Postoji intrigantan slučaj iz Njemačke s početka 19. stoljeća koji je do dan danas ostao u europskoj kolektivnoj svijesti. Riječ je o divljem dječaku Kasparu Hauseru, navodno vezanom uz vladarsku kuću Baden, koji je pronađen na ulicama Nürnberga, a sve što je znao reći bilo je „Želim biti jahač kao moj otac“ i „Konja, konja!“. Znao se, doduše, i potpisati. Kada je pronađen, nosio je u ruci pismo u kojem se moli jednog satnika da ga primi ili objesi i poruku koju je njegovu prethodnom skrbniku, koji ga je zapravo držao u zatočeništvu i uvjetima u kojima se nije mogao razvijati ni govoriti, vjerojatno pisala njegova majka. Slučaj zagonetnog dječaka inspirirao je brojne umjetnike pa je tako na temelju toga nastao, između ostalog, film Wernera Herzoga iz 1974. i drama Petera Handkea iz 1967.

A na drami „Kaspar“ Petera Handkea temelji se istoimena kazališna predstava koju je 1970. režirao proslavljeni redatelj Vladimir Gerić i koja je u zagrebačkom &TD-u igrala više od 10 godina i doživjela nekih 250 izvedbi, pri čemu je stekla kultni status zahvaljujući, između ostalog, iznimno hvaljenom Ivici Vidoviću kao Kasparu. Zagreb je morao čekati 52 godine da se netko usudi ponovno prihvatiti postavljanja toga komada: od nedavno u &TD-u ponovno igra ‘’Kaspar’’, i to u režiji Hrvoja Korbara koji će ove godine napuniti 27 godina i gotovo je 70 godina mlađi od Vladimira Gerića. Dramaturginja je nove predstave Nikolina Rafaj, a koreografkinja Matea Bilosnić.

Hrvoje Korbar režira novu adaptaciju ‘Kaspara’ kojeg u zagrebačkom teatru &TD igra Boris Barukčić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Hrvoje Korbar istaknuo je da se na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je diplomirao kazališnu i radijsku režiju, podosta bavio ‘’Kasparom’’ u okviru raznih teorijskih kolegija i da ga je taj tekst, kao i većina tekstova tog tipa iz pedesetih i šezdesetih godina, uvijek privlačio. Odgovorio je na pitanje što za njega znači Gerićev ‘’Kaspar’’:

„Tek smo na pola procesa pogledali snimku izvorne predstave, nisam želio da predstava previše utječe na moju režiju. Kada sam ju pogledao, trebalo mi je nekoliko dana da se dojam slegne i da se odmaknem od nje. Ta predstava bila je jedinstvena i legendarna u svoje vrijeme, ali novo vrijeme traži novo čitanje. Napravili smo hommage predstavi s fragmentima te predstave i Ivice Vidovića. Imali smo poštovanja prema originalu, ali trudili smo se da nas ne zaguši. Veliko nam je zadovoljstvo da su ljudi koji se sjećaju te predstave zadovoljni i našom predstavom. Gerićev ‘Kaspar’ je predstava koju su neki ljudi gledali desetak puta. Ne gajim iluziju da će naša predstava toliko dugo igrati, to je bilo vrijeme u kojem je kazalište imalo drukčiju ulogu nego što je ima danas, ali nadam se da će ostaviti traga. Neki kolege su mi rekli da predstava korespondira sa stvarnošću, to mi je važno.“

Što se tiče Handkea, Korbar smatra da je on jedan od najvećih europskih autora 20. stoljeća, od proze i poezije do dramskog opusa, te su u pripremi predstave pažljivo iščitali njegov opus.

