Pisac i prevoditelj Bekim Sejranović u svojoj novoj knjizi “Tvoj sin Huckleberry Finn”, upravo objavljenoj u izdanju nakladnika VBZ i predstavljenoj u četvrtak u Zagrebu, isprepliće život i književnost u priči o putovanju rijekom koje je istodobno i literarna avantura i potraga za samim sobom.
Roman je odmah nakon objave struka proglasila najboljim djelom jednog od najzanimljivijih postjugoslovenskih pisaca, pisanom na tragu poetike Karla Ovea Knausgaarda, norveške svjetske književne zvijezde koja piše o svojem životu ne štedeći ni sebe ni svoju obitelj, “s time da je Sejranovićev roman beskompromisniji, iskreniji, kompleksniji, uzbudljiviji, autoironičniji i duhovitiji”.
O metaforičkoj i doslovnoj potrazi za smislom, korijenima i kontekstom tog pisca rođenog u Brčkom u Bosni i Hercegovini, odraslom u Hrvatskoj, a stasalom u Oslu u Norveškoj, gdje i danas živi dio godine, uz Sejranovića su na predstavljanju u Vinyl baru u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici govorili književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik, pisac i prevoditelj Borivoj Radaković, te glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina.
Glamuzina je istaknuo kako je Sejranović napisao fascinantan roman o životu na rijeci, prvi takav na našim prostorima. Stoga, posveta Marku Twainu iz naslova nije nimalo slučajna, napomenuo je.
“U tome je romanu nekoliko velikih tema, to je s jedne strane roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju odnosno odbijanju da se odraste, roman o odnosu oca i sina, pa i ljubavni roman – jer u njemu je dosta snažna, dramatična i potresna ljubavna priča. I na kraju, to je roman o drogiranju i borbi s ovisnošću koja je sustavno praćena od prve do zadnje stranice, također prvi takav na ovim prostorima”, kazao je Glamuzina.
Bekim Sejranović dosad je objavio zbirku priča “Fasung” (2002.), te romane “Nigdje, niotkuda” (2008.), “Ljepši kraj” (2010.) i “Sandale” (2013.). Romani i kratke priče prevedeni su mu na niz europskih jezika, a za roman “Nigdje, niotkuda” dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
U njegovom najnovijem romanu, pripovjedačev otac Matori, teško bolestan, prije smrti dolazi iz Australije u Brčko vidjeti sina s kojim je cijeli život u zategnutim i kompliciranim odnosima. Njegov je sin pisac koji se iz Osla vratio u Brčko i živi u brodici na rijeci – plovi, ponekad piše i redovito se drogira.
Otac mu kupuje veći, ali stari brod koji zajedno pokušavaju obnoviti, a u tome im pomaže piščev prijatelj i riječni krijumčar Crnac. Kad se Matori jednog jutra ne vrati s noćnog ribolova, Sin kreće u potragu tijekom koje pripovijeda povijest njihovih kompleksnih odnosa, ali i druge ključne trenutke svog života…
Knjiga je zapravo dosta autobiografska, priznao je Sejranović: u njoj je puno toga iz njegova stvarnog života, jer voli u pisanju koristiti vlastiti život i oblikovati ga “tako da negdje malo dodam, a negdje oduzmem”.
“No, ja ne samo da pričam svoju priču, već prepričavam i priče drugih ljudi”, kazao je pisac. No, što je stvarno a što fikcija nije uopće ni bitno, napomenuo je, “jer za stotinu godina više ionako neće biti važno što se doista dogodilo – istina je samo ono što ostaje zapisano, knjiga će ostati jedina istina”.
Pogačnik se također osvrnula na snažno prisutan element autobiografskog, istaknuvši kako Sejranović “uvijek kad piše o drugima, piše i o sebi, u jednoj specifičnoj autobiografskoj formi koja nije ono što inače podrazumijevamo kad govorimo o autobiografiji”.
“Temelji tog romana postavljeni s već s prvom Sejranovićevom zbirkom, gdje smo već upoznali junaka koji progovara o određenim fragmentima svog života bez velike nakane da ta priča bude cjelovita ili autobiografska”, kazala je. Tog pripovjedača susrećemo i s prvim stranicama ovoga romana, pripovjedača kojeg osjećamo da već jako dobro poznajemo, napomenula je.
Tema potrage za identitetom ključna je potraga svih Sejranovićevih zbirki priča, pa tako i toga romana, a ta je potraga za identitetom istovremena potraga za samim sobom, dodala je.
“Također, ta je knjiga jedan od velikih spomenika pripovijedanju i pričanju priča kao takvima, pisca koji je svojim knjigama stvorio jedno pomalo pomaknuto mjesto i koji u cjelokupnom korpusu domaće i regionalne proze ima svoje prepoznatljivo mjesto koje je iznimno šarmantno i koje volimo čitati”, poručila je.
Radaković je posebno naglasio “način na koji Sejranović tretira vrijeme”. “On nije napisao roman koji bi trebao biti mimetičan, koji bi oponašao tok rijeke, što bi bilo nešto previše banalno. Taj je roman potpuno regresivan, u njemu se zapravo ide stalno unazad, a napisao ga je pisac koji besprijekorno vlada jezikom, uz punu svijest o rečenici, o namjeri da kaže to što je rekao”, kazao je Radaković.
Na promociji je prikazan dio radnog materijala dokumentarnog filma koji po Sejranovićevu romanu snima japanski redatelj Moku Teraoka, koji je s njim već snimio film “Od Tokija do Morave”.
Komentari