Objavljeno u Nacionalu br. 1104, 22. lipanj 2019.

‘Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika’ izložba je koja je nakon Umaga, Rijeke, Zadra i Splita postavljena u Dubrovniku. Danka Radić, jedna od autorica projekta, govori o značaju izložbe u predstavljanju hrvatske pomorske i kulturno-povijesne baštine

Kako je gradnja svjetionika mijenjala lokacije na kojima su sagrađeni? Kako se mijenjalo svjetionike ratovima, modernizacijom tehnologije i čovjekovim napuštanjem svjetionika uslijed automatizacije? Što znači biti svjetioničar u 21. stoljeću? To su neka od pitanja koja otvara izložba “Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika”, osmišljena u povodu 200. obljetnice izgradnje prvog sačuvanog svjetionika Rt Savudrija i 200. godina početka organizirane službe na Jadranu. Posvećena je svjetionicima kao dijelu nacionalne graditeljske i kulturno-povijesne baštine, bitnima za pomorsku tradiciju i identitet Hrvatske. Nakon Umaga, Rijeke, Zadra i Splita, izložba je postavljena u dubrovačkoj žitnici “Rupe”, a bit će otvorena do 7. srpnja. Nastala je na poticaj Plovputa u suradnji s Hrvatskim pomorskim muzejom Split kojima su se pridružili Grad Umag, Muzej grada Umaga, Turistička zajednica grada Umaga i Ustanova FESTUM. Autori izložbe su Petra Blažević, Danka Radić, Marjan Bradanović, Dean Krmac, Sunčana Dežjot, Antonija Perković i Željko Višić. Kustosica dubrovačke izložbe je voditeljica Pomorskoga muzeja Ana Kaznačić Skurić.

JEDNA OD AUTORICA IZLOŽBE i ravnateljica Hrvatskog pomorskog muzeja Split Danka Radić objasnila je da je na izložbi kroz nekoliko tematskih cjelina predstavljena povijest hrvatskih svjetionika s naglaskom na svjetionik Rt Savudrija. Kako kaže, posebnu cjelinu na izložbi predstavljaju svjetionici na razglednicama i fotografijama iz kolekcije Luke Dragičevića te fotografski album, vlasništvo Hidrografskog instituta u Splitu s fotografijama svjetionika i naših luka, primorskih mjesta tridesetih godina 20. stoljeća:

“Sve to upotpunjuju karte Jadranskog mora sa svjetionicima i dometima njihovih svjetala koje je izradio Pejo Bročić i Hidrografskog instituta u Splitu. Drugi dio izložbe autora Željka Višića ‘Kameni svjetionici’ su fotografije svjetionika naših eminentnih fotografa. To je izložba koja gostuje diljem svijeta i tako valorizira i predstavlja našu pomorsku graditeljsku i kulturno-povijesnu baštinu. Radioslužba je predstavljena starim radio-stanicama jer je obavljanje pomorske radioslužbe vrlo važno u zaštiti ljudskih života, što je posebno vidljivo iz novije povijesti tijekom Domovinskog rata, kada su telekomunikacijske veze Dubrovnika sa svijetom bile u prekidu, a jedina veza bila je ona između Radio Splita i Radio Dubrovnika. S obzirom na to da su svjetionici smješteni uglavnom na udaljenim i nepristupačnim mjestima, posebice u zimsko vrijeme, za vremene dugih južnih vjetrova ili olujnih burnih dana odsječeni mjesecima od kopna svjetioničarima ‘osamljenih svjetionika’ nakon 10 godina rada tekao im je beneficirani staž. Danas takva povlastica više nije na snazi.”