„‘Kaspar’ je jedan od tekstova koji je srušio dramske konvencije, bio ispred svoga vremena, promijenio odnos prema jeziku, stavio jezik u prvi plan, jezik je zapravo glavni lik ‘Kaspara’. Tekst postavlja pitanje može li se postojati izvan jezika, može li se autentično postojati s jezikom koji je naučen, koji je neki sustav. Danas, 55 godina kasnije ta pitanja su i dalje relevantna, pitanje jezika je temeljno pitanje ljudske egzistencije. Ionesco u ‘Bilješkama o teatru’ kaže da čovjek po prirodi nije društveno biće, da je bačen u društvo i da je sam proces socijalizacije pa i učenja jezika nasilje. Na tom tragu je i Handke koji svom tekstu daje podnaslov ‘Mučenje govorom’. On legendu o Kasparu radikalizira do kraja svojim umjetničkim postupkom, ali u suštini Kaspar je model ljudske sudbine, što i Handke kaže u predgovoru svoje drame. U digitalnom svijetu jezik se još radikalnije raspršio i obesmislio nego u vrijeme kad Handke piše svoj tekst. Neprestano smo izloženi sili informacija, mišljenja i podražaja, manipulacija koje više ne možemo razotkriti te se i sami, svjesno ili nesvjesno, uplićemo u tu mrežu, postajemo eho nekih tuđih mišljenja i parola, a da toga nismo ni svjesni i gubimo orijentaciju. Biti na čisto sa samim sobom danas se čini gotovo kao nemoguć zadatak i to je bila osnovna misao iz koje smo krenuli u stvaranje predstave”, rekao je Korbar.

Ivica Vidović kao Kaspar u predstavi 1970. i Boris Barukčić u današnjoj produkciji ‘Kaspara’. FOTO: Luka Dubroja

Kaspara u novoj predstavi igra Boris Barukčić koji je 2020. diplomirao diplomski studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Kada mu je Hrvoje Korbar jesenas pristupio s idejom da glumi Kaspara, počeo je vlastito istraživanje: pročitao je komad Petera Handkea, čitao o životu povijesnoga Kaspara Hausera i pogledao nekoliko filmova na tu temu. Smatra da je lakše ući u probe nakon dobrog istraživanja i tako uvijek radi. Činjenica da originalnu predstavu nisu gledali dok nisu izgradili svoje temelje, kaže, već ih je dosta odmaknula od te interpretacije. Nakon gledanja Gerićeve predstave postalo mu je jasno da je predstava na takvu glasu jer je u to vrijeme bila suvremena i hrabra, a Ivica Vidović duhovit te je njegova glumačka igra bila dirljiva i vješta. Tijekom rada na predstavi tekst mu je bio vrlo izazovan zbog gomilanja jezika, mislio je da to nikada neće zapamtiti i prvi put mu je ono, inače klišeizirano pitanje koje se postavlja glumcima, “kako zapamtite sav tekst”, imalo smisla.

A na pitanje koliko mu je ova naglašeno tjelesna uloga bila fizički zahtjevna i što je predstavljalo najveći izazov, kaže:

“Zahtjevno je biti 80 minuta na sceni, nositi radnju i držati pažnju na sebi, no na svu sreću imao sam suradnike pune povjerenja s kojima sam mogao raščistiti svaku nejasnu sitnicu. Na kraju je rezultat takva rada da se osjećam apsolutno sigurno u to što radim jer imam točno raspoređene radnje i ostavljam si prostor da se iznenađujem na sceni, naravno unutar dogovorenog. Najizazovnije je sigurno dovesti se u stanje ‘bez sadržaja’ kako smo ga nazivali, očistiti se od svih manira i ponašati se kao da ne znam hodati, govoriti i kao da otkrivam ono što kao privatna osoba već 30 godina znam i čime više ili manje uspješno vladam. Na tu početnu poziciju slagali smo postepeno ‘očovječavanje’ Kaspara, da bismo ga doveli u situaciju u kojoj Kaspar manipulira i vlada jezikom i sadržajem na način na koji su njime manipulirali. Jako mi je drago da smo tomu pristupili na različite načine, čak koristeći različite kazališne žanrove, od suvremeno-plesnih tehnika, preko klaunerije i satire do naturalističkog pristupa ulozi. Za razliku od drugih uloga s kojima sam se susretao, u ovoj je teret predstave najviše na leđima glumca koji igra Kaspara; inače sam timski igrač, ali u ovoj ulozi morao sam preuzeti dodatnu odgovornost i biti oslonac, ali zahvaljujući dobroj pripremi i partnerskoj igri mojih kolega posao mi je lakši.”

Boris Barukčić je rekao da je prije 52 godine Teatar &TD bio u svom zlatnom dobu, uvjeti za rad su bili povoljniji, drugačiji od današnjih, kvaliteta predstava je odražavala te sjajne uvjete, a tada je postojala i velika zainteresiranost publike za kazalište. Njemu je ovo četvrta produkcija u Teatru &TD i na temelju prijašnjeg iskustva ne vjeruje da će novi ‘’Kaspar’’ igrati 10 godina bez obzira na kvalitetu predstave u koju ne sumnja.

