Objavljeno u Nacionalu br. 796, 2011-02-15

Hrvatski umjetnik Raoul Goldoni izradio je 1963. golemu zidnu sliku za Titov muzej u Beogradu koja je potom zagrađena i tek nedavno ponovo otkrivena

Golema zidna slika Raoula Goldonija, čuvenog hrvatskog akademskog slikara i jednog od začetnika skulpture u staklu, nedavno je ponovno otkrivena u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu i odmah je pobudila neviđeno zanimanje srpske kulturne javnosti. Svi mediji donijeli su vijest o tom otkriću, a zatim su se javile i prve kontroverze koje su vezane uz nastanak te slike u drevnoj tehnici enkaustike.

Naime, neki beogradski stručnjaci sumnjaju da je Goldoni zaista napravio tu zidnu sliku u enkaustici i zato su odmah pozvani eksperti iz beogradskog Centralnog instituta za konzervaciju, koji će utvrditi stupanj oštećenja i zatim reastaurirati sliku. Kako nam je ispričao Momo Cvijović, viši kustos iz Muzeja istorije Jugoslavije, ta Goldonijeva slika je nastala po narudžbi socijalističke vlasti 1963. godine i napravljena je u holu prvog kata tadašnjeg Muzeja 25. maj. Taj muzej završen je godinu dana ranije i bio je poklon grada Beogradu Josipu Brozu Titu za njegov 70.i rođendan. Sve do Titove smrti to je bio jedan od najposjećenijih muzeja u Beogradu, a nakon njegove smrti formiran je Memorijalni centar, koji uključuje, između ostaloga, Kuću cvijeća i stalnu izložbu štafeta.

I nakon Titove smrti, ljudi su nastavili hrliti u taj muzej. Goldonijeva zidna slika je monumentalnih dimenzija i bila je sastavni dio interijera. Prostire se na 4,4 puta 14,6 metara, dakle, velika je kao dvosobni stan od oko 50 četvornih metara, a Goldoni ju je radio dva mjeseca u suradnji sa zagrebačkom akademskom slikaricom Margitom Trkulja. Kako piše u tadašnjem ugovoru, sklopljenom između Goldonija i investitora Sekretarijata za prosvetu i kulturu Skupštine grada Beograda, slika prikazuje “život, stradanja i borbu jugoslovenskih naroda od srednjeg veka do oslobođenja u Titovom rodnom kraju od srednjeg vijeka do novije povijesti”. Goldoni je za taj posao dobio 1.800.000, a Margita Trkulja 400.000 tadašnjih dinara. To je tada u dolarima iznosilo, kako navodi beogradski tisak, 2.400, odnosno 530 dolara, a sada bi njegov honorar bio oko 17.000, a Trkuljin gotovo četiri tisuće dolara. Slika javnosti nije bila dostupna punih petnaest godina, a sada je otkrivena za potrebe reprezentativne izložbe “Iza gvozdene zavjese” na kojoj je izloženo stotinu radova režimske socrealističke umjetnosti poljskih i ruskih umjetnika, te djela nastala u suprotnosti sa službenim diktatima. “Sjetili smo se te Goldonijeve zidne slike i odlučili je prikazati u sklopu te izložbe, jer se to djelo može svrstati u zvaničnu, programsku umjetnost SFRJ”, objasnila nam je kustosica Ana Panić dodavši da je i ta slika napravljena po narudžbi jugoslavenske socijalističke vlasti.

