Dokumentarni film “Doktorice, pem v’ grobeka” Nikoline Barić 27. kolovoza imat će svjetsku premijeru na opatijskom Liburnia Film Festivalu, najstarijem festivalu dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedinom koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce. Festival traje od 24. do 28. kolovoza i prikazat će 33 dokumentarna filma, a u konkurenciji za nagrade publike i žirija njih 21. Dokumentarac “Doktorice, pem v’ grobeka” bavi se tematikom koja je u posljednje vrijeme u fokusu javnosti – preopterećenosti obiteljskih liječnika, kao i nedovoljnim brojem timova obiteljske medicine. Autorica u filmu prati svakodnevni radni dan svoje majke u ordinaciji u Zagorju. Ona je obiteljska liječnica koja je unatoč tome što ima 40 godina radnog staža odlučila raditi još pet godina. Osim što u smjeni ponekad ima i 120 pacijenata, ova se liječnica mora baviti i administracijom, pozivima, porukama ili nenajavljenim dolascima pacijenata, što izaziva – kako u filmu sama kaže – neizdrživ radni tempo. A kad se tome svemu doda podatak da liječnici obiteljske medicine u Hrvatskoj rade za 6900 kuna, ne čude konstantni zahtjevi udruga obiteljskih liječnika prema ministarstvu i Vladi za poboljšanje njihova statusa. Kako autorica Nikolina Barić navodi u filmu, “od 2013. iz Hrvatske je u bogatije zemlje EU iselilo najmanje 600 liječnika. U sljedeće četiri godine oko 500 liječnika odlazi u mirovinu dok je sve manje onih koji će ih zamijeniti. I moja majka će otići u mirovinu. Nadam se.”

Nacional je istražio kakav je položaj liječnika obiteljske medicine u Hrvatskoj, koliko ih nedostaje, zašto je sve manje interesa za tu granu medicine i kako taj položaj poboljšati.

Nikolina Barić ispričala je kako je došlo do ideje da radi dokumentarni film upravo ove tematike: “Rad na ideji za dokumentarni film ‘Doktorice, pem v’ grobeka’ započela sam još krajem 2016., kada sam se prvi put prijavila za Scenaristički program DHFR-a Krsto Papić. Ponovnu prijavu s testnim snimanjima i još razrađenijom idejom ponovno sam poslala pola godine poslije i dobila jednoglasnu potporu žirija u iznosu od 12.000 kuna. Nakon toga počela sam provoditi sustavno istraživanje za film. Od službenog početka snimanja do završne faze postprodukcije prošlo je oko tri godine. Do ideje za snimanje došlo je u trenutku kada se moja majka spremala otići u mirovnu. Cijeli sam život slušala njezine priče o pacijentima koje su bile uobličene u duhoviti monolog koji bi recitirala pred nama kada bi se vratila kući s posla. Uvijek smo znali, prvo treba mamu slušati pola sata kako govori i onda kad se ispuše, život se može nastaviti normalnim ritmom. U jednoj sam verziji scenarija imala i citat na samom početku filma koji je jednom izrekao moj ujak, također liječnik neurolog i psihijatar: ‘Svaki doktor kada se vrati kući s posla prvo što napravi je da opsuje ženu.’ Malo surovo zvuči ta rečenica i bojala sam se da je ljudi neće dobro prihvatiti izvan konteksta, ali ona najslikovitije opisuje koliko je težak liječnički posao.”

Autorica kaže da je filmom željela potencirati količinu administracije koju liječnik obiteljske medicine obavlja. Ni uz medicinsku sestru ona se ne smanjuje značajno:

