Objavljeno u Nacionalu br. 734, 2009-12-08

JURAJ ŽIGMAN, 25-godišnji modni dizajner iz Kostrene pokraj Rijeke, na hrvatskoj se modnoj sceni sve više ističe svojim otkačenim i ekstravagantnim kreacijama, kakva je i njegova ekskluzivna linija obuće, što ju je dizajnirao za Peko te s velikim uspjehom predstavio na nedavno održanoj Pekovoj reviji

Juraj Žigman, 25-godišnji modni dizajner iz Kostrene kraj Rijeke, dizajnirao je šezdesetak modela cipela za tvrtku slovenskog prozivođača obuće Peko. Mladi dizajner napravio je odmak od prepoznatljivih i standardnih Pekovih modela. Dizajnirao je cipele inspirirane pop artom i modom 50-ih, sandale s vrtoglavo visokim potpeticama i potplatima, popularne balerinke u stilu klasičnih “chanelica” i čizme u rasponu od onih “crockey” za svakodnevnu upotrebu do onih koje žene obuvaju samo kad znaju da u njima neće hodati dulje od dvjesto metara.

Obuća će se, osim u slovenskim, prodavati i u hrvatskim te u još 25 Pekovih europskih dućana. Kreacije mladog dizajnera posljednjih su godinu dana postale vrlo tražene u mlađoj generaciji hrvatskih intelektualki i trendsetterica s istančanijim ukusom. Svoje prezime Žigman petvorio je u modnu marku “Zigman”, kako sam tvrdi, jer će se jednog dana njegova odjeća prodavati u svijetu pa čemu komplicirati s palatalima. S Jurjem Žigmanom sam razgovarala u njegovu obiteljskom domu u Kostreni, tipičnoj staroj kvarnerskoj kamenoj kući okruženoj kaskadnim vrtovima.

U sklopu imanja je i njegova radionica, ujedno krojačnica i prodajni salon. Po naravi je hiperaktivan, energičan i teško se koncentrira samo na jednu stvar. Ispričao mi je da je to, uz slabo snalaženje u prostoru, jedan od razloga zašto je vozački ispit položio tek iz četvrtog pokušaja. Nakon što je dobio vozačku dozvolu, dva puta je sjeo za upravljač i oba puta oštetio auto pa više ne vozi. Njegova majka Renata Žigman rekla mi je da ima jednog sina koji stoji na zemlji, Jurjeva brata Adu, studenta građevine, i jednog sina koji živi u zraku, Jurja. Dok sam ja za vrijeme razgovora u njegovu salonu sjedila, on je šetao gore-dolje, pokazivao mi bale materijala i kreacije s posljednjeg Cro-a-portera koje su modni kritičari poput Nenada Korkuta i Boruta Mihalića izdvojili među najbolje ove jeseni. Poklonio mi je narančasto-zeleni džemper iz nove kolekcije i keramičku šalicu sa svojim potpisom. U suradnji s dizajnerom Robertom Severom za tvrtku Jacobs oslikao je šalice za kavu. Kad sam ga pitala tko mu je modni uzor, odgovorio je bez razmišljanja – Hussein Chalayan. Iako ga, kaže, mnogi u medijima uspoređuju s ekstravagantnim francuskim dizajnerom Jean-Paulom Gaultierom. Žigman je već kao dijete pokazivao talent za modno crtanje.

S godinama se sve više usavršavao i htio nakon mature upisati likovnu akademiju, no zakasnio je na prijemni ispit u Ljubljanu. Alternativa je bio dizajn, ali ne u Zagrebu. “Dvije su najbolje škole za dizajn u svijetu, Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu te Royal Academy u Antwerpenu, no s budući da su obje bile preskupe i u tom trenutku predaleke, odlučio sam se za Istituto europeo di design u Milanu na kojem je godina studija stajala 9000 eura. Otac je prodao imanje u Kostreni koje mu je ostalo u naslijeđe i time su platili školovanje. Bio je to velik rizik za sve nas. Došao sam u Milano a da nisam znao ni riječ talijanskog. Mama me ostavila na željezničkom kolodvoru i dalje sam se snalazio sam. Neću nikada zaboraviti taj trenutak.” Da su Žigmanovi dobro investirali, shvatili su, rekla je Renata Žigman, već nakon nekoliko dana. Na jednom od prvih satova crtanja modnog dizajna Jurja Žigmana su profesori izdvojili kao iznimno talentiranog i prebacili ga odmah na drugu godinu studija.

“Mnogi studenti vole modu, ali ne vole se baviti modom. Dizajn odjeće je vrlo kompleksan i ne obuhvaća samo crtanje modela i kreiranje. Kad su profesori vidjeli po mojim radovima da crtam u rangu već iskusnih dizajnera, htjeli su me prebaciti na treću godinu, ali nisam znao jezik, a ipak sam morao slušati i teorijske predmete. Koliko god mi je godilo to što sam bio izdvojen, toliko mi je to odmoglo u prvih godinu dana. Kolege studenti me nisu voljeli, gledali su me kao uljeza, posebno Talijani. Kako nisam vladao jezikom, govorili su mi krive satnice predavanja ili krivu literaturu. Događalo se da dođem na sat crtanja i shvatim da su mi namjerno rekli krivi termin”, kaže Žigman koji je unatoč tome bio odličan student. Već na prvoj godini počeo je kao stažist raditi za izvanrednog profesora na milanskoj školi, dizajnera Giorgia Corregiarija koji je dizajnirao za velike modne kuće.