“TA ZIDNA SLIKA nije prekrivena ni zbog ideoloških ni političkih razloga, jer je Josip Broz Tito već preživio sve turbulencije, od šikaniranja do zaborava”, objasnio je Cvijović, viši kustos Muzeja istorije Jugoslavije. Slika je prekrivena platnom 1996. godine zbog potreba Oktobarskog salona jer im je trebao taj prostor za izložbu, a ispred nje je podignut visok zid od gipsa, koji je u potpunosti zaklonio sliku. Sliku su nevješto prekrili debelim, jakim platnom, nastavlja, koje su razapeli i postavili ga deset centimetara od zida. Zbog čestog krečenja platno je popustilo i spustilo se do zida pa je valjak na nekim mjestima oštetio sliku, više na desnoj strani jer se tuda češće prolazilo. Sliku je uništila i vlaga, a to je pak dovelo do ljuštenja boje u donjem sloju. Odmah nakon otkrivanja Goldonijeve zidne slike pozvani su eksperti iz beogradskog Centralnog instituta za konzervaciju, koji su utvrdili “vrlo ozbiljna oštećenja na slici”. No smatraju da prije početka restauracije treba napraviti detaljnu analizu uzroka propadanja slike, zatim analizu materijala kojim je slika premazana, a tek nakon toga odredit će se redoslijed radova na restauraciji slike. Kako nam je otkrila Ana Panić, kustosica Muzeja istorije Jugoslavije, neki beogradski stručnjaci sumnjaju da je Goldoni tu sliku zaista napravio u tehnici enkaustike i zato će prvo napraviti fizikalno-kemijske analize kojima će utvrditi Goldonijevu tehniku rada. Naime, enkaustika je drevna i neobična tehnika, stara dvije tisuće godina, koja se u današnje vrijeme gotovo ne koristi. Čak se ne zna ni točan postupak nanošenja boje. Slična je uljanoj tehnici, ali boje nisu sastavljene od ulja i ne polažu se na podlogu kistom, nego se, vezane voskom, postavljaju metalnim štapićem, a zatim se vosak vjerojatno ponovno ugrijavao i plohe s bojom spajale na zidu. Tek kad se utvrdi ili opovrgne ta dilema oko tehnike enkaustike, napravit će se idući korak. Stručnjaci će precizno ispitati sastav materijala kojim je slika prekrečena, a onda će se krenuti s uklanjanjem tih slojeva. Kako nam je otkrio Momo Cvijović, riječ je o zahtjevnom postupku i restauracija slike mogla bi trajati i tri, četiri mjeseca, dakle, duže nego što ju je Goldoni radio. “No ja ne bih sumnjao u ono što piše u ugovoru s Goldonijem jer su ugovori iz tog vremena bili jako precizni i detaljni”, zaključio je Cvijović.

I MARTINA GOLDONI, umjetnikova unuka, koja se zajedno s ocem Lukom Goldonijem bavi ostavštinom Raoula Goldonija, sigurna je da je njezin djed napravio taj rad u enkaustici. “Slika je sigurno napravljena u tehnici enkaustike”, rekla je Martina Goldoni dodavši da je obitelj znala za taj njegov rad jer u arhivu imaju pohranjene njegove brojne skice i fotografije ne samo tog rada nego i mnogih drugih, a također i ugovore koji su se u to vrijeme sklapali s naručiteljima. “Moj djed je u inozemstvu bio jako cijenjeni umjetnik i njegovi se radovi nalaze u stalnim postavima mnogih svjetskih muzeja stakla, kao što su Corning Museum of Glass u državi New York gdje je ‘Žuta lubanja’ izvedena u muranu, te Museum Mint of Art u Sjevernoj Karolini, dok se u Hrvatskoj njegovi radovi uglavnom nalaze u depoima. Zato ću pokušati napraviti replike njegovih reprezentativnih radova od stakla i lansirati ga na tržište kao umjetnika neprolazne vrijednosti”, zaključila je Martina Goldoni.

