Nakon što je dokumentarni film “15 minuta – Masakr u Dvoru” izazvao žestoke reakcije u Hrvatskoj, s obzirom na to da se radi o djelu koje tendenciozno prikazuje događaje za vrijeme i nakon “Oluje” 1995. godine, ovog ljeta bit će dovršen film koji bi mogao izazvati slične ili iste reakcije. Radi se o švicarsko-hrvatskom dokumentarno-animiranom filmu “Chris the Swiss” koji govori o događajima u okolici Osijeka, gdje je početkom 1992. ubijen švicarski novinar Christian Würtenberg. Ubojica nikada nije pronađen, iako se neko vrijeme sumnjičio Eduardo Rozsa Flores zvani Chico, bolivijski novinar koji se u to vrijeme, kao zapovjednik odreda međunarodnih dragovoljaca, borio na hrvatskoj strani. Ni Flores nije više živ, ubijen je u Boliviji 2009. pod sumnjom da je planirao puč protiv bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Film je, kao manjinsku koprodukciju, prije dvije godine Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) odlučio sufinancirati sa 760 tisuća kuna i to preko kompanije Nukleus film, iste one koja je bila manjinski koproducent filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”.

HAVC je prije dvije godine donio odluku o financiranju tog filma, nakon čega su se koproducenti prijavili na natječaj Ureda za kulturu Grada Zagreba. Međutim, gradsko Vijeće za filmsku djelatnost, na čijem je čelu Branka Sömen, odbilo je financirati taj projekt. Ono što im je odmah upalo u oči bila je činjenica da se u ponuđenoj priči filma navodi kako su se ti događaji zbili za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj. Osim toga, navodi se da je Flores bio na čelu prvog odreda međunarodnih plaćenika. Većina članova vijeća bila je zgrožena time što se rat u Hrvatskoj naziva građanskim, a diskutabilno im je bilo i spominjanje odreda plaćenika, što navodi na sumnju da je hrvatska vlast posebno plaćala te vojnike. Zato je sufinanciranje filma odbijeno.

“CHRIS THE SWISS” REŽIRA ANJA KOFMEL, rođakinja ubijenog Christiana Würtenberga koja je 1992. imala deset godina. Ipak, 17 godina kasnije ona je počela istraživati smrt svog rođaka, da bi na temelju prikupljenih informacija 2015. započela snimanje animirano-dokumentarnog filma. Animacija će se koristiti da bi se rekonstruirali i opisali događaji koji se ne mogu potkrijepiti dokumentarističkom snimkom. Osim Würtenberga, nekoliko dana kasnije pronađen je mrtav i njegov prijatelj Paul Jenks, britanski fotograf koji je doputovao u Osijek kako bi istražio okolnosti njegove smrti. Na kraju je završio kao i on, a ubojice nisu pronađene.

“CHRISTIAN WÜRTENBERG bio je novinar freelancer i upoznali smo se dok sam ja još bio u civilu. Poslije smo se sreli i obećao mi je da će se i on priključiti. Nakon pada Vukovara i Laslova, negdje u prosincu 1991., došao je do mene i rekao da se želi priključiti Prvom internacionalnom vodu. U to vrijeme bili smo smješteni u podrumu suda u Osijeku. Zatim smo otišli držati liniju, izviđati i vršiti diverzije, kod Tenjskog Antunovca, u selu Brešće. Christian je navečer otišao na izviđačku zadaću s još petoricom ili šestoricom boraca. Kad su se vratili, izjavili su da su ga dva puta gubili, čekali su ga i vratio se. Treći put se ponovno odvojio, čekali su ga, nije se vratio. Zatim su ga tražili i našli mrtvog u kanalu. Samo čekam kada će reći da sam ja ubio sve borce koji su bili u internacionalnoj jedinici. Kriv jesam kao zapovjednik, ja sam im naređivao kamo da idu i što da rade, ja sam ih poslao tamo gdje su stradali od mine, granate ili snajpera”, izjavio je 2002. Flores u intervjuu za Nacional u povodu dokumentarnog filma “Chico” koji je snimljen godinu dana ranije. “Chico” je u novinskoj kritici Jurice Pavičića nazvan najpatriotskijim i, do tada, najboljim snimljenim filmom s temom Domovinskog rata, dok su istodobno članci objavljeni u tjedniku Feral Tribune Floresa, osim za ubojstvo dvojice novinara, optužili i za šverc drogom i oružjem, povezanost s klerikalnom organizacijom Opus Dei i niz manjih zlodjela.

