Nuri Bilge Ceylan, 64-godišnji turski redatelj, jedan je od najznačajnijih filmaša ovog stoljeća. Njegov uspon počeo je prije 20 godina, kada je njegov film „Dalek“ osvojio Veliku nagradu žirija na festivalu u Cannesu, dok je za film „Tri majmuna“ 2008. godine osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Slijedio je film „Bilo jednom u Anadoliji“ 2011. godine s kojim također osvaja Veliku nagradu žirija da bi s filmom „Zimski san“ 2014. godine konačno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Ove godine njegov novi film „O suhom bilju“ (About Dry Grasses) ponovo je svjetsku premijeru imao na festivalu u Cannesu, gdje je bio jedan od najbolje ocijenjenih filmova, a glumica Merve Dizdar osvojila je nagradu za najbolju žensku ulogu. Taj će film biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu koji počinje 11. kolovoza, a tim povodom s Ceylanom smo razgovarali ekskluzivno za Nacional. Sarajevo Film Festival iznimno cijeni Ceylana i njegove filmove tako da su mu 2018. godine dodijelili nagradu za životno djelo.

Scenarij za film „O suhom bilju“ napisali su Nuri Bilge Ceylan, njegova supruga Ebru Ceylan, koja je njegova stalna suradnica na scenarijima, i Akin Aksu. Priča je to o učitelju Sametu (Deniz Celiloğlu) u ruralnom dijelu istočne Turske koji biva osumnjičen za seksualno iskorištavanje jedne učenice. Sametu je život u ruralnom dijelu dosadio, želi se preseliti u Istanbul, a svoja razmišljanja dijeli s mlađim kolegom Kenanom (Musab Ekici) s kojim je smješten u istoj kući, a koji je također pod sumnjom za iskorištavanje učenica. Njih dvojica najčešće se druže s kolegicom Nuray (Merve Dizdar), ljevičarkom koja je izgubila nogu u terorističkom napadu. Kada Samet shvati da je Nuray zainteresirana za Kenana, otkriva se njegova manipulativna strana.

Iako film traje tri sata i 17 minuta, Ceylanov prikaz ljudske prirode proglašen je od strane kritičara njegovim još jednim majstorskim djelom, u kojem se raspravlja o obrazovanju, individualnosti, ljubavi, aktivizmu i mnogo toga drugoga.

NACIONAL: Kako ste došli do priče za ovaj film?

Priča je djelomično temeljena na dnevniku Akina Aksua, jednog od scenarista filma. On je bio jedan od scenarista mog filma „Drvo divlje kruške“ iz 2018. godine. Nakon tog filma radio je tri godine u Anatoliji i tijekom tog vremena vodio je dnevnik. Pročitao sam dnevnik, jako mi se svidio, ali nisam želio snimiti film temeljem toga. Nisam želio ponovo snimiti film o školskom profesoru ali sam s vremenom shvatio kako ne mogu zaboraviti neke detalje iz tog dnevnika. Jednog dana natjerao sam samog sebe da počnem raditi na tom scenariju iako ni tada nisam bio siguran da će to rezultirati filmom. No, kada sam počeo raditi na njemu počeo mi se sviđati. Ili sam se prisilio da mi se dopadne. Ne znam ni sam. Mijenjali smo taj dnevnik, mnogo njegovih elemenata. Uglavnom, napisali smo vrlo, vrlo dugačak scenarij, to je bio najduži scenarij temeljem kojeg sam snimio film. Trajanje ovog filma jednako je trajanju filma „Zimski san“ ali je scenarij dvostruko duži. Zato sam morao kratiti mnoge snimljene scene jer je u prvoj verziji film trajao duže od pet sati. Zapravo, najljepše dijelove filma morao sam izbaciti u montaži.

Zlatnu palmu za ‘Zimski san’ 2014. Ceynalu su uručili Quentin Tarantino i Uma Thurman. FOTO: AP Photo/Alastair Grant

NACIONAL: Vaši filmovi su vizualno poetski ali ovog puta ste puno pažnje posvetili dijalozima, više no prije.

Do promjena oko dijaloga došlo je nakon filma „Zimski san“, no to ne znači da ću u budućnosti nastaviti tako. Takve stvari ne planiram. Jedan od razloga zbog kojeg sam želio snimiti ovaj film bila je scena za večerom, kada troje glavnih glumaca razgovaraju. Taj razgovor nalazio se u dnevniku i meni se jako svidio. To je tipičan razgovor u Turskoj prepun kontradikcija. Kontradikcija je to između individualaca i kolektiva. Primjerice, ljudi u Turskoj znaju biti optuživani da nisu dovoljno politički usmjereni. I zato je meni taj razgovor za večerom bio važan bez obzira što na kraju traje tako dugo u filmu. No, ovaj film pružio mi je priliku da se pozabavim tom temom.

NACIONAL: Znači li to da ste ovim filmom željeli pokazati kako ste vi na strani individualaca?