“RAOUL GOLDONI JE BIO izuzetno plodan umjetnik, ali je nažalost živio samo 64 godine”, nastavio je Momo Cvijović dodavši da je nevjerojatno da je njegov impozantni opus nastao u tako kratkom razdoblju. “Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu kod Marina Tartaglie, ali se posvetio dizajnu i primijenjenoj umjetnosti stekavši velik ugled u bivšoj zemlji tako da je i Tito rado poklanjao njegova umjetnička djela, osobito vaze s Goldonijevim slikarijama, raznim državnicima, kraljevima, predsjednicima i premijerima. Goldoni je sigurno bio prvi na rang listi primijenjenih umjetnika čiji su radovi bili poklanjani širom svijeta.” Slikar, kipar i dizajner Raoul Goldoni (1919. – 1983.) smatra se i u svijetu jednim od začetnika modernog oblikovanja skulpture u staklu. Više od 40 godina bio je zaokupljen staklom, no cijelog se života intenzivno bavio i slikarstvom, grafikom i uređenjem interijera. Prve skulpture u staklu i bronci realizirao je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, a kasnije je izrađivao skulpture i u keramici, betonu, kamenu i plastičnim masama. Prvo je skulpture od stakla izrađivao u radionicama Venini i Barbini u Muranu u Italiji, zatim u Miamiju i Littletonu u Americi, a surađivao je i sa Staklarnom “Boris Kidrič” u Rogaškoj Slatini gdje je i predavao u Staklarskoj školi, te sa samoborskim “Kristalom”. Kasnije je bio i redovni profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Međunarodnu afirmaciju doživio je na brojnim izložbama u svijetu, koje je imao od New Yorka do Berlina. Za svoj rad je dobio nekoliko uglednih nagrada, a među njima i godišnju nagradu Vladimir Nazor te Zlatnu medalju bavarske vlade za skulpturu u staklu. Luka Goldoni, umjetnikov sin i bivši sveučilišni profesor, po struci tehnolog, ispričao nam je kako se njegov otac počeo baviti zidnim slikarstvom još 1943. godine. Tada je kao student zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti boravio u Rimu gdje je radio na freskama Joze Kljakovića, svoga profesora i poznatog fresko slikara. Surađujući s Kljakovićem stekao je neprocjenjivo iskustvo, koje je kasnije koristio radeći brojne zidne slike u Zagrebu, primjerice, u nekadašnjoj kavani Neboder i na Brodarskom institutu u Zagrebu, zatim u osnovnoj školi Šižgorić u Šibeniku, Puli i Rovinjskom Selu, te u Rijeci, Petrinji, Glavnom kolodvoru u Zagrebu i na Visu koje više ne postoje.

NA PITANJE SJEĆA LI se kako je njegov otac angažiran za izradu zidne slike u beogradskom Muzeju 25. maj, odgovorio je da pretpostavlja da je bio izabran zbog svog velikog iskustva i znanja. “To je bila službena narudžba”, ispričao je umjetnikov sin dodavši da je u to doba takav način rada bio uobičajen. “Kljaković je bio najveći fresko slikar, no on je već bio mrtav pa je pozvan moj otac. Sjećam se da se odlučio za temu oslobođenja na kojoj bi prikazao taj motiv od ranih srednjovjekovnih bitaka pa do NOB-a. Jako je volio konje i fascinirale su ga konjičke bitke pa je na lijevoj strani te ogromne slike naslikao Matiju Gupca i Stubičku bitku, a na desnoj partizanske borbe iz NOB-a. Siguran sam da je radio u tehnici enkaustike”, ustvrdio je Luka Goldoni dodavši da je u toj rijetkoj tehnici možda napravio još jednu, maksimalno dvije slike. Luka Goldoni je u kasnijim godinama aktivno sudjelovao u organizaciji i pripremanju očevih izložbi, a kako umjetnik nije imao vozačku dozvolu, sin mu je bio i vozač. Često mu je davao i tehničke savjete oko izrade nekih predmeta primijenjenog dizajna. Pamti oca kao ozbiljnog i marljivog čovjeka, velikog profesionalca i dosljednog umjetnika, koji je bio predan svom radu. “U njegovoj obitelji bilo je puno umjetnika i muzički nadarenih ljudi”, kaže Luka Goldoni. “Volio je klasičnu muziku i lijepo je svirao violinu tako da je paralelno htio upisati Muzičku akademiju, no to se ipak nije dogodilo. Radio je u ateljeu, nikad kod kuće. Kad je dobio neku narudžbu, uvijek je detaljno razrađivao ideju i crtao brojne skice u omjeru 1:1. Za jednu zidnu sliku trebalo mu je otprilike 60 skica: sliku je podijelio po kvadratima i onda je u svakom od njih minuciozno razradio sve detalje. Zatim je to prenosio na zid. Često je priprema trajala duže od izvedbe.”

