezuje samoća glavnih junakinja. “Mogla sam to biti ja”, kaže, nastao je na onome što je dosad bilo neizgovoreno, a kod “Susjeda” je, ipak, nešto drugačije.

‘’Sve ostalo vezano uz ta dva djela kao da je pisano iz dvaju različitih identiteta, kao da ih nije pisala ista osoba. Koliko me u jednom ima, toliko me u drugom nema. Roman ‘Mogla sam to biti ja’ nosi kontemplaciju, istraživanje rječnika, dubinsko preispitivanje rukavaca života, a u ‘Susjedu’ je svijet pojednostavljen na nekoliko osnovnih osjećaja, ako ne i jedan jedini, koje proživljava glavna junakinja. U centru tog romana je napeta fabula, što se ne može reći za ‘Mogla sam to biti ja’’’, kaže Marina Vujčić.

Roman “Susjed”, ovjenčan književnom nagradom i prije same objave, objašnjava nam autorica, bizarna je priča koja je pronašla nju.

‘’Junakinja Katarina Bauković došla je niotkud i zaposjela mi misli, prostor, vrijeme, pa čak i san. Ta žena me doslovce budila usred noći kako bih zapisala neki prizor iz njezina života. Zapravo sam jedva uspijevala pratiti njezin nagovor na ispisivanje svega što joj se dogodilo. Nije me ni trenutka ostavljala na miru tijekom četiri mjeseca, koliko sam pisala ‘Susjeda’. Osjećala sam se kao medij koji netko koristi da ispriča svoju priču’’, otkriva Marina Vujčić.

Poništavanje granica između stvarnosti i onoga što piše jedan je od glavnih ciljeva koji pišući Marina Vujčić želi postići.

‘’Volim kad se ta granica gubi, kad legitiman svijet dobije dimenziju literarnoga i obrnuto – kad život sam završi u književnosti. Tad imam osjećaj da živim u nekoj drugoj, povlaštenoj dimenziji u kojoj pravila stvarnoga svijeta ne vrijede.

Važan mi je i osjećaj da nisam iznevjerila jezik i sve njegove mogućnosti – jer jezik je jedan od glavnih razloga što pišem. Jezik je moja religija’’, kaže Marina Vujčić.

Bez obzira na veliki trud koji ulažu u pisanje, Borna i Marina svjesni su da je utjecaj književnosti na društvo izrazito malen.

‘’Književnost je na samom dnu ljestvice društvenih potreba. Javnost će se dublje zamisliti nad odjevnom kombinacijom neke starlete nego nad bilo kojom rečenicom pisca suvremenika. Ne samo da ne gajimo iluziju da će išta što napišemo promijeniti svijet ili izazvati tektonske promjene u društvu, nego nemamo čak ni iluziju da će nas društvo ozbiljno doživljavati. Iz većinskog doživljaja književnosti u vremenu u kojem živimo, mi smo vjerojatno tek skupina neozbiljnih piskarala koji nešto ‘škrabaju’, dok ozbiljni ljudi obrću kapital, donose zakone, grade kuće i mostove ili drmaju državom’’, zaključila je Marina Vujčić.