U svakodnevnom životu ja sam, naravno, individualac koji ne voli pričati o politici, koji ne voli politiku jer nisam uopće zainteresiran za političke vrijednosti. No, kada snimate film onda morate u njemu imati zastupljene obje strane.

NACIONAL: Razgovarajući s glumcima iz filma rekli su mi da u turskim filmovima nema puno likova snažnih, pametnih žena koje su k tome i samopouzdane. Koji je bio vaš pristup?

Nisam posebno razmišljao o tome. Ideja da u filmu imam ženski lik koji je snažan pojavila se sama od sebe. No, taj sam lik stvorio temeljem stvarne žene koju poznajem. Ona je izgubila u nogu u eksploziji u Ankari od strane bombaša-samoubojice. Stotinjak ljudi je tada poginulo a djevojka koju poznajem izgubila je nogu. Ona je poput djevojke u filmu. Vrlo je snažna, snažnija od drugih žena, možda baš zato što je ostala bez noge. Ponekad te takvi događaji osnaže. Na takve osobe gledam s divljenjem.

NACIONAL: Kako ste za tu ulogu izabrali Merve Dizdar, koja je u Cannesu nagrađena za najbolju žensku ulogu?

Merve Dizdar je jako pametna djevojka. Organizirali smo jako puno audicija a ona mi se odmah dopala. Moja supruga ju je otkrila. Pokazao sam je nekim svojim prijateljima, nije im se dopala. No, moja supruga i ja inzistirali smo na njoj. Smatram da je njena mimika jedinstvena. I ne samo to, ona je izvan filma vrla interesantna osoba.

NACIONAL: Bavite se u filmu raznim elementima turskog društva, otkrivate sloj po sloj, koliko je bilo izazovno pisati o tome?

To je jedna od najtežih stvari prilikom pisanja scenarija. Nas troje smo pisali scenarij. Prvo smo razgovarali o kosturu scenarija. Nakon što smo napisali grubu verziju, nismo se vidjeli neko vrijeme tako da smo odvojeno pisali dijaloge za film. Nakon toga smo se okupili kako bi pročitali te dijaloge. Svako od nas drugačije je oblikovao glavne likove iz filma. Onda smo odlučili da ćemo nanovo pisati dijaloge. Kada je to napravljeno, preuzeo sam one dijelove koji su mi se sviđali. Ja sam bio taj koji je na kraju dao scenariju završni balans. To balansiranje provodilo se i tijekom montaže filma jer se u montaži može promijeniti cijeli film.

NACIONAL: Rekli ste da je film u prvoj verziji trajao pet sati, a zatim ste ga skratili na tri sata i 17 minuta. Jeste li se namjerno poigravali s dužinom filma?

Dužina filma nije mi problem. Moji filmovi i onako nemaju široku publiku. Ne bi imali ni da su kratki. Zapravo, moji duži filmovi imali su više publike no oni kraći. Kada snimam film ne razmišljam o njegovoj dužini, ali zbog svjetskih distributera koji žele prikazati film u svojoj zemlji osjećam pritisak. Kada radim prvu verziju filma onda je napravim onako kako ja želim. Nakon toga razgovaram sa svojom suprugom i ona mi, u pravilu, kaže „reži, skrati ga“. Onda se ja opirem njenom prijedlogu. Zapravo, volim poticati publiku da gleda filmove koji traju duže. Na taj način pomičem granice. Publika nije navikla na duge scene u kojima se puno razgovara a ja ih jako volim. Kada su te scene duže nego što je uobičajeno gledatelju se otvaraju neke stvari. Svi filmovi, smatram, trebaju takve scene. Kako bi mijenjale navike gledatelja. Naravno, prvo takva scena mora funkcionirati u filmu. Ako ne bi funkcionirala, ja bih je izbacio. U ovom filmu funkcionira iako sam siguran da će dio publike reći da ne funkcionira. Ne možeš snimati filmove za svakoga.

NACIONAL: Glavni likovi u filmu su učitelji, osjećate li se i vi kao učitelj koji svojim filmovima podučava publiku?

Jedno je sigurno, nikada se nisam osjećao kao učitelj. Nemam čemu učiti ljude, ja sam taj koji kroz snimanje filmova nastoji učiti. Svojim filmovima nikada ne određujem što bi netko trebao činiti ili misliti. Svatko ima pravo na drugačije mišljenje. Meni je sloboda publike jako važna.

NACIONAL: Vi ste intelektualac, umjetnik, ali rekli ste da nemate široku publiku koja gleda vaše filmove. Jeste li zbog toga možda nezadovoljni?