KUSTOSICA ANA PANIĆ otkrila nam je da je na drugoj strani hola u Muzeju istorije Jugoslavije, nasuprot Goldonijevom radu, također bila zidna slika, koja je prikazivala kartu svijeta s obilježenim Titovim putovanjima. “U to vrijeme u Muzeju 25. maj nalazili su se pokloni koje je Tito dobivao od raznih predsjednika, premijera i kraljeva, pa se pretpostavlja da je bila izrađena zato da se već na ulazu u cijeli kompleks naznači sadržaj muzeja”, ispričala je Ana Panić dodavši da se danas više ne zna autor te druge zidne slike. “Zapravo je bilo logično da su s jedne strane ucrtana Titova putovanja, a s druge borba za oslobođenje od klasnih neprijatelja kroz povijest, od Matije Gupca i Stubičke bitke do prizora iz NOBa, koji su se kao motiv često koristili u umjetnosti bivše zemlje. Također, veza između Matije Gupca i Tita nije nov motiv u likovnoj umjetnosti. Ta se veza često spominjala i koristila u umjetnosti, primjerice, u Hegedušićevoj slici ‘Stubička bitka’, koja je visila na zidu Titovog radnog kabineta. Ta tema predstavlja traženje povijesnog okvira za Titovo mjesto u povijesti, odnosno, određivanje relacije između Matije Gupca i Tita kao boraca za klasnu ravnopravnost od kojih se prvi borio protiv feudalaca, a drugi kasnije protiv kapitalista.” Na pitanje je li to značajno umjetničko djelo, Momo Cvijović je odgovorio da je slika odlična i da pokazuje da je Goldoni savršeno vladao tehnikom i temom. “Slika je odlično legla u taj prostor – ona je dio interijera i gleda se iz hola, s distance,” kaže. Ana Panić je dodala da su neki bili razočarani kad su je vidjeli, a posebno su slici zamjerili shematiziranost, međutim, ona smatra da se Goldoni namjerno odlučio za takav pristup i da je u tome poanta slike – da ne bude nametljiva. “Ova slika je puno bolja od one na Partizanovom stadionu, a osobito od slikarija u knjižarama i kavanama, na kojima su boje i likovni elementi samo nabacani i naznačeni, znači, samo dizajn, a ova slika ima temu i sadržaj”, smatra Ana Panić “

MOMO CVIJOVIĆ nam je otkrio da u Beogradu postoje još dvije Goldonijeve zidne slike. Na Partizanovom stadionu napravio je 1951. godine friz na zidu na temu sport kroz povijest, koji se i danas može vidjeti ispred ulaza u centralnu ložu stadiona. A zatim je sljedeće godine u zgradi Vojne akademije na Banjici također napravio zidnu sliku, koja još nije pronađena. “Kad je prije dvije godine u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu priređena velika izložba o Raolu Goldoniju, mi smo pokušali pronaći i tu njegovu zidnu sliku, ali na žalost nismo uspjeli”, kaže Momo Cvijović. “Pokušao sam pronaći starije zaposlenike, koji bi mogli nešto znati o toj zidnoj slici, ali kako se ljudi u vojsci brzo mijenjaju, nisam uspio. Nailazio sam samo na ljude koji su došli prije dva, tri mjeseca i o slici ništa ne znaju. Vojnu akademiju čini kompleks zgrada i tko zna gdje ju je Goldoni napravio. Tražio sam na onim mjestima za koja sam pretpostavljao da bi Goldoniju bili pogodni za zidnu sliku – stropovima i hodnicima, ali potraga je bila bezuspješna”.