“Kada bih se ponovo rodio, opet bih izabrao da stanujem ovdje u palači. Kada odem k prijatelju izvan središta, u velike betonske zgrade, shvatim da su građene bez duše. A kada ja otvorim prozor, vidim Dioklecijanovu blagovaonicu. Ovdje se događala povijest”, kaže Ivica Crnogorac Braco, umirovljeni ekonomist, koji je prije tri godine uza samu katedralu Sv. Dujma sagradio kamenu kuću i u njoj uredio stan. Skladna kuća na tri etaže, s prizemljem i podrumom, naslonjena na sakristiju i riznicu katedrale, nedaleko od triklinija Dioklecijanove palače, nalazi se u Bulićevoj ulici 1.

“Rođen sam u susjedstvu, u Alješijevoj ulici, u kući iz 1896. u kojoj sam proveo mladost”, govori Crnogorac koji je cijeli radni vijek proveo u nekadašnjoj splitskoj tvornici Jugoplastika. “Stan i poslovni prostor koje mi je ostavila teta mijenjao sam s Crkvom za vlasništvo nad polovicom ove zgrade. Drugi dio bila je baraka koja je imala puno vlasnika. Bila je drvena pa sam je jeftino platio”, ističe 68-godišnji Crnogorac koji Crkvi vodi financijske knjige i brine se o održavanju katedrale Sv. Dujma. “Kada sam počeo čistiti teren kako bih započeo s gradnjom, naišao sam na ostatke Dioklecijanove palače. Pozvao sam stručnjake Konzervatorskog zavoda, Gorana Nikšića i ravnatelja Joška Belamarića, i pronađeni su ostaci Dioklecijanovih termi u kojima su se car i njegova svita kupali. Pronađena je sačuvana cijela Dioklecijanova sauna, s mehanizmom i stupićima za vruć zrak. Ministarstvo kulture financijski je potpomoglo iskopavanje i uređenje lokaliteta u podrumu kuće. Država je financirala čišćenje i zaštitu nalaza do prve etaže, a ja sam financirao gradnju ostatka kuće. Za obnovu nisu trebala velika sredstva, ali danas je ona na ponos cijele palače”, ističe Crnogorac.

Terme se protežu duž cijelog podruma kuće. Iznad podruma, u prizemlju kuće su poslovni prostori. “Tvrtka SMS otvara dućan u kojem će biti na prodaju njihovi prehrambeni proizvodi i odljevi čuvenih skulptura. To će biti mali umjetničko-gastronomski paviljon”, naglašava Crnogorac. Ispred kuće je sačuvani originalni kapitel, s druge strane još jedan. Od zapuštenog smetlišta Crnogorac je ispred kuće na trgu napravio mali vrt u kojem su položeni kapiteli stupova i drugi vrijedni predmeti nađeni prilikom iskopavanja Dioklecijanovih termi. “Nema stranca koji se ne fotografira pred kućom i kojega ovaj detalj ne podsjeti na carske vrtove, uz protirone, kapitele i glave velikodostojnika. Svi su uvjereni da su pred zgradom koja ima tisuću godina”, kazuje Crnogorac čija je kuća okomito podijeljena u dva dijela. Površina kuće u tlocrtu je 130 četvornih metara, a ukupna površina 390. “U jednom dijelu živim ja, u drugom šesteročlana obitelj moga posinka. Na prvoj etaži mi je spavaća soba, na drugoj salon prepun obiteljskih umjetnina, a na trećoj kuhinja s dvije terase. S terase s golemim kaminom i orahovicom u velikoj boci što se peče na suncu pogled je na susjedni zvonik Sv. Duje i carske podrume”, priča Crnogorac.

Poduzetnici žele kupiti prostor u palači i vrijednost četvornog metra neprekidno raste. Prostor uređen poput ove kuće u palači se prodaje po 2500, 3000, čak i 4000 eura po kvadratu. Manji stanovi u palači prešli su 2000 eura po kvadratu, a oni na rivi već su između 2500 i 3000 eura.
“Kuću nikada ne bih prodao. Ovako što napravi se jednom u životu. Volim umjetnost, glazbu i slikarstvo. Volim slike i umjetnine, to je dio obiteljskog nasljeđa, koji cijeli dan provodi u i oko katedrale. Dođu prijatelji, sjednemo u dvor i zapjevamo”, kaže Crnogorac.

