Izmjene Zakona o javnoj nabavi, koje je nedavno najavio ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić, u dobrom dijelu trebale bi se odnositi na snažnije poticanje zelene javne nabave kojoj su ciljevi očuvanje okoliša i poticanje održivog razvoja. Iako bi se taj zakon na dnevnom redu trebao naći tek idućeg ljeta, pripreme za njegovo donošenje već traju te se trenutno proučava najbolja europska praksa. Kako je Nacional saznao iz dobro obaviještenih stručnih krugova, nove bi izmjene mnogo snažnije nego do sada obvezivale tvrtke i javne ustanove koje su obveznici javne nabave da među ponuđačima koji su se javili na natječaje dodatno boduju ili odaberu one koji u svojoj ponudi roba ili usluga nude veći stupanj zaštite okoliša i zdravlja ljudi, kvalitetnije zbrinjavanje otpada i smanjene razine zagađenja. Zelena javna nabava je instrument zaštite okoliša kojim se tijela javne uprave potiču na kupovinu „zelenih“ proizvoda i usluga, odnosno onih koji kroz životni ciklus imaju manji okolišni otisak od onih proizvoda koje bi inače nabavljali. U Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja potvrdili su informaciju o dodatnom jačanju smjernica vezanih uz zelenu javnu nabavu, navodeći da „Zakon o javnoj nabavi donosi pravni okvir i za provođenje zelene, inovativne i društveno odgovorne javne nabave koji će sigurno biti dodatno osnažen i u svojim izmjenama u cilju usklađivanja s Europskim zelenim planom“.

mirjana Čusek-Slunjski iz varaždinske tvrtke Angela d.o.o. i Dušan Munđar s Fakulteta organizacije i informatike iz Varaždina, u članku objavljenom 2017. godine u stručnom časopisu Riznica, navode podatak da zemlje članice EU-a kroz javnu nabavu radova, robe i usluga godišnje potroše približno 14 posto ukupnog BDP-a Europske unije te upozoravaju da je javna nabava potencijalno moćno oruđe za utjecaj na okolišni, društveni i gospodarski razvoj zemlje, kako na razini Hrvatske tako i u EU-u, koji valja dobro iskoristiti. EU definira zelenu javnu nabavu kao „postupak pri kojem javna tijela nastoje naručivati robu, usluge i radove koji tijekom svojeg životnog ciklusa imaju manji učinak na okoliš od robe, usluga i radova s istom osnovnom funkcijom koje bi inače naručili“. Europska komisija je još u veljači 2014. godine izglasala Direktivu 2014/24/EU u kojoj se navode ciljevi koje bi sve države članice trebale postići u sustavu javne nabave, a među njima je i poticanje odabira onih ponuđača roba i usluga koji mogu garantirati inovativna rješenja u području zaštite okoliša i održivog razvoja. Hrvatska vlada, vodeći se tom Direktivom, još 2015. godine donijela je Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu za period od 2015. do 2017. godine s pogledom na 2020. u kojem se ističe da je „kroz postupak ekonomski najpovoljnije ponude moguće ocjenjivati okolišna svojstva roba i usluga i kupovati ‘zelene proizvode i usluge’“. No prema navodima portala Zelena javna nabava, taj je instrument dobrovoljan, dakle, nikoga ne obvezuje. U istom Akcijskom planu navodi se i cilj da se do 2020. godine u 50 posto postupaka javne nabave u Hrvatskoj uključe neka od mjerila zelene javne nabave.

No taj je cilj, ako je suditi po aktualnim podacima, još daleko od ostvarenja. Naime, prema podacima Statističkog izvješća o javnoj nabavi za 2019. godinu, ukupna vrijednost javne nabave u protekloj je godini iznosila 54.105.927.158 kuna (bez PDV-a), a tek oko osam posto od tog iznosa, odnosno 1731 sklopljeni ugovor ukupne vrijednosti oko 4,25 milijarde kuna, odnosilo se na zelenu javnu nabavu. Godinu dana ranije, tijekom 2018. godine, sklopljen je 541 ugovor zelene javne nabave ukupne vrijednosti 1,48 milijardi kuna. Očito je, dakle, da vrijednost natječaja provedenih po uputama i smjernicama za zelenu javnu nabavu u Hrvatskoj nesumnjivo raste, no ta je dinamika rasta još uvijek prespora i nedovoljna. U Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, pak, demantiraju tvrdnju da Hrvatska kasni u procesu implementiranja zelenih kriterija u praksu javne nabave u odnosu na ostale zemlje članice EU-a. Oni tvrde: „Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja nadležno je za politiku zelene javne nabave od 2014. godine te u suradnji s Povjerenstvom za zelenu javnu nabavu kontinuirano radi na okviru politika, kao i mjerama i aktivnostima vezanim uz izobrazbu, promidžbu i provedbu zelene javne nabave. Vlada RH je još 2015. godine usvojila Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu kako bi se potakla nabava proizvoda i usluga koji imaju manji utjecaj na okoliš i time se pridružila društvu 22 države članice koje su to učinile. Usvojen je i Akcijski plan promoviranja i jačanja kratkih lanaca u opskrbi hranom ustanova iz javnog sektora za razdoblje 2019. i 2020. godine, čime će se potaknuti nabava hrane veće kvalitete, svježine i nutritivne vrijednosti, s malim okolišnim otiskom u smislu proizvodnje, prijevoza i ambalaže.”