U 19. stoljeću na istočnoj jadranskoj obali izgrađeno je 62, a na zapadnoj 20 svjetionika. Kako kaže Danka Radić, svjetionici su u ranijim razdobljima bili rijetkost zbog toga što se plovilo samo danju, najčešće uz obalu, a velik broj otoka i otočića s vrlo pogodnim zaklonjenim uvalama duž istočne jadranske obale pogodovao je takvom načinu plovidbe:

“Luke do kojih se plovilo bile su one koje se moglo ‘dohvatiti’ tijekom jednodnevne plovidbe. U staro doba plovilo se i u vremenski povoljnijem dijelu godine, od sredine proljeća do sredine jeseni. Prije i poslije ovog dijela godine plovidba je bila moguća, ali pogibeljna, stoga je logična bila uzrečica koju su Mlečani običavali izgovarati u sukobu s mornarima: ‘Proklet bio Kvarner koji te je pustio da prođeš’. Sve do 19. stoljeća malo je podataka o svjetionicima i svjetioničarskoj službi, no kada je Austrougarska Monarhija postala gospodarom istočne jadranske obale, došlo je do velikih promjena u razvoju, planskoj i kontinuiranoj izgradnji svjetionika. Razvila se svijest o Austrougarskoj Monarhiji kao pomorskoj zemlji, o potrebi izgradnje jake ratne mornarice, ali i svijest o izgradnji svjetionika. Prvi je podignut 1817. godine na rtu Savudrija; pušten je u rad 17. travnja 1818. godine, a upalio ga je, prema nekim izvorima, car Franjo II. Svrha mu je bila noću navoditi brodove uz savudrijski rt prema Trstu koji je tada bio glavna luka Monarhije. Projektant svjetionika bio je arhitekt Pietro Nobile koji je pripadao krugu tršćanskih klasicističkih arhitekata. Ovaj reprezentativni svjetionik služio je kao predložak ostalima koji su podignuti u 19. stoljeću”.

U UVJETIMA SVE NAPREDNIJE TEHNIKE i tehnologije, kada se uvode automatizirani svjetionici, ističe Danka Radić, potreba za tradicionalnim svjetioničarima sve je manja, tako da je danas sve više svjetionika bez svjetioničarske posade:

“Zbog toga danas od ukupno 48 sačuvanih svjetionika imamo u funkciji tek 17 svjetionika sa svjetioničarskom posadom, dakle tek oko 35 svjetioničara. Ispražnjeni objekti svjetionika danas se iznajmljuju za odmor te tako održavaju život na njima i osiguravaju sredstva za njihovo održavanje. To se postiže i kroz Plovputov projekt ‘Kamena svjetla’ koji smatram izvrsnim, pogotovo zato što danas postoji veliko zanimanje za ovakav vid takozvanog robinzonskog turizma. Što se tiče nekadašnjih svjetioničara, oni su, zbog sukoba koji su se u povijesti odvijali na hrvatskoj obali, nemalo puta svjedočili prolijevanju krvi. Ironijom života upravo su se oni, čije je poslanje sigurnost, znali zateći u nesvakidašnjim ratnim epizodama. Premda su u ratu svjetla u pravilu bila ugašena, svjetioničari nisu napuštali radna mjesta. Ponekad su ih stajala života. Svjetioničari su ljudi posvećeni odgovornom poslu, ljudi čija je životna zadaća da pomorcima ‘osvijetle’ put i osiguraju sigurnu plovidbu; spašavaju mnogobrojne živote i sprječavaju havarije. Oni žive po pravilima svjetioničarske službe i moraju biti svestrani, radio vezisti, meteorolozi, kućni majstori, mehaničari i električari kako bi znali popraviti različite kvarove i održavati zgrade i svjetionik, moraju biti i liječnici, kuhari, moraju znati uloviti ribu… I što je najteže moraju se nositi sa samoćom, najčešće odvojeni od obitelji i ostatka svijeta”.