Dioklecijanova palača i povijesna splitska gradska jezgra postaju sve zanimljiviji za stanovanje svjetskom i domaćem jet-setu. Najpoznatiji i najposjećeniji dio Splita, godinama je bio prepušten tihom propadanju, pauperizaciji i iseljavanju. Danas je sve zanimljiviji kao elitna prebivališna i radna zona posebnih uslužnih sadržaja. S novim interesom za obnovu stoljetnih kuća koje su bile u vrlo nezavidnom građevinskom stanju, s oskudnom razinom komunalnog i higijenskog standarda, događa se revitalizacija cijele Dioklecijanove palače i stare gradske jezgre Splita. Sve je veći broj stranaca i domaćih poslovnih ljudi, umjetnika, intelektualaca koji se vraćaju splitskom Getu, koji je godinama bio zapušten i bez elementarnih uvjeta stanovanja. Svakim danom sve dalju prošlost predstavlja statistika s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, od 910 stanova u povijesnoj jezgri, čak njih 450 bilo bez kupaonice, a od 2400 tadašnjih popisanih stanovnika, iz Geta, kojim se širio zadah siromaštva, kriminala, droge i prostitucije, otišla je petina. Danas se u srce Splita vraćaju oni koji su iz njega davno otišli, ali i oni koji su u životu unutar zidina carske palače otkrili neki novi čar.

Zlatan Dumanić je slobodni umjetnik, multimedijalist i predstavljao je Hrvatsku na ovogodišnjem Bienalu u Veneciji. Dumanić je po struci pomorac, zapovjednik duge plovidbe. “Još uvijek sam aktivan, jer imam brevet koji vrijedi do 2009. Bio sam i profesor atromnomske navigacije u srednjoj Pomorskoj školi. Ali nisam se slagao s kolegama, ni u pogledu besmislenih programa, ni pedagoških pristupa. Performer sam i svojim performancima pozivam na društvenu odgovornost”, kazao nam je Dumanić, koji se u Get doselio prije pet godina. Zlatan Dumanić je kupio dvosobni stan u Rodriginoj ulici broj 2. “Povijesnom jezgrom grada vladaju žene, a ja sam radio brodove. Više neću jer će me zapamtiti kao umjetnika jedino po brodovima. U Rodriginoj ilici savršeno sam se snašao. Za vrijeme Drugog rata na ovu našu kuću je pala bomba. Nakon puno godina na toj je ruševini, što je zjapila u središtu Palače, Pučko učilište odlučilo graditi stanove za svoje profesore. U zgradi je šest stanova, susjede su mi četiri umirovljene profesorice i jedna brojna obitelj. Ima ih barem deset, a oba roditelja nezaposlena. Prije je ovdje bio i jedan bariton”, priča nam Dumanić o mikrosvijetu Rodrigine ulice. “Imam savršene susjede, svi meštri su uokolo, vodoinstalater, bravar, postolare. Fali nam mesar. Pitaju me ima li ovdje pantagana, štakora. Kažem da nema jer ovo je carstvo mačaka i tu vlada čopor od 50 mačaka. Na malom komadu zemlje ispred kuće stanovnici su posadili cvijeće i stabla. Bez toga je ulica bila grozna. Komunalci svaki dan čiste i peru ulice, uglavnom zbog stranaca, manje zbog nas domaćih. Ali, najveći je problem što svi ovdje prošetaju pse, koji onda stalno rade nuždu. A vlasnici u Splitu naviku nemaju čistiti za psima. Veliki su nam problem kartonske ambalaže kojom smo zatrpani. To treba rješiti gradska vlast, a ne se baviti nacionalnim problemom”, napominje Dumanić koji je pogledao 50 stanova, i većih, i drugačijih, ali je izabrao baš ovaj u Rodriginoj. “Htio sam živjeti baš ovdje i urediti ga na svoj umjetnički način. Uredio sam ga svojim instalacijama, slikama, ležaljkama, rješenjima, svojom flotom brodova”. Po brodovima je Dumanić i poznat. U Veneciju je na Bienale otišao sa skulpturama brodova. Instalacija nije bila fiksna, četiri broda položio je u bazen, a da brodovi nisu bili ni makete, ni igračke.