U spomenutom Nacionalnom akcijskom planu navode se i posve konkretni primjeri u kojim segmentima se smjernice zelene javne nabave mogu primijeniti. Pa se tako navode savjeti za odabir energetski učinkovitijih računala, transportnih vozila i mehanizacije s manjom potrošnjom energije ili pogonjene alternativnim oblicima energije, uredskog papira iz recikliranog materijala, tonera za pisače koje je moguće puniti, osvjetljenja u radnim prostorima ekonomičnom LED rasvjetom s niskom potrošnjom energije, ekonomičnijih motornih vozila koja proizvode manje emisije CO2 i stakleničkih plinova i niže razine buke, odabir isporučitelja energije koji struju proizvode iz obnovljivih izvora te ugovaranje usluga čišćenja sredstvima koja sadrže niže razine otrova i prihvatljivija su za okoliš. Smjernice Nacionalnog akcijskog plana od pomoći su za kreiranje natječajne dokumentacije u skladu sa zahtjevima zelene javne nabave te upućuju na to kako precizirati tehničke specifikacije u natječaju, a daju i preciznije upute o tome kako pravilno pročitati i razumjeti deklaracije koje se odnose na zaštitu okoliša te kako obveznik javne nabave može provjeriti odgovaraju li ponuđene usluge ili oprema istaknutim eko-oznakama, a posebno odgovara li ponuđeno njihovim zahtjevima.

Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu omogućio je uspostavljanje nacionalnog okvira za jače uključivanje „zelenih“ mjerila u postupke javne nabave, čime se kroz sustav javne nabave želi potaknuti nabava proizvoda i usluga koji imaju manji utjecaj na okoliš. Time se potiču privatna poduzeća, posebno ona mala i srednja, da što brže prilagode svoju ponudu tržištu, a s obzirom na činjenicu da javna nabava ima značajan udio u ukupnom BDP-u države, Nacionalni plan trebao bi potaknuti i obveznike javne nabave da preciznije istaknu svoje potrebe za „zelenim“ proizvodima i uslugama. Tako se stvara potencijalna „win-win“ situacija u kojoj obje zainteresirane strane međusobno potiču i podržavaju sustav zelene javne nabave na obostranu korist.

Ivan Serdarušić, direktor za fondove EU-a i javnu nabavu u tvrtki Projekt jednako razvoj, koja se bavi savjetovanjem u poslovima javne nabave, prokomentirao je za Nacional najavu izmjena Zakona o javnoj nabavi koje bi se odnosile na moguće dodatno bodovanje onih ponuđača koji u ponuđenoj tehnologiji ili uslugama mogu osigurati veći stupanj zaštite okoliša, kvalitetnije zbrinjavanje otpada ili proizvodnju nižih razina CO2, posebice u transportu. Na pitanje jesu li takve odredbe Zakona u skladu sa smjernicama i pravilima EU-a o slobodi tržišnog natjecanja, odnosno postoji li opasnost da EU takve odredbe shvati kao protežiranje domaćih proizvođača, Serdarušić odgovara kako smatra da Zakon o javnoj nabavi uopće nije potrebno mijenjati po tom pitanju te je objasnio: „Slično kao za izuzetno niske ponude, tako i mogućnost bodovanja kvalitete u javnoj nabavi postoji ‘oduvijek’ i nije nikakav novitet ovog zakona. Štoviše, primjeri kriterija koji su taksativno navedeni u Zakonu o javnoj nabavi, odnosno koji su u praksi direktno preuzeti iz direktiva o javnoj nabavi, uključuju okolišne i inovativne značajke, tehničke vrijednosti, društvene značajke te trgovanje i uvjete trgovanja.