“Corregiari je radio nakit za Bvlgari, kolekcije za Dolce&Gabbanu i Armani, kožne printeve za Fendi. Meni kao studentu to je bila odlična prilika da puno naučim. Sudjelovao sam i u projektu predstavljanja uglednih talijanskih modnih brendova u Tokiju, a s jednim kolegom sam napravio i kolekciju “Zigman Crow” koju smo predstavili na Fashion Weeku u Milanu. Bio sam prvi Hrvat koji je ondje nastupio. Corregiari je bio pravi snob, veliki umjetnik, živio je u ogromnoj vili sa služavkama i dva psa koje sam jedanput i spašavao. Poslije diplome počeo sam raditi za dizajnera Roberta Mussa, prepoznatljivog po sterilnom i minimalističkom stilu. Posao sam prihvatio odmah: Privukla me želja da upoznam posve novi stil, minimalizam. Svaki kreator na putu do svog prepoznatljivog stila mora iskusiti razne modne izričaje. Radio sam na mjestu prvog asistenta i imao priliku sudjelovati u modnom stvaranju iz prve ruke. Birao sam materijale, izrađivali smo grafike za štampe na tekstilu, dizajnirao sam cipele, birao manekenke, glazbu, lokacije za revije. Radio sam od osam ujutro do osam navečer svaki dan. Sve je bilo savršeno, a onda sam shvatio da mi je plaća još uvijek na razini prve, 400 eura. Postalo mi je to sve previše stresno, a inače baš nisam podložan prevelikom stresu. Jednom sam se vozio u Gardalandu u vlaku smrti i umro sam od straha. Tri dana nakon toga dobio sam od stresa sa svake strane glave dva velika sijeda čuperka. U Milanu sam naučio da moda nije samo odjeća. Za Corregiarija smo radili čitav niz drugih projekata, poput dizajna interijera i svega onoga što se veže uz modu i estetiku općenito. Zato volim raditi na projektima poput dizajniranja cipela za Peko, oslikavanja šalica kave ili glačala, što sam napravio prošle godine za tvrtku Philips.”

Žigmana roditelji nisu više mogli uzdržavati niti je on to htio jer je, kako tvrdi, i sam znao da vrijedi puno više od 400 eura. U Milanu nije mogao naći drugi posao, pa se vratio u Hrvatsku i na majčin nagovor prijavio se za Fashion Inkubator u Osijeku, modni događaj namijenjen mladim dizajnerima. Pobijedio je na natječaju, nakon čega ga je organizator Cro-a-portera ubrzo pozvao na taj modni događaj. Žigman je okupio tim ljudi iz svog kraja, od vizažista Roberta Kozjaka do krojačice Jelene koja i danas radi s njim. A sve to podržala je njegova obitelj i djevojka. “Došlo je vrijeme kad sam mogao odabrati s kim ću raditi i tko će biti moj Zigman tim. Oni su svi zaslužni za moj uspjeh”, rekao je Žigman čije je kreacije većina modnih kritičara i medija pohvalila već nakon prvog javnog predstavljanja pa je portal CRO.moda nakon njegove revije napisao: “Ah, taj riječki ‘New Look’ by Zigman.

Tko bi ga znao! Atmosfera uzavrela, glazba odlična, manekenke kreću u pohod na fotografe. Još jednom uspio nas je oduševiti svojim bojama, načinom izrade, odličnim štiklama i ljepotom pokreta utjelovljenom u originalnim haljinama.” Jurja Žigmana vrlo brzo su “skužili” i hrvatski celebritiji. Pjevačice Severina, Indira Mujkić i Lana Jurčević, voditeljice Ana Stunić i Belma Hodžić samo su neke od poznatih osoba koje vole nositi odjeću s potpisom Zigman. “Pokušavam u modu unijeti neku novu energiju. Ionako je već sve izmišljeno i prožvakano. Ostajemo samo mi kreatori koji možemo prenijeti emocije u svoju odjeću. Problem je u Hrvatskoj što je premalo hrabrih žena koje bi htjele iskočiti iz prosjeka. Izazov mi je to promijeniti. Velik je problem i to što se moja odjeća u Hrvatskoj može kupiti na malo mjesta. Osim Cro-a-Porter dućana u ostalima vlasnici na moju cijenu stave svoju uvećanu od onda ispada da mi je odjeća skupa, je dućana koji žele držati hrvatske kreatore. Kad nemaš svoj dućan, prisiljen si pristati takvo poslovanje. Mnogi kupci zbog toga dolaze ravno k meni u salon u Kostrenu. Svaki odjevni predmet koji izradim je unikatan, automatski je cijena veća. Kreiram za žene koje su zaljubljenice u moj rad i koje mi se vraćaju nakon što kupe jedan komad odjeće. Što je jako teško, jer žene, za razliku od muškaraca, nisu vjerne jednom kreatoru. Često me pitaju čime se inspiriram, ali ja nikada na to nemam odgovor. Sve što napravim plod je moje mašte. Moja je prednost što se ne opterećujem zadanom temom, nego se prepustim mašti. Moda je posao, ali i zabava. Sviđa mi se rečenica Karla Lagerfelda: ‘Moda je moj godišnji odmor.’”