Flores je sin uspješnih i imućnih intelektualaca i komunista iz Bolivije, s time da mu je otac mađarski Židov, a majka Katalonka. Kada je 1972. u Boliviji došlo do državnog udara, obitelj bježi u Čile gdje je na vlasti bio ljevičar Salvador Allende. Prema nekim informacijama, Floresov otac Jorge bio je blizak Che Guevari, pa je već nakon njegove smrti 1967. pobjegao u Čile. Flores je tvrdio da je njegov otac odmah postao Allendeovim savjetnikom za kulturu. Godinu dana kasnije, državnim udarom u Čileu na vlast je došao Augusto Pinochet, nakon čega je cijela obitelj pobjegla u Mađarsku. Kao sin komunista i revolucionara, Flores je dobio priliku školovati se u Minsku, i to na KGB-ovoj akademiji. U osamdesetim godinama, tvrdio je, bio je član mađarske obavještajne službe, navodno zadužen za vezu s Iličem Ramirezom Sanchezom zvanim Carlos ili Šakal, tada najpoznatijim svjetskim teroristom koji je u to vrijeme povremeno boravio u Mađarskoj.

VIŠE IZVORA GOVORI DA JE FLORES bio nediscipliniran, nije poštivao autoritete pa je zbog toga izbačen iz tajne službe. Počeo se baviti novinarstvom. Rat u Hrvatskoj zatekao ga je kao dopisnika barcelonske konzervativne dnevne novine La Vanguardije, u koju ga je pozvao Ricardo Estarriola, istočnoeuropski dopisnik lista, pa je Flores izvještavao iz Osijeka. “Ubrzo je ubijen snimatelj HTV-a Žarko Kaić. Na tiskovnoj konferenciji u vojarni JNA u Osijeku govorio je jedan pukovnik koji je kazao da će se odsad svakog novinara koji bude viđen u uniformi ili u zabranjenom području smatrati neprijateljem na kojeg će biti otvorena vatra. Jako sam se razljutio i kazao sam pukovniku da ću sljedeći put kad se vidimo i ja imati uniformu i pucati na njega. Zatim sam se javio Branimiru Glavašu, koji me prvo pokušao odgovoriti od prijavljivanja u gardu, ali je na kraju morao pristati”, opisao je Flores u intervjuu za Nacional kako je postao vojnik koji se borio na hrvatskoj strani. Prema jednom novinskom tekstu objavljenom u švicarskim medijima, Flores je javio ocu da postaje hrvatski vojnik, na što mu je ovaj rekao: “Eduardo, ne idi među fašiste! Fašisti su ubili moju majku, mog oca i cijelu židovsku obitelj u Mađarskoj!” Sin mu je odgovorio: “Oče, taj svijet koji ti poznaješ više ne postoji.” Flores je uskoro osnovao međunarodnu jedinicu kojoj je baza bila u Brešću kraj Osijeka. Krajem studenoga 1991. jedinici se pridružio i švicarski novinar Christian Würtenberg koji je tada upravo proslavio 27. rođendan i četiri godine je mlađi od Floresa.

WÜRTENBERG JE UVIJEK BIO AVANTURIST, neko vrijeme boravio je u Namibiji i Južnoj Africi, ali se vratio u Švicarsku te se počeo baviti novinarstvom. Kako je pisao tekst o konzervativnoj katoličkoj organizaciji Opus Dei, tako je, navodno, upoznao u Baselu jednog hrvatskog krijumčara oružja koji mu je rekao da će nekakva radikalna katolička sekta pomagati Hrvate u ratu protiv Srba. Odlučio je doći u Hrvatsku, ali kako je bio željan avanture i želio je istražiti navode o djelovanju organizacije Opus Dei, pridružio se Floresovoj jedinici. Član jedinice je postao 29. studenoga 1991. Dokaze o organizaciji Opus Dei nije pronašao, ali je tvrdio kako Flores raspolaže velikim novčanim iznosima.