Prema tome, primjeri kriterija koje ste naveli načelno su zakoniti, pod uvjetom da se ne postave tako da favoriziraju ponuditelje iz Hrvatske ili iz određene regije, i u praksi su korišteni nebrojeno puta svugdje u EU-u pa i kod nas. Samo što se o tome ne govori.“ Nema nikakve zapreke da bilo koji ponuditelj sa sjedištem u bilo kojoj državi članici EU-a pod istim uvjetima nudi veći stupanj zaštite okoliša, kvalitetnije zbrinjavanje otpada ili proizvodnju nižih razina CO2, tvrdi Serdarušić, uz napomenu: „Uistinu postoji potreba za manjim izmjenama Zakona kako bi se unaprijedili neki dijelovi koji su se u praksi pokazali problematičnima, ali radi se mahom o formalnim problemima koje je potrebno u hodu rješavati. I tu nema ništa sporno. Međutim, nema potrebe mijenjati Zakon iz razloga navedenih u pitanju. Tim više što je postojeći zakon već predvidio i dodatnu mogućnost, naime da ministar može naručiteljima iz svog djelokruga odlukom odrediti relativne pondere za pojedine vrste predmeta nabave, a za što nije potrebna izmjena zakona.“

Na pitanje Nacionala slaže li se s konstatacijom da je zelena javna nabava već duboko implementirana u većini zemalja članica EU-a, a da u Hrvatskoj takav oblik javne nabave još uvijek nije uhvatio dublje korijene u svakodnevnoj praksi, Serdarušić je odgovorio da zelena nabava nije formalno vezana uz druge obaveze iz sustava javne nabave, već je isključivo dobrovoljna, te dodao: „Precizno govoreći, stvar stoji obrnuto. Naime, javna nabava je za Europsku komisiju jedan od alata za implementaciju zelenih politika. Sukladno tome, države članice koje su u sustavu javne nabave formalizirale određene obveze iz zelene javne nabave, to su napravile dobrovoljno. Primjer takve politike je Slovenija.“ Podsjećajući na to da je Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu u Hrvatskoj na snazi još od 2015. godine te da od tada do danas postoji stalan napredak u korištenju zelenih kriterija, što je vidljivo i iz statističkih podataka, Serdarušić je rekao da Hrvatskoj ipak nedostaje adekvatno mjerenje korištenja zelenih kriterija. Svoj stav objasnio je ovim riječima: „Mjerenja korištenja zelenih kriterija rade se tako da naručitelji neobveznim klikom u EOJN-u (Elektronički oglasnik javne nabave, op. N.) prilikom provedbe postupka označe radi li se o zelenoj nabavi ili ne, pri čemu većina naručitelja to zanemaruje, a osim toga, nejasno je koji dio tog postupka je onda ‘zelen’. Konkretno, prema statističkom izvješću, u 2019. u Hrvatskoj je nešto više od sedam posto postupaka javne nabave koristilo zelene kriterije. Međutim, na temelju održanog velikog broj radionica, predavanja i treninga na tu temu, procjena je da je taj broj višestruko veći, samo što nije registriran.“ Neovisno o tome, dodao je Serdarušić, nesporno je da je potrebno i dalje raditi na promociji zelenih kriterija, što, tvrdi, da Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja već godinama uspješno radi. Pritom je napomenuo da i njegova tvrtka Projekt jednako razvoj kao partner iz Hrvatske upravo dovršava multinacionalni projekt Europske komisije kojem je cilj promocija zelenih kriterija u postupcima javne nabave.

S istim su ciljem još u veljači 2018. godine na razini EU-a donesene i Smjernice za praktičare u postupcima javne nabave, u kojima se navode preporuke o izbjegavanju najčešćih pogrešaka u postupcima javne nabave koji se raspisuju u okviru projekata financiranih iz europskih strukturnih i investicijskih fondova. U tim Smjernicama izričito se navodi da se strateška uloga javne nabave ne odnosi samo na osiguranje ekonomičnog trošenja javnih sredstava i garanciju najbolje vrijednosti za novac za javnog kupca, već i na postizanje ciljeva politika, posebno u području inovacija, okoliša i socijalne uključenosti. Pritom se naručiteljima preporučuje da u kriterijima za odabir ponude ili uvjetima za izvršenje ugovora u obzir uzmu i okolišne ili socijalne faktore te da istaknu oznake i certifikate koji potvrđuju upravo takve okolišne ili socijalne faktore.

Može se očekivati da će najavljene izmjene Zakona o javnoj nabavi koje spominje ministar Ćorić vrlo vjerojatno dati dodatni poticaj za sklapanje većeg broja takvih ugovora, tim više što je bio najavljivan i Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu za razdoblje od 2017. do 2020. – koji nikada nije donesen. U Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja naglasili su da u suradnji s Povjerenstvom za zelenu javnu nabavu kontinuirano rade na okviru politika, kao i mjerama i aktivnostima vezanim uz obrazovanje i kontinuirano informiranje sudionika u procesu javne nabave. Na pitanje Nacionala postoji li mogućnost da nadležne institucije EU-a u dijelu natječaja provedenih po smjernicama zelene javne nabave, procijene da se navedenim kriterijima u natječajima daje prednost lokalnim ponuđačima, iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja izričito su naglasili da su „politike Europske unije zelene politike te se ne mogu smatrati politikama koje protežiraju nacionalne proizvođače već politikama kojima je cilj dati važan doprinos održivoj potrošnji i proizvodnji i tako jačati konkurentnost europskog gospodarstva“.