Izbjeglištvo, prisluškivanja, špijuniranja, samoubojstva, siromaštvo, izoliranost, nesretne sudbine školaraca, majki, starih i nemoćnih osoba koje iz Istočnog Berlina zbog straha i loših uvjeta života pokušavaju otići na zapad tema su knjige “Zapad” što ju je napisala njemačka autorica Julia Franck, a u Hrvatskoj ju je upravo objavila Fraktura. Pisana je iz perspektive četvero ljudi koji su 1970-ih boravili u centru za izbjeglice Notaufnahmelager Marienfelde, a tematizira život s obiju strana Berlinskog zida. I sama književnica, rođena 1970. u Istočnom Berlinu, s majkom i sestrama devet je mjeseci provela u tom kampu, koji je u međuvremenu pretvoren u muzej.

Središnji lik romana “Zapad” mlada je majka dvoje djece, Nelly Senf, kemičarka kojoj je na istoku bilo zabranjeno raditi u struci pa se zaposlila na groblju. Udovica je i tuguje za ocem svoje djece koji je počinio samoubojstvo, prema službenim izvješćima. No ona u njegovu smrt nije sigurna jer joj nisu pokazali tijelo. Njezinu djecu u školi maltretiraju, ismijavaju, a samu Nelly Senf svakodnevno ispituju pa sve to opterećuje njihovu ionako tešku situaciju u kampu za izbjeglice. I drugi likovi romana imaju tešku sudbinu; sredovječna Poljakinja Krystyna, koja se brine za svog oca i umirućeg brata Hansa, glumca i bivšeg zatvorenika u Istočnoj Njemačkoj, koji ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Još jedan lik čija se sudbina opisuje u romanu jest agentCIA-e John Bird koji sanja o velikoj karijeri. Svi oni uklopljeni su u priču o životu u izbjegličkom kampu, prepunom jada, straha, siromaštva, nemoći. Roman “Zapad” preveden je na 20-ak jezika, a poslužio je i kao predložak za scenarij istoimenog filma redatelja Christiana Schwochowa iz 2013. godine.

• Pisana je iz perspektive četvero ljudi koji su 1970-ih boravili u centru za izbjeglice Notaufnahmelager Marienfelde, a tematizira život s obiju strana Berlinskog zida.

• I sama književnica, rođena 1970. u Istočnom Berlinu, s majkom i sestrama devet je mjeseci provela u tom kampu, koji je u međuvremenu pretvoren u muzej.

• Središnji lik romana “Zapad” mlada je majka dvoje djece, Nelly Senf, kemičarka kojoj je na istoku bilo zabranjeno raditi u struci pa se zaposlila na groblju.

 

Traume što ih je Julia Franck proživjela kao osmogodišnja djevojčica u kampu za izbjeglice još ju i danas proganjaju, kaže autorica za Nacional.

“Kad ste izbjeglica, osjećate se isključeno, odbačeno i izolirano. Bila sam osmogodišnja djevojčica kad smo iz Istočnog Berlina otišli u Zapadni – i dok je moja majka pokušavala pronaći novu orijentaciju i odredište za naš budući život, profesionalni, društveni i lokalni identitet, morali smo živjeti u izbjegličkom kampu Berlin-Marienfelde. Poslije sam shvatila da gotovo nitko iz Zapadne Njemačke nije imao pojma da takvi kampovi uopće postoje, kao i duboke razlike između dviju zemalja, kao ni što su to uopće izbjeglice hladnog rata i njihova tranzicija”, kaže njemačka autorica.

Ovako je za Nacional pobliže dočarala teške dane neizvjesnosti u izbjegličkom kampu: “Moja majka, starija sestra, nas dvije blizanke i naša najmlađa sestra dijelile smo sobu u sićušnom stanu s ruskom obitelji i – zbog jako malog prostora i nepredvidljive i nesigurne budućnosti svakog ukućana – ondje se osjećao posvemašnji nedostatak intimnosti, jer nikad nisi mogao imati ni jedan sat u danu za sebe. Čim pokušaš zaključati zahodska vrata, već bi netko pokucao da otvoriš. Bilo je uvijek hladno, čak i tijekom proljeća mračno, sniježilo je ili kišilo svaki dan, barem je tako u mom sjećanju. Svakog jutra na putu prema školi morali smo proći kroz ulaz što ga je uvijek čuvao stražar, morali smo pokazati dokumente, da nam provjere identitet – posjetioci su dolazak morali najaviti dan ili čak dva unaprijed – tako da nije bilo slučajnih privatnih susreta ni društvenog života.”