“Upravo to mojoj majci najviše smeta, što mora svaki dan otvoriti tridesetak pisama, odgovoriti na desetke Viber poruka, mejlova, očitovati se HZZO-u zbog ovog ili onog slučaja ili pritužaba pacijenata. Zatim, ne zaboravimo telefonske pozive, konstantnu zvonjavu telefona i mobitela, kucanje na vrata, kucanje na prozor, sestrine ulaske u ordinaciju. Nije šala ako morate obraditi sto pacijenata dnevno, a to se zna dogoditi posebno prije godišnjih odmora ili u vrijeme cijepljenja, ili je jednostavno takav dan. Moja majka je borac i vrlo sposobna i izdržljiva žena, ali ne znači da mora tako raditi. Može svoju energiju usmjeriti negdje drugdje, gdje će biti produktivnija. Žalosno je bilo gledati koliko se živcirala oko sustava i administracije, pacijenata koji su bili zahtjevni i često bez osjećaja za njezino vrijeme izvlačili iz nje energiju. To je kao da vas pet prijatelja koji su u emotivnoj krizi svakodnevno zovu na telefon i govore vam o svojim problemima iz kojih nikako da se izvuku, a zapravo im zdravstvena slika nije toliko loša. Mislim, kao što i moja majka misli, da je jedino rješenje borba. Borba znači korištenje svake prilike da se ukaže na problem i da se suprotstavi ljudima i sustavu ako griješe. Pa ne možemo dopustiti da doktori odlaze van, zar ne? Onda ćemo i mi otići za njima da nas liječe ili ćemo početi izvlačiti smolu iz crnog bora i zacjeljivati njome sami rane. Pitanje je koliko će se doktori još za narod žrtvovati. Možda starija garda još i hoće, ali mladi sigurno ne. Kažu da u inozemstvu također nije bajka; da se radi od jutra do sutra i da nemaš život. Možda, ali svaki će mladi čovjek koji u svojoj domovini nema financijsko zaleđe otići van da se u to uvjeri, pa ako se vrati, vrati, ako ne, režemo crni bor.”

Nikolina Barić vjeruje da je važno upozoravati javnost na ovakve i slične društvene probleme. Problem s obiteljskim liječnicima je, kaže, to što ih često pacijenti i doživljavaju kao administrativni kanal do neke druge medicinske usluge. Oni su tu prvi na udaru, kao neki portiri na vratima svih medicinskih usluga: “Uzgred budi rečeno, portira u domovima zdravlja često i nema pa se direktno kuca na vrata medicinskoj sestri. Veliki je to pritisak, preveliki. Ne mogu reći da se bavim dokumentarnim filmom da bih ukazala na društvene probleme, ali jesu me uvijek zanimale ljudske priče iz nekog nevidljivog, čak i ‘arheološkog’ sloja. Ono što je duboko zakopano ili zablindirano od očiju javnosti. Nije nikad bila riječ o pustinjacima ili o neznanim junacima, već o osobama koje su tu, koje stoje pored vas, ali ne znate zapravo njihovu priču te je li ona toliko važna i velika da bi je i drugi trebali čuti.”

U Ministarstvu zdravstva dobro su upoznati s problemom odljeva liječnika iz Hrvatske, a problem s liječnicima obiteljske medicine je alarmantan. U Ministarstvu zdravstva kažu:

“Ministarstvo zdravstva svjesno je važnosti primarne zdravstvene zaštite te je pokrenulo više aktivnosti radi osiguravanja boljih uvjeta rada zdravstvenih radnika, kao i povećanja kvalitete i dostupnosti zdravstvenih usluga građanima. Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti omogućuje osnivanje privatnih praksi u ordinacijama na neodređeno vrijeme, a ne kao do sada ograničeno rokom na koji se davala koncesija. Omogućeno je i zapošljavanje još jednog liječnika u ordinaciji te osnivanje privatne prakse u ordinaciji na više lokacija, primjerice u prostoru dislociranom od adrese odobrene privatne prakse, a koji se nalazi na potpomognutom području ili području s razvojnim posebnostima.

Na taj način stvoreni su uvjeti za poboljšanje dostupnosti zdravstvenoj zaštiti u ruralnim i teže dostupnim područjima. Iz Fondova EU osigurala su se financijska sredstva za opremanje i manje građevinske radove u ordinacijama primarne zdravstvene zaštite na ruralnim područjima u iznosu od 172 milijuna kuna te sredstva u iznosu od 218 milijuna kuna za 212 specijalizacija – obiteljske medicine, pedijatrije, ginekologije, radiologije i hitne medicine – za popunjavanje Mreže javne zdravstvene službe. Također je potpisan Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava u iznosu od 29,9 milijuna kuna iz ESF-a za projekt Hrvatske liječničke komore ‘Kontinuirano stručno usavršavanje liječnika opće/obiteljske medicine’ te za projekt ‘Kontinuirano stručno osposobljavanje radnika u djelatnosti hitne medicine’ u iznosu 9.4 milijuna kuna.