“Shodno tomu, nisam imao tremu zbog značenja te predstave iz 1970. jer razumijem da je njena slava i značenje, osim zbog kvalitete, rezultat drugačijeg vremena, interesa publike i umjetničkog pokreta, vala koji je vladao &TD-om tih godina. Nitko ne bi bio sretniji od mene kada bismo ovu predstavu igrali 10 godina, kontinuirano izvođenje je nešto za čim žudimo na nezavisnoj sceni. Unatoč promjeni publike, društvenih okolnosti i uvjeta, i dalje romantično vjerujem u snagu kazališta i znam da ništa ne može zamijeniti neposrednost odnosa glumca i publike pa pozivam publiku da dođe i doživi kazališno iskustvo. Moj primjerak teksta je išaran uputama tako da si ne dopuštam da mi neki moment predstave ispadne iz memorije, tamo su nacrtane taktike, prostorni putevi i tajni kodovi jasni samo meni i suradnicima, a sve kako bih znao točno što radim u kojem trenutku.”

Kako je Handkeov ‘’Kaspar’’ bombardiran jezikom, sadržajima s radija, glasovima TV komentatora, najavljivača sa željezničke stanice i sličnim, tako je i Boris Barukčić prepoznao u sebi da je bombardiran sadržajima s internetskih portala, jumbo plakata, društvenih mreža i “svih ostalih nezaobilaznih manipulativnih sredstava vrlog novog doba”. Ta je frustracija bila i ostala tu i mladi glumac se nada da će je i publika prepoznati, a onda i učiniti sve u svojoj moći da preokrene stvari tako da ta nova tehnologija ne bude u koliziji sa zdravim razumom, već dobar alat koji služi istini i slobodi. “Ako padate u defetizam misleći ‘a što ja tu mogu sam’, dođite na predstavu vidjeti da pojedinac ima moć promijeniti okolinu”, poručuje Barukčić.

Redatelj ‘’Kaspara’’ iz 1970., Vladimir Gerić, kazališni redatelj, dramaturg i prevoditelj rođen 1928. u Zagrebu, uvodno je rekao da u životu postoji puno neobičnih stvari od kojih se neke izopače, a druge izađu na dobro. Na tom tragu tumači slučajnost da je prevoditeljica ‘’Kaspara’’ na hrvatski, povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević – koja je tada s njim radila na radiju – baš njemu kraj tolikih redatelja dala taj tekst na čitanje, da ga je on odnio upravo teatrologu Vjeranu Zuppi, koji je bio na čelu &TD-a, a nije ga ni poznavao i da je Zuppa prihvatio upravo njegov prijedlog za postavljanje ‘’Kaspara’’.

Glumica Marija Sekelez jedina je živuća glumica iz prvotne predstave ‘Kaspar’ iz 1970.. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Gerić se, prisjetio se, kao osnovni problem postavilo pitanje tko bi mogao glumiti Kaspara.

„Ivica Vidović u tom je trenutku bio bez angažmana. Prethodno sam ga gledao u nekoliko televizijskih predstava, ali gledao sam ga i uz zgradu kazališta Komedija kako igra nogomet. U njemu sam i prije primijetio čudesan osjećaj za tijelo, ne da se opisati što je radio nogama, rukama i glavom dok je igrao nogomet, to bi spadalo u kategoriju neke slutnje. Nešto u njegovim izrazima lica i pogledu bilo je takvo da me navelo na pomisao da je on uvijek bio negdje drugdje, za mene je bio neko nestvarno biće. Ja sam u mnogočemu što se tiče Ivice Vidovića i sudbine samoga Kaspara osjetio velik dio sebe samoga i mog djetinjstva. Jedan od mojih prvih doživljaja svijeta bile su maškare, bilo je doba poklada, a do tada nisam izlazio iz svoje kuće, malog vrta i dvorišta. U sebi malome našao sam dakle jednoga Kaspara koji gotovo ni iz čega postaje ljudsko biće.“

Kada su se, priča dalje Gerić, on i Vidović sastali na praznoj pozornici, stopila se je priča o stvarnom čovjeku Kasparu Hauseru s nestvarnim kazališnim svijetom.