Od 600 kuća i oko 900 stanova u najužoj jezgri jedva 5 posto je građeno nakon Drugog rata a kuća u kojoj živi Dumanić u potpunosti je obnovljena. Na ulazu su dva Napoleonova stupa. “Imamo i kamenu posudu iz 8. stoljeća. U njoj sadimo cvijeće i svaki kamen je tu divota. Ovdje ne ovisim od autu i prometu. Ljeti se naviknem na kafiće i strku, zimi je apsolutna tišina. Prije sam stanovao na Mejama i stalno vukao neke torbe i kese. Sad mi je sve na udaljenosti od pet minuta. I kupalište Bačvice, i ribarnica i tržnica. Jeftino sam kupio stan, po vlastitoj mjeri, prije nego li su nam se ubacivali narkomani. Ali, zadnjih pet godina narkomana više nema jer smo se organizirali. Pojam Getatina je pojama šporkačuna, narkomana, a to nije tako. U Get sve više dolaze stranci, kupuju kuće i stanove. Stranac znade da je najvrijednije pozicija iza Katedrale. Kad je stranac vrhunski vladar, onda svi putovi vode u Get”, kazao nam je Dumanić.

Magistar Radoslav Bužančić, savjetnik u Konzervatorskom zavodu, preselio se prije nekoliko godina u Get. Kupio je i obnovio stan na četiri etaže, koji se proteže kroz cijelu kuću u Dominisovoj ulici. Temelji Bužančićeve kuće-stana su antički, prvi kat romanički, drugi renesansni, a treći kat i potkrovlje građeni su u baroku. “Get nije rezidencijalna zona za slavne i bogate”, ističe Bužančić. “Nama ne treba model Venecije u kojoj su vlasnici u svojim kućama tek nekoliko sati na godinu. Obnovi Dioklecijanove palače treba prava strategija koja će okrenuti stanje u zapuštenoj i djelomično sasvim uništenoj urbanoj strukturi palače. U jezgru treba vratiti život. Jedini način je poticajna obnova starih kuća i povratak 50 mladih obitelji”, smatra Bužančić.

Ratko Marinović, kapetan duge plividbe i diplomirani ekonomist vanjske trgovine, imao je sasvim novu viziju Geta pred očima još prije 12 godina, kada se odlučio na investiciju obnove stambenog kompleksa u Mihaljevićevoj ulici. Obnova je tekla sporo i precizno, otkupljivao je od vlasnika prostor po prostor. Objektu i prostoru koji je bio stambeni i poslovni, s kafićem i suvenirnicom, odlučio je dati novu funkcija. “Get rasprodajemo drugima, umjesto da sami osmišljavamo cjelovitu obnovu, jer ovo je dugoročna investicija. Želio sam obnoviti kompleks i urediti ga u novu poslovnu zgrada s uredskim prostorima, a ne kafićima i trgovinama”, ističe Marinović. “U prizemlje će biti uredski prostor u kojem će biti odvjetničke kancelarije, galerije i arhitektonski ured. Slično će biti na prvom katu, dok na drugom dovršavam dvoetažni poslovno-stambeni apartman s ogromnom terasom, koju ćemo prikriti zelenilom. Iznad je potkrovlje, čije smo luminare temeljito obnovili, jer je prijetilo rušenje. Uz upotrebu drvenih konstrukcija i laganog betona, obnova cijele kuće upravo je pri kraju. Kuća je površine 240 četvornih metara. Krenuo sam od jednostavne ideje da mi treba ured koji je blizu središta grada. “Vidio sam odavno u kojem se pravcu Split treba razvijati, kako se u Parizu uređuje Latinska četvrt, u Londonu stara jezgra, bio sam uvjeren da ćemo i mi morati obnoviti našu jezgru. Odlučio sam to napraviti na ovoj staroj kući, ostaviti jedan stambeni dio, a istovremeno napraviti nešto što će unijeti poslovnu živost u gradsku povijesnu jezgru. Ideja je da ovaj dio grada nastavi dalje živjeti, a da stanovnici imaju sve uvjete za kvalitetan život. Nisam se rukovodio idejom da jezgra živi tijekom dana, a noću da nema nikoga. Kupovao sam prostor po prostor, a kada sam sve otkupio, uz pomoć arhitekte Ive Vojnovića krenuo sam u rekonstrukciju i obnovu. Uložio sam 500.000 eura a danas ovaj prostor ne bi prodao ni kad bi mi ponudili 10.000 eura po četvornom metru. Vrijednost raste, ali ja ovo nikada neću prodavati”, naglašava Marinović.