Kontinuirano se prati stanje popunjenosti Mreže javne zdravstvene službe na primarnoj razini zdravstvene zaštite u Hrvatskoj iz kojeg je vidljivo da je stanje popunjenosti podjednako u zadnjih nekoliko godina uz blagu tendenciju rasta popunjenosti. Broj planiranih specijalizacija prema zahtjevima zdravstvenih ustanova u djelatnosti obiteljske medicine za razdoblje 2017.-2020. je 319.

Mrežom javne zdravstvene službe utvrđuje se potreban broj timova u djelatnostima primarne zdravstvene zaštite. Mjerila za utvrđivanje broja timova su ukupan broj stanovnika Hrvatske, ukupan broj osiguranih osoba Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, demografske karakteristike stanovnika, zdravstveno stanje stanovništva, socijalna struktura stanovnika, gravitirajući broj stanovnika, karakteristike pojedinih područja, raspoloživost zdravstvenim resursima, utjecaj okoliša na zdravlje stanovništva i gospodarske mogućnosti. Stanje popunjenosti Mreže javne zdravstvene službe na dan 31. srpnja ove godine za djelatnost obiteljske medicine je takav da su potrebna 2452 tima, dok je ugovoreno 2337 timova.

To znači da u ovom trenutku u Hrvatskoj nedostaje čak 115 timova obiteljske medicine. Činjenica je i da mnogi liječnici obiteljske medicine rade, a trebali bi biti u mirovini ili je velik broj onih koji imaju više od 65 godina i kroz nekoliko će godina u mirovinu. Tada bi situacija s ovom granom medicine mogla biti uznemirujuća jer studentima nije zanimljiva.

Kako kažu u Ministarstvu zdravstva, standardni broj osiguranih osoba po jednom liječničkom timu je 1700. U Hrvatskoj je približno 3,9 milijuna osiguranih osoba starijih od sedam godina, dakle osoba koje spadaju u skrb obiteljskih liječnika, te je prosječan broj po jednom timu oko 1600.

Vodeći računa o odlasku u mirovinu većeg broja liječnika, planski se osiguralo financiranje specijalizacija. Naredna financijska perspektiva financiranja iz Fondova EU ponovno će obuhvatiti i opremanje i specijalizacije u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ministarstvo kontinuirano poduzima niz mjera za osiguravanje boljih uvjeta rada i uspostavu sustavnog nagrađivanja prema radu odnosno uvjetima rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u ruralnim krajevima – plaće koje prate izvršenje, omogućavanje dodatnih edukacija, omogućavanje profesionalnog razvoja i slično.

Također, Ministarstvo zdravstva, s obzirom na to da samo ne raspolaže mogućnostima, podržava prijedloge lokalne samouprave vezane uz provođenje stimulativnih mjera za ostanak doktora medicine, posebice u depriviranim područjima, primjerice stipendijama stimulirati upis na medicinske fakultete te mlade zdravstvene radnike motivirati da se vrate i zadrže u regiji, osigurati stanove i kvalitetno životno okruženje za obiteljski život; primjerice vrtići, posao za suprugu ili supruga, dodatne aktivnosti za djecu, omogućavanje povoljnijeg stambenog kreditiranja zdravstvenih radnika i slično, za doktore medicine, ali i za druge profesije u zdravstvu koje nedostaju.

Valja naglasiti da su doktori medicine koji su tijekom ove kalendarske godine već navršili 65 godina života i stekli uvjete za odlazak u mirovinu, dobili suglasnost ministarstva za produženje rada kako bi se i nadalje osigurala popunjenost Mreže u istom opsegu, odnosno kako ne bi došlo do smanjenja dostupnosti zdravstvenoj zaštiti osiguranim osobama, ujedno i da bi se održao sustav u uvjetima epidemije COVID 19.”