U pravu ste, ali ja ništa ne očekujem. Ne očekujem da ću promijeniti svijet. Možda se samo pokušavam riješiti usamljenosti koju osjećam u sebi. Za mene je snimanje filma poput pisanja pisma koje ćete staviti u bocu i baciti u more. Ne znate tko će je naći i pročitati to pismo. Možda neće nitko ali svejedno to radite. Pripadam onoj vrsti ljudi koji se uvijek osjećaju kao stranci u ovom svijetu. Ja se tako oduvijek osjećam, još od vremena kada sam bio mlad. Tada je to bilo još gore. Bio sam nedruštven, bio sam usamljen, osjećao sam se bolesno, mislio sam da su svi drugi u pravu a ja sam u krivu. Snimanje filmova mi je, na neki način, pomoglo. Otkrio sam srodne duše diljem svijeta. Kada snimam film mislim kako se nikome neće svidjeti. A onda se iznenadim jer netko razumije moj film, nekome se on sviđa.

NACIONAL: Prilično ste pesimistični.

Takav sam. Rođen sam takav. Nije da sam s vremenom poludio, oduvijek sam takav.

NACIONAL: S druge strane, čini se da nadu vidite u mlađim generacijama. U ovom filmu učenici u školi su buntovni, ne boje se autoriteta.

U mom prethodnom filmu također imate scenu u školi koja se nalazi u zapadnom dijelu Turske. Ta su se djeca strašno bojala učitelja. U ovom filmu škola je smještena na istoku Turske, u dijelu gdje većinu čine Kurdi, a tu su učenici doista drugačiji. Imaju daleko više samopouzdanja. Tko zna, možda su odrasli na ulici i postali odgovorniji, a takva su djeca snažna. Ona se ne boje ničega. Upravo sam to želio pokazati. Djeca u zapadnom dijelu Turske ne bi mogla tako glumiti. Stoga smo prije početka snimanja istraživali škole na istoku Turske i prema scenariju trebao sam upravo takve učenike. Želio sam biti realističan. Djeca su se, kroz godine, zasigurno mijenjala. Kada sam bio klinac, učitelji su šamarali učenike a roditelji se nisu zbog toga bunili. Danas je tako nešto nemoguće.

NACIONAL: Kako to da se vaši filmovi odvijaju na selu, a vi živite u gradu?

Nema posebnog razloga, došao sam na ideju da se radnja filma odvija na selu i zato sam je tu smjestio. Uostalom, tema filma su ljudi, a oni su svugdje isti, bili na selu ili u gradu. Sve vrste ljudskih priča me zanimaju, nema veze događaju li se u gradu ili na selu. Djetinjstvo sam proveo na selu i zato to područje poznajem jako dobro kao i ljude koji tamo žive. No, poznajem i gradski život.

Glumica Merve Dizdar u Cannesu je nagrađena za najbolju žensku ulogu u filmu ‘O suhom bilju’. FOTO: Promo

NACIONAL: Je li film bio dio vašeg odrastanja?

U vrijeme kada sam odrastao nismo imali televizor tako da sam filmove mogao gledati samo odlaskom u kino. U mjestu u kojem sam tada živio postojalo je kino u kojem su se filmovi svakodnevno mijenjali. Bili su to pretežno turski filmovi koji su imitirali Hollywood. No, to je imalo velik utjecaj na mene. Ako se radilo o akcijskom filmu, želio sam biti heroj. I tako sam svakog dana mijenjao ulogu.

NACIONAL: Kako ste postali redatelj, kako ste odlučili na taj način iskazivati svoje ideje?

Da kojim slučajem dobro pišem, odlučio bi se za književnost. Volim čitati, možda to više volim od filmova. Utjecaj književnosti na mene je veći od utjecaja filmova. Ni jedan film nije utjecao na mene kao što su utjecali Dostojevski ili Čehov. No, nisam dobar u pisanju. Moja znanja i vještine više odgovaraju snimanju filmova. Iskreno, radije bih po cijele dane pisao no snimao filmove gdje na setu morate surađivati sa stotinama ljudi. U početku mi je suradnja s ljudima bila ogroman problem, sada više ne marim za to. U početku, na prvim filmovima, imao sam ekipu od pet suradnika ali ako je samo jedan od njih bio pogrešan, urušila bi mi se cijela koncepcija. Sada je na snimanju oko mene 50, 60 osoba i ne brinem se zbog toga. Naviknete se s vremenom.

NACIONAL: Vi ste jedan od najcjenjenijih svjetskih redatelja, vaši filmovi osvajaju nagrade, novinari žele razgovarati s vama. U filmski svijet ušli ste kao autsajder, jeste li se s vremenom promijenili, kako je uspjeh utjecao na vas?

Generalno gledajući, uspjeh me nije promijenio. Nije me briga za slavu i slične stvari. Život je za mene uvijek bio težak, čak i besmislen. Ne želim zvučati pesimistično, ali to je realnost. Svojom umjetnošću želim stvoriti smisao života. Želim stvoriti onaj osjećaj koji imam kada čitam neku knjigu. To je za mene neka vrsta terapije. S druge strane, film je popularna umjetnost, filmovi dobivaju na tisuće reakcija kroz medijske članke. Možda i više no što trebaju. Umjetnost kao što je književnost i slikarstvo dobivaju malo medijskih reakcija dok filmovi dobivaju previše. Snimite jedan film i već ste u novinama, dajete intervjue. To se slikarima ne događa.