Hranu su svi stanovnici kampa, pa tako i Julia Franck i njezina obitelj, dobivali u dnevnim porcijama, naravno, bez izbora ili ikakvih pitanja o tome što tko voli jesti: “Prehrambene preferencije pretvorile su se u čisti luksuz koji si nismo mogli priuštiti. Budući da smo živjeli i hranili se na najjednostavniji način, svi smo imali isti stol, iste stolce, istu posteljinu i jeli smo isti kruh. Nedostatak intimnosti, privatnosti, povjerenja, budućnosti, vizije, prijatelja i okusa – ta vrlo umjetna životna situacija ovisnosti o drugima – sve to učinilo je od svih nas bolesne ljude. Izvjesnu štetu osjećamo i danas.” Kad je Zid konačno srušen, a Julia Franck shvatila da će ljudi zaboraviti što znače granice, odvojenost i oštećenost iz onoga vremena, pomislila je da bi mogla napisati knjigu o tome. “Tih su godina svi u Njemačkoj i izvan Njemačke od Nijemaca očekivali da pišu o ujedinjavanju. Ali kako bi itko mogao pisati o ujedinjenju ako se ne prisjetimo što je odvojenost značila i što još uvijek znači? Nisam htjela pisati o nostalgičnim istočnim ili zapadnim identitetima, nego o šteti koju su ljudi nanijeli jedni drugima, ugrađenom nepovjerenju i odbacivanju bilo kakve hladnoratovske separacije ili odvojenosti nakon rata, kao i njenog utjecaja na ljude, njihovu osobnost i prilike. Ti ljudi, a među njima i ja, jednostavno nisu imali sreće da se rode u pravo vrijeme na pravome mjestu”, smatra autorica romana.

Roman zapravo opisuje iskustva izbjeglica diljem svijeta čak i danas, ali neke su stvari u njemu tipično njemačke, poput dijelova koji govore o birokraciji, kako objašnjava Julia Franck: “Nijemci su ludi za birokracijom, sve u vezi s bilo kakvim odlukama u našim životima rješava se formalno i vrlo strogo. Dočarat ću vam to našim prometnim sustavom. Ako kao pješak ili biciklist ne stanete na crveno svjetlo, nego samo prijeđete cestu zato što je prazna, drugi pješak ili biciklist vikat će na vas da ste idiot. Sasvim sigurno. Ljudi vas promatraju i osuđuju vaše ponašanje u javnom prometu čak i kad nikomu ne činite ništa loše. Kad sam bila trudna, prešla sam cestu kad je bilo crveno na semaforu i policajac iz automobila zaustavio me na idućem uglu. Morala sam platiti 250 eura kazne, a prije 15 godina to je iznosilo četvrtinu mog mjesečnog dohotka.”

Iako ni jedan od likova u romanu “Zapad” nije stvaran, svaki ima osobine koje autorica jako dobro poznaje iz vlastitog iskustva ili iz iskustva ljudi koje poznaje, a bili su izbjeglice kao i ona: “Naravno da je u tim kampovima stopa suicida bila visoka, naravno da su postojali špijuni, naravno da je bilo ljudi koji su bili hospitalizirani zbog neugodnih iskustava sa sustanarima pa su zbog toga imali problema kako da osmisle vlastiti novi život, kao lik iz romana Hans.

Dok sam stvarala lik Johna Birda, agenta CIA-e, razgovarala sam mnogo s prijateljem čiji je otac radio za nekadašnju istočnonjemačku tajnu službu Stasi (Staatssicherheit, Državna sigurnost). Ti su ljudi u kampovima živjeli vrlo izolirano, čak i kad su bili u braku – nisu imali nikoga s kim bi popričali ili se zbližili, nikoga s kim su mogli podijeliti misli i osjećaje. Ljudi koji su radili za tajnu službu apsolutno su sve trebali držati u najstrožoj tajnosti, kao pravi profesionalci. Ali, naravno, ni oni nisu roboti, osjećali su sažaljenje i bijes, suosjećanje i depresiju, i moć i nemoć, i ponos i sram.” Julia Franck, čija je obitelj bila među tisućama onih koji su pobjegli s istