Washington Mail

Obamina nevoljkost da Ukrajinu opskrbi defenzivnim oružjem, jer bi to navodno moglo izazvati još agresivniji odgovor nuklearne Rusije, šalje nedvosmislenu poruku Teheranu i Pyongyangu.

Kako se približava kraj predsjednikovanja Baracka Obame, on je u opasnosti da za sobom ne ostavi nikakvo dojmljivo vanjskopolitičko naslijeđe. Nova era američkog miroljubivog globalnog otvaranja, najavljena u siječnju 2009. kad je Obama bio inauguriran, zatajila je i politika “strateške strpljivosti” Bijele kuće počinje više nalikovati na “stratešku ravnodušnost”.

Obama je stupio na dužnost kao mirotvorac koji je uspješno okončao ratove u Iraku i Afganistanu i vratio kući američke trupe. Dosegnuo je i do islamskog svijeta kao multietnički lider bez religijskih ili kulturalnih predrasuda. Obećao je da će pružiti novi poticaj arapsko-izraelskom mirovnom procesu i pokušao uključiti Rusiju u široku globalnu suradnju.

Ali unatoč njegovim najboljim namjerama ima malo bitnih stvari u međunarodnim odnosima za koje Obama može tvrditi da su njegovo trajno naslijeđe. Tijekom nešto više od šest godina na dužnosti predsjednika suočio se s nepredvidljivim revolucijama u islamskom svijetu, iranskom i sjevernokorejskom ustrajnošću u razvijanju nuklearnog oružja i reafirmacijom ruskog imperijalizma.

Pobune “Arapskog proljeća” pokazale su Obaminu zbunjenost s obzirom na to bi li ili ne bi podržao autoritarne saveznike sukobljene s mješavinom demokratskih, populističkih i radikalnih islamističkih snaga. Bijela kuća pokazala se nesposobnom da potpuno razumije uzroke i posljedice tih ustanaka. Umjesto da vode do demokratskih prodora i formiranja prozapadnih vlada, te su pobune razuzdale militantne islamističke sentimente i izložile teritorijalnoj krhkosti države poput Libije i Sirije.

Unatoč velikim početnim nadama, Obama nije uspio pacificirati širenje antiamerikanizma u većini muslimanskih zemalja. Računao je da će povlačenje američkih trupa iz Afganistana i Iraka odagnati mnogo gnjeva tamošnje javnosti protiv vojnih akcija SAD-a i muslimanskih žrtava. No, politika Bijele kuće nije pacificirala Afganistan niti spriječila ponovno oživljavanje džihadizma u Iraku, Siriji i na drugim salafističkim frontama. Uspjeh ISIL-ovih pobunjenika mogao bi vojno iznova uvući SAD u tu regiju.

Glavna je američka mana na Bliskom istoku izostanak napretka u ublažavanju, a kamoli rješavanju izraelsko-palestinskog konflikta. Taj trajni sukob rasplamsava nezadovoljstvo muslimana diljem svijeta, pri čemu Obamu uvelike vide kao sklonijeg židovskim negoli arapskim interesima i osjećaju njegovu nevoljkost da se založi za rješenje u obliku dviju država.

Jedan od bitnih ciljeva Obamine administracije bio je neširenje nuklearnog naoružavanja, čak ako je to značilo i pružanje ruke antiameričkim diktatorima. Umjesto toga vlada se zapletala u nastojanju da spriječi Iran i Sjevernu Koreju da razvijaju svoje programe nuklearnog oružja. Bijela kuća također je u ogorčenoj prepirci s Kongresom o tome kako razoružati Teheran. Štoviše, Obamina nevoljkost da Ukrajinu opskrbi defenzivnim oružjem, jer bi to navodno moglo izazvati još agresivniji odgovor nuklearne sile Rusije, šalje nedvosmislenu poruku Teheranu i Pyongyangu: kad jedanput imaš nuklearno oružje, manje je vjerojatno da ćeš izazvati Ameriku.

Predsjedatelj senatskog Odbora za vanjske poslove Bob Corker kritizirao je Obaminu neodlučnost u opskrbi Kijeva defenzivnim oružjem kao potkopavanje vjerodostojnosti SAD-a u inozemstvu. Vladimir Putin spretno je iskoristio Obamino oklijevanje, smatra ga popustljivim i vidi kako se Washington povlači zbog ekonomskih pritisaka i protivljenja američke javnosti angažmanima u inozemstvu.

Obamino “resetiranje” s Moskvom trebalo je navijestiti novi početak suradnje koji bi pomogao da se dogovore o spornim sigurnosnim pitanjima te polože temelje za trajno američko-rusko savezništvo. Takve nade iščeznule su u Ukrajini kad je Putin odlučio nasilno proširiti “ruski svijet”, ne obazirući se na diskretne apele Bijele kuće.

Washington je propustio otkriti što Rusija sprema ili odvratiti Rusiju od invazije na Ukrajinu i snažnog pritiska na druge susjedne zemlje. Umjesto toga Bijela kuća imala je uvelike reaktivnu ulogu u uvjeravanju saveznika iz NATO-a da će biti branjeni ako ih Moskva napadne. Najranjivije države, posebno tri baltičke zemlje, još nisu uvjerene da će ih NATO energično obraniti od potencijalne ruske invazije.

Nijedan predsjednik ne želi ostaviti za sobom povijesno naslijeđe koje će nalikovati na poraz. Destabiliziranje Ukrajine koje ugrožava sigurnost saveznika iz NATO-a u srednjoj i istočnoj Europi i globalno samopouzdana Rusija koja potkopava američke interese izgledat će kao neuspjeh Bijele kuće dostojan prezira. To može negativno utjecati i na rezultat demokratskog predsjedničkog kandidata na izborima u studenome 1916.

Čini se da Obamini savjetnici ne uspijevaju dokučiti strateško značenje izgradnje kremaljskog imperija i njen destabilizatorski utjecaj na nekoliko drugih država koje su njena meta. Energetski bogati Azerbajdžan i Kazahstan posebno su u opasnosti da postanu izolirani od Zapada i opskrbu Europe svojom naftom i plinom podvrgnu upletanju Moskve ili njenoj potpunoj kontroli.

Na transatlantskoj razini Obamina administracija propustila je povesti NATO u odlučno prihvaćanje novih demokracija na zapadnom Balkanu i južnom Kavkazu, uvelike predavši svoje vodstvo podijeljenoj Europskoj uniji, koja pokazuje malo dosljednosti ili povjerenja u svojoj vanjskoj politici. Prepuštanje Njemačkoj avangardne uloge u bavljenju ruskom ofenzivom u Ukrajini ravno je ohrabrivanju nenaoružanog pacifista da nagovori serijskog ubojicu da više ne ubija.

Ako Obama ne inicira i ostvari odvažan vanjskopolitički cilj u preostalom vremenu svog mandata, historičari će vrlo teško zabilježiti bilo kakva njegova trajna pozitivna postignuća osim što je bio prvi afroamerički predsjednik u povijesti SAD-a.