Prema novinskim člancima, Würtenberg je krajem godine razgovarao s dvojicom novinara. Jedan je Adam LeBor koji je izvještavao za londonski Independent i koji je kazao da mu je Würtenberg najavio skori povratak u Švicarsku te mu je rekao: “Hrvatska stvar me ne interesira. Došao sam ovamo s namjerom da razumijem rat, ali ovdje su dobri – loši, a loši – dobri.” Drugi je španjolski novinar Julio Cesar Alonso koji je poznavao Würtenberga. Alonso je svjedočio kako mu je Flores rekao da je Švicarac krtica u njegovoj jedinici. Tvrdi da je iza Nove godine žurio u Osijek da obavijesti Würtenberga da je u opasnosti, ali prekasno. Würtenberg je pronađen mrtav. Kada je stigao u Osijek, Alonso tvrdi da mu je Flores rekao: “Riješili smo problem s Christianom. Švicarac više nije problem.” Službeno, Würtenberg je ubijen u noći s 4. na 5. siječnja. Ali Flores, koji je znao za Alonsov iskaz, izjavio je kako nema veze sa smrću Würtenberga niti smatra da je bio špijun.

BRITANSKI FOTOGRAF, 29-GODIŠNJI PAUL JENKS, došao je u Osijek 13. siječnja kako bi istražio smrt svog prijatelja Würtenberga. Četiri dana kasnije i on je ubijen metkom u glavu. “Je li Jenks zaista došao u Osijek ispitati što se dogodilo s Würtenbergom, ne znam, mene to nije pitao. Jenks je jednostavno bio pogođen snajperom iz Tenjskog Antunovca i poginuo je. Ni ja ni moji borci nismo imali nikakve veze s tim”, ustvrdio je Flores za Nacional.

Nakon tih događaja, europski mediji bavili su se Floresovom vojnom jedinicom i ubojstvom novinara i fotografa. Godine 1992. BBC je snimio dokumentarni film “Dogs of War” o Britancima koji su se borili na hrvatskoj strani i bili vojnici Floresove jedinice. Novinari BBC-ja proveli su tjedan dana s Floresom i njegovim vojnicima koji su tada rekli kako nisu plaćenici jer primaju mjesečno 100 funti. U listu Independent 1993. napisano je kako je “osječka grupa bila opasna – ubili su švicarskog kolegu kojeg su optužili da je špijunirao za Srbe”. Istraživački novinar John Sweeney također se bavio smrću svog prijatelja Jenksa i nakon dvaju tekstova iz 1992. i 1994. objavljenih u listu Observer snimio dokumentarni film “Travels With My Camera: Dying For The Truth”, u kojem je optužio Floresa da je zapovjedio ubojstvo Würtenberga i Jenksa.

Flores je 1992. dobio hrvatsko državljanstvo, a nakon rata se vratio u Budimpeštu, u kojoj je i živio. Godine 2009. otišao je s četvoricom prijatelja u Boliviju, u Santa Cruz, gdje je najavio borbu do odcjepljenja tog dijela zemlje. U protuterorističkoj akciji 49-godišnji Flores je ubijen, s još dvojicom prijatelja, dok su ostala dvojica uhićena. Jedan od te dvojice bio je Hrvat Mario Tadić iz Osijeka koji je prije godinu dana odslužio zatvorsku kaznu u Boliviji.

Nema nikakve sumnje da se radi o intrigantnoj temi, savršenom predlošku za dobar dokumentarni film. Samo se treba nadati kako će HAVC i Nukleus film ovog puta pogledati završnu verziju filma prije no što se počne prikazivati na festivalima diljem svijeta, kako bi se izbjegla tendencioznost o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj koja krasi film “15 minuta – Masakr u Dvoru”.