Vikica Krolo, predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine KoHOM, kaže da je u Hrvatskoj trenutačno 2215 liječnika obiteljske medicine, što nije dovoljno. Njihova prosječna dob je 53 godine, a 79 posto je žena. Čak 30 posto odnosno 669 liječnika obiteljske medicine starije je od 60 godina, a među njima su 162 liječnika starija od 65 godina, što znači da su već stekli zakonske uvjete za mirovinu. Specijalizanata obiteljske medicine tek je – 175:

“Od 2013. otišlo je 896 liječnika obiteljske medicine, u prosječnoj dobi od 36 godina. Međutim, u 2020. izdano je još 919 potvrda za odlazak u inozemstvo, a prosječna dob tih liječnika je 46 godina. Hrvatska će se sasvim sigurno vrlo brzo suočiti s nedostatkom obiteljskih liječnika, no čini se da to nikog previše ne zabrinjava. Obiteljske liječnike uzima se zdravo za gotovo iako smo prvi kontakt sa svakim pacijentom i brinemo se o cijelim obiteljima. Naše brojeve telefona znaju gotovo svi pacijenti i, praktički, naše je radno vrijeme 24 sata. Upravo ovih dana očekujemo razgovor s ministrom zdravstva. Očekujemo da će se konačno čuti glas liječnika primarne zdravstvene zaštite i da ćemo sudjelovati u odlukama koje se tiču našeg posla.”

Kako kaže Vikica Krolo, o administrativnoj preopterećenosti kojom se bavi i dokumentarac “Doktorice, pem v’ grobeka” puno su puta javno govorili sami liječnici obiteljske medicine i tražili da ih se rastereti. Vrijeme koje potroše za nepotrebno administriranje uzeto je od njihovih pacijenata:

“S druge strane, školovanje liječnika je dugotrajno i skupo da bi ih se na kraju pretvorilo u pisare administratore. Dakle, tražimo administrativno rasterećenje i to na način da se ili makne administracija iz liječničkih ordinacija ili da se omogući da zaposlimo administratora. Zadnjih godina na ionako administrativno opterećenu obiteljsku medicinu se prebacilo još više dodatnog administriranja – nalazi koji stižu se printaju pacijentima jer e-karton nije zaživio, zahtjevi za potvrdama obiteljskih doktora su ogromni i samo se najavljuju novi. Trenutačno primjerice za djecu koja ne bi išla u školu zbog korone. Sada u koronakrizi tko god zahtijeva testiranja iz zdravstvenog sustava očekuje se da obiteljski liječnici šute i ispisuju uputnice za to. Nadalje, obiteljski liječnici su već godinama informatizirani, no veliki ostatak zdravstvenog sustava nije. Stoga tražimo da se to napravi. Tako bi se smanjilo i bespotrebno šetanje pacijenata od bolničkog do obiteljskog liječnika. Dat ću vam primjer, ako bolnički specijalist propiše neki lijek, pacijent se s nalazom mora vratiti svom obiteljskom liječniku koji taj nalaz mora ubaciti u svoj sustav, a onda izdati recept. Kada bi bolnice bile informatizirane i cijeli sustav povezan, nalaz bolničkog specijalista ne bi trebalo prepisivati, pacijent se ne bi trebao šetati, a lijek bi odmah mogao podignuti. To bi uštedjelo bespotrebno administriranje, gužve u čekaonicama i, najvažnije, izloženost bolesnog pacijenta.”

Iako “glavna glumica” u dokumentarcu kaže da u smjeni primi i do 120 pacijenata, Vikica Krolo kaže da je taj broj u zimskim mjesecima još i veći i penje se i do dvjesto pacijenata po smjeni, dok kolege u Europi za isto vrijeme obrade maksimalno četrdesetak pacijenata. Jasno je, kaže predsjednica KoHOM-a, da rade preopterećeni i da svakom pacijentu ne mogu omogućiti ono vrijeme koje je normirano po europskim standardima, a to je 15 do 20 minuta po pacijentu. Liječnici obiteljske medicine traže da se broj pacijenata po timu smanji sa sadašnjih 1700 na 1500 po timu:

“Sada je situacija takva da HZZO prisiljava obiteljske doktore da upisuju sve pacijente koji im se jave i požele upis kod njih, do maksimalnog broja od 2125 pacijenata. Pri tom sa svakim pacijentom iznad broja 1500 i iznad 1700 smanjuje limit fakturiranja DT postupaka, čime se obiteljske doktore dovodi u sulud položaj: prisiljava ih se da prime više pacijenata, čime dobivaju više posla, veći trošak ordinacije kao što su potrošni i sanitetski materijal te lijekovi, a istodobno im se smanjuje i ograničava mogućnost naplate tog posla. Od domskih doktora se traži da im primarni posao u ambulanti bude javljanje na svaki telefonski poziv, da pacijenti ne bi prigovorili da ne mogu dobiti ambulantu. Osim što je to fizički nemoguće, primarni posao obiteljskog liječnika i njegove sestre nije biti telefonist, nego zdravstveni radnik. U koronakrizi ionako prenapregnuti sustav je još više napuknuo jer su na liječnike obiteljske medicine i sestre prebačene dodatne obaveze. Pa tako liječnici obiteljske medicine trebaju dežurati i u tzv. covid-ambulantama, otvoriti dodatne komunikacijske kanale… Nemoguće je da sve to odrade liječnik i sestra. Za ilustraciju, u Njemačkoj tim obiteljske liječnice osim doktora čine još tri sestre i dva administratora.”

Pravo je pitanje, znajući ovako tešku situaciju, kako potaknuti mlade liječnike da se specijaliziraju za obiteljsku medicinu. Vikica Krolo zaključuje da posao obiteljskog liječnika nije posao koji se radi, nego živi. Pacijenti, vrlo često cijele obitelji, s njima su i tridesetak godina i jasno je da postoji povezanost. Mladi doktori koji se tijekom školovanja susreću i s obiteljskom medicinom, a onda i s preglomaznom administracijom, doslovno bježe:

“Specijalizacije su dobrodošle da se zadrže liječnici u obiteljskoj, no njihovo raspisivanje, pa čak i u većoj mjeri nego što je to sad slučaj, neće biti dostatno da motivira mlade liječnike da ostanu u obiteljskoj medicini. KoHOM predlaže da se i privatnicima omogući da povuku novac za specijalizacije i pošalju mlade doktore na specijalizaciju. Drugo, važno je rasteretiti obiteljske liječnike od administrativnog posla. Mladi doktor želi raditi u medicini, a ne biti pisar ili činovnik. S druge strane, domovi zdravlja mlade liječnike stavljaju na rad u više ambulanti, a prekovremeni rad vrlo često nije plaćen.

Mora se mijenjati puno stvari. Primjerice, obiteljskim doktorima nije dozvoljeno zabilježiti i prikazati svoj rad! Mogu bilježiti pregled, pisanje recepta, uputnice, javljanje na telefon. Nikad nigdje nema da je ijedan obiteljski doktor radio reanimaciju. A rade. Ali nemaju šifre za taj postupak i ne mogu je prikazati. A to je samo jedan od mnogih postupaka koje obiteljski doktori svakodnevno rade u svojim ordinacijama, ali ih ne mogu i ne smiju prikazati i ne idu u statistiku i ljetopise. Kakva je to stimulacija obiteljskim doktorima za ostanak u obiteljskoj medicini i za kvalitetan i stručan rad i napredovanje? Isto tako, obiteljski liječnici nemaju normative kojima se propisuju prava i obaveze i zdravstvenih profesionalaca i pacijenata. Pa tako pacijent traži nešto što se kosi sa stručnim ili zakonskim propisima, obiteljski liječnik to odbije dati, pacijent mijenja liječnika. Drugi liječnik odbija upisati problematičnog pacijenta i ispunjavati mu njegove želje i trpjeti agresiju, ali ga HZZO prisili na to?! Kakva je to poruka i pacijentima i liječnicima?”