Na polovici teritorija Bosne i Hercegovine u petak se obilježava 1. ožujka kao Dan nezavisnosti te zemlje, dok taj praznik uporno osporavaju vlasti u Republici Srpskoj. 

Polaganjem vijenaca i cvijeća na spomen obilježja poginulima u ratu od 1992. do 1995. te odavanjem počasti u petak je na području Federacije BiH obilježen taj dan.

Unatoč činjenici da je riječ o državnom prazniku svi članovi Predsjedništva BiH otputovali su iz zemlje na diplomatski forum u Antaliji, na čijem je dnevnom redu i stanje u BiH. Tamo su otišli i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković i čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik.

Prije odlaska u Antaliju svi su ponovili dobro poznata stajališta o neovisnosti BiH i sadašnjem stanju u toj državi.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić kazao je, na svečanoj akademiji ranije ovog tjedna, kako BiH jača iako sporo, unatoč očekivanjima njenih neprijatelja da neće ni opstati, a kamoli jačati. Bošnjački je član Predsjedništva Denis Bećirović kazao kako trenutačno najveća opasnost prijeti od separatizma bosanskih Srba i utjecaja kojega na njih ima Rusija. Stoga je, kako je zaključio, nužno da međunarodna zajednica zadrži svoju prisutnost u BiH i tako zajamči njenu sigurnost.

Predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto građanima je čestitala Dan nezavisnosti izražavajući želju da im to bude poticaj za daljnje zajedničko djelovanje u izgradnji zajednice ravnopravnih naroda i građana.

Dodik je pak zamjerio diplomatima akreditiranim u BiH jer su svojim sudjelovanjem na svečanom primanju u sarajevskoj Vijećnici iskazali poštovanje prema prazniku kojega on ne priznaje, ponavljajući pritom teze vodstva bosanskih Srba iz 1992.  “Prvi ožujka je samo dodatno razotkrio pravu istinu i šta se sprema srpskom narodu u ’bosanskom loncu’, koji je uzavreo od prevelike želje muslimana da od BiH naprave muslimansku državu u srcu Europe”, izjavio je.

Među onima koji su građanima BiH čestitali Dan nezavisnosti, unatoč Dodikovim primjedbama, bio je američki veleposlanik Michael Murphy. “SAD će nastaviti podupirati teritorijalni integritet, suverenitet i multietnički karakter BiH, kao i njenu integraciju u euroatlantske institucije, i NATO i EU. Ovo je težak put, bit će prepreka i razočarenja, ali vašoj zemlji je to mjesto suđeno”, izjavio je Murphy.

Referendum o suverenoj i nezavisnoj BiH

Zadnjeg dana veljače i prvog dana ožujka 1992. održan je referendum na kojemu su se građani BiH mogli izjasniti žele li da njihova zemlja napusti jugoslavensku federaciju koja se praktično već raspala i postane samostalna država.

Referendumsko je pitanje glasilo žele li “suverenu i nezavisnu BiH, država ravnopravnih građana, naroda Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.

Na izjašnjavanje je izašlo nešto više od dva milijuna registriranih birača, odnosno njih nešto manje od 65 posto, a više od 99 posto zaokružilo je odgovor “da”.

Referendum je uspio unatoč nastojanjima Srpske demokratske stranke (SDS), predvođene sada osuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, da ometu njegovu provedbu pozivajući bosanske Srbe da ne glasaju i na taj način pokušaju zadržati BiH u sastavu “skraćene” Jugoslavije koju je pokušao stvoriti Slobodan Milošević.

Ključnu prevagu koja je osigurala uspjeh referenduma odigrali su bosanskohercegovački Hrvati, kojih je tada bilo iznad 17 posto, kao i Katolička crkva u toj zemlji, unatoč dvojbama u tadašnjem HDZ-u BiH čiji je središnji odbor na sastanku u Livnu 9. veljače 1992. godine tražio određivanje “nacionalnih kantona”.

Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić uputio je, uoči referenduma, u ime biskupa BiH i provincijala bosanske i hercegovačke provincije, posebno pismo vjernicima u kojemu je istaknuo da je moguć život katolika u pravdi i toleranciji s pripadnicima drugih naroda, a izravni poticaj Hrvatima da glasaju za neovisnost BiH stigao je i od tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

I prije nego što su rezultati referenduma objavljeni, SDS je izveo svoje paravojne postrojbe na ulice Sarajeva, a njihovi su pripadnici postavili barikade kojima su već tada pokušali podijeliti glavni grad. Sve je to vodilo ka otvorenim oružanim sukobima i ratu koji će u punom obujmu izbiti manje od mjesec dana nakon toga.