Diplomirani arhitekt Ivo Vojnović je na projektu kuće Marinović započeo raditi 2002. “Projekt je realiziran 2005. uz sav napor koji traži adaptacija stare kuće. Radi se o sklopu koji izlazi na Dioklecijanovu ulicu, a preko Mihaljevićeve pripada Carrarinoj poljani”, naglašava Vojnović. “Unutar sklopa je jedan pilon iz vremena Dioklecijana, jedan šetmetarski romanički zid kojega smo obnovili, a pripada susjednoj kući koja se urušila prije 30-tak godina, jedan gotički portal, a cijelu fizionomiju kompleks sastavljen od dviju kuća i natkrivenog dvorišta, koji čine danas kuću Marinović, konačno dobiva u vrijeme baroka. Kuća Marinović je imala otvoreno dvorište, balaturu, kojom se pristupalo gornjem katu. Umjesto neuglednog dvorišta pokrivenog salonitnim krovom, umjesto kućeraka s tankim zidovima, što je izgledalo dosta zapušteno, u konsultacijama s konzervatorima dao sam viziju cijelog bloka. Kako ga popraviti, što u njemu izgraditi, a pri tome poštivati povijesne tragove”, kazujet Vojnović, koji je na prvoj etaži obnovljene kuće otvorio arhitektonski ured, kao putokaz ostalim davateljima sličnih usluga građanstvu. “Kuća je dobila novo pročelje, natkriveno dvorište u koje ulazi dnevno svijetlo kroz staklene prizme velike terase, kao sasvim novi kvalitet koju je kuća dobila temeljitom adaptacijom. Split će obnoviti dva ruševna zdanja i tako će revitalizacija ovog dijela povijesne gradske jezgre dobiti novi zamah”, drži Vojnović. U sklopu Projekta aktiviranja prostornih resursa povijesne jezgre i strategije obnove urbane strukture grad Split će, između ostalih, zapuštena zdanja u Rodriginoj ulici, objekt na Carrarinoj poljani i ruševnu zgradu u ulici Julija Nepota pretvoriti u poslovno-stambene prostore, a palaču Skočibušić na Peristilu u reprezentativni gradski objekt. U strategiju urbane obnove Dioklecijanove palače, gradske vlasti žele uključiti poslovne ljude, investitore, intelektualce, trgovce nekretninama, umjetnike, mlade.

Jedan od mladih koji se doselio u Get i Palaču je i Zoran Flies. Prije pet godina, u 31 godini, kupio je trideset i nešto kvadrata stana na trećem katu i potkrovlju u Adamovoj ulici broj 2. Flies radi na jednoj radio-postaji i pravi je zaljubljenik u taj posao. “Tražio sam stan preko agencije za nekretnine. Jednoga dana zazvonio mi je telefon. Čuo sam onu poznatu rečenicu:”Našli smo stan upravo za Vas!” Kada sam čuo da je taj stan u Getu, smrklo mi se. Nisam htio stan u staroj gradskoj jezgri. Ipak, mrzovoljan sam došao pogledati o čemu je riječ. I odmah sam se oduševio i odlučio ga kupiti. Stan je prekrasan: dovoljno je visoko i gleda na dva trga, ima izvanrednu poziciju istok, jug, zapad, prozračan je. Nije bio namješten, već sam ga sam sređivao, po mojem guštu”, kazuje 36-godišnji Flies koji živi sam u stanu, u zgradi u kojoj je još pet stanova i pizzerija u prizemlju. Stan je po nečem vrlo neobičan i vrhunski. Malo tko se može pohvaliti da mu u dnevnu sobu ulazi dio krova drevnog Jupiterova hrama, jedna od pet najbolje sačuvanih vizura Dioklecijanove palače. “Zahvaljujući konzervatorima, dvije godine se uređivao, preslagivao kamen s ruba krova Jupiterova hrama s reljefima, koji ulaze u stan i tako ukrašavaju dnevni boravak. To je raritet. Možda bi tako moj dnevni boravak mogao postati jedno od obveznih mjesta na turističkoj karti obilaska grada. Samo ne znam kako bi se snašla sva ta hrpa turista u dnevnom boravku?” šali se Flies.