„Nisam nikada pokušavao shvatiti uspjeh predstave niti sam imao osjećaj da radim nešto novo. Tada su novine pod svaku cijenu bile u modi. Mi smo se pak našli suočeni sami sa sobom i počeli smo gotovo ni iz čega. Imao sam pred sobom samo Ivicu i sebe i taj neodređeni zbrkani kazališni prostor. Osjećao sam se kao da smo oboje upali u vodu u kojoj je bilo mnogo stvari za koje nismo znali čemu služe. Slijedio sam jednim dijelom tekst, a neke sam stvari sam izmišljao. Nisam Ivici rekao niti jednu književnu ili kazališno-povijesnu riječ ili uputu, a kamoli onu filozofske naravi, samo smo radili. Sjećam se kako mu je, primjerice, pao šešir s glave pa ga je nehotice udario nogom, šešir je počeo bježati te je shvatio da taj predmet nečemu služi. Zatim ga je probao staviti na lakat, nije išlo i onda ga je nataknuo čudnim načinom na glavu: sagnuo je glavu i šešir mu je ostao na glavi, bilo je to poput kakva trika, tako se mnogošto odvijalo u toj predstavi“, opisao je Gerić.

Glumačku postavu „originalnog“ ‘’Kaspara’’ iz 1970. činili su, osim Ivice Vidovića, Marija Sekelez, Veronika Durbešić i Đuro Utješanović. Od tih je glumaca danas živa jedino Marija Sekelez, kazališna, filmska i televizijska glumica, nekadašnja ravnateljica kazališta Žar ptica, rođena 1950.

Marija Sekelez smatra da nije pretjerano „Kaspara“ nazvati kultnom predstavom jer taj komad, kaže, nije nigdje na svijetu uspio nego u Zagrebu, a to se po njoj dogodilo zbog kazališne magije koju su proizveli Gerić i Vidović. Ovako se prisjetila toga:

„Kada je Geriću ponuđen ‘Kaspar’, imao je ideju da ga igra žena. Međutim, predomislio se i to ponudio Ivici Vidoviću. Nama, nagovaračima ili malim kasparčićima, kako smo zvali te naše likove, ta je predstava bila velik eksperiment. Bili smo našminkani kao mali klauni, vidjeli smo da Ivica Vidović izvodi nemoguće stvari na sceni, bili smo zadivljeni i iznenađeni, nismo potpuno shvaćali što Gerić radi s Vidovićem i što on izvodi, sve je to bila jedna velika enigma. Najveći štos bio je u tome što kostimi nisu bili do kraja definirani, genijalna Marija Žarak Maca za vrijeme trajanja prvog čina šivala je kostime za drugi čin. To je bio takav enormni napor za Ivicu Vidovića da nismo znali kako on to izdržava. Mi smo pak uživali gledajući njega i izvodeći naše automatske radnje.“

Ta je predstava, kaže, doživjela nevjerojatan uspjeh, što ih je sve iznenadilo.

„Bilo je obožavatelja predstave koji su je po 10 puta gledali, poznajem ljude od 70 godina koji su gledali predstavu i koji bi vam i danas ispričali sve što znaju o njoj. Gostovali smo u nemogućim uvjetima, primjerice, u Austriji u jednom restoranu, bilo je ludo uspješno, najobičnija publika taj je apsurd shvaćala ispravno. Najbolje je bilo gostovanje u Moskvi, kada smo došli 1974. ili 1975., prvi dan bilo je poluprazno gledalište, drugi i treći dan ljudi su visjeli s lustera, da se tako metaforički izrazim, nakon što je očito krenula usmena predaja među moskovskom mladeži i intelektualcima koji nisu bili upućeni u prvu predstavu. Nakon svake replike u drugom činu publika je pljeskala, to im je dobro došlo, bila je tada ondje željezna zavjesa, cenzura, nakon te predstave su čistačice i vatrogasci pisali protestna pisma upravi s tezom da je to jedna destruktivna predstava protiv socijalizma i socijalističkog čovjeka“, rekla je Marija Sekelez.

Ovaj apstraktan eksperimentalni komad koji govori o načinu na koji čovjek ni iz čega postaje netko, od tek nabačene mogućnosti izgrađena egzistencija, pod utjecajem ovog ili onog jezika i ovih ili onih pozadinskih glasova i društvenih uvjeta jednako je aktualan danas kao i u doba u koje je kao dramski tekst napisan i kao kazališno djelo u Teatru &TD postavljen. A aktualan je zbog iste te apstraktnosti jer novo vrijeme upisuje nove pečate u individualnu egzistenciju.