‘NAJVAŽNIJE JE da možete podnijeti samoću. Posao svjetioničara ne bih mijenjao ni za jedan drugi posao. Imam pristojnu plaću i radim ono što volim’, kaže Ante Domazet

JEDAN OD MALOBROJNIH SVJETIONIČARA je i Ante Domazet. Živi u selu Crivac, a od 2013. radi u plovnom području Šibenik, na svjetioniku Blitvenica koji se nalazi 3 nautičke milje južno od Žirja i 18 od Šibenika. Dvadeset dana je doma, nakon čega je dvadeset dana na svjetioniku. Prije sadašnjeg posla koji naziva dobitkom na lutriji radio je na vlastitoj farmi prepelica i u restoranu u Njemačkoj. Od djetinjstva je maštao o tome da bude svjetioničar, pa je došao iz Njemačke na razgovor za posao u Plovput, za koji kaže da je firma koja drži do čovjeka i u kojoj se ne osjeća kao broj, čim mu se za to ukazala prilika:

“Za ovaj posao važno je imati odgovarajuće psihičke i fizičke sposobnosti, posebno za lanterne koje su isturene na osami. Najvažnije je da možete podnijeti samoću i da volite taj posao. Osobno ga ne bih mijenjao ni za jedan drugi posao, imam pristojnu plaću, radim ono što volim, boravim u raju na zemlji. Živim robinzonskim životom bez stresa, imam prehranu iz mora, živim u skladu s prirodom, to nitko ne može platiti i to je privilegija mog posla. Sam sam tamo samo kada je duboka zima ili kada je more takvo da niti jedna brodica ne može doći do tamo. Kada je sezona plave ribe ljudi love ujutro i navečer, navečer zna biti takav prizor oko mene, kao da je to jedan mali grad. Ne mogu riječima opisati koliko je lijepo na svjetioniku, danas sam vodio u obilazak goste iz SAD-a, ostali su bez daha i bilo im je žao što nismo mogli ostati više od jednog sata zato što se more dizalo. Inače, svjetionik je na otvorenom moru, više od sto dana u godini ne možete pristati, zato smo mi tu da održavamo svjetlo koje 147 godina gori, tu zvijezdu vodilju za naše pomorce. Čovjek je ipak potreban. Zimi se svjetlo lako ugasi, podigne se jako razina mora pa i do 15 dana nitko ne može doći i popraviti svjetlo. Zbog toga sam neophodan za sigurnost plovidbe na moru, osposobljen sam da s kolegama električarima što brže otklonim kvar kada do toga dođe. Blitvenica je zaista surova, ali čari koje ovaj posao nosi su veće od svega”.

DANKA RADIĆ NAGLASILA JE da svjetionici, kao dio hrvatske graditeljske i kulturno-povijesne baštine s kontinuitetom trajanja od doba antike pa do danas, predstavljaju pomorsku tradiciju i identitet Republike Hrvatske.

“Hrvatska iznimno razvedena istočna jadranska obala s mnoštvom otoka i otočića, koja je oduvijek predstavljala opasnost za sigurnu plovidbu, od najdavnijih vremena obilježena je mrežom mogućih prolaza i pouzdanih ruta, kako bi se izbjegle nepristupačne hridine i podvodni grebeni. Izgradnjom svjetionika, Jadran je dobio nisku repera koji danas čine našu hrvatsku svjetioničarsku baštinu, donedavno nepoznata nasljeđa. Bitno je naglasiti da su svjetionike gradili uglavnom naši ljudi Hrvati i da oni pripadaju dijelu naše hrvatske graditeljske i kulturno-povijesne baštine, iako su podignuti u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, a 200. godina povijesti svjetionika svjedoči o našoj dugoj tradiciji njegovanja naše graditeljske i kulturno-povijesne baštine. Tehnika gradnje svjetionika, vezivanje kamenih blokova i debljina zidova koja nerijetko iznosi metar do metar i pol, fascinira i danas. Svjetionici su građeni gotovo u pravilu na nepristupačnim mjestima i nepogodnima za gradnju, otočićima i hridima, bez pristupa, građevinskog materijala, dizalica ili druge tehnologije kakvu danas imamo. Stoga su svjetionici izgrađeni na istaknutim puntama ili na škojima posred mora bili, a i danas su, graditeljska remek-djela. Svjedočanstva su ljudske nazočnosti na mjestima na kojima se život čini nemoguć i gdje samo najjači mogu odoljeti surovoj prirodi”, zaključila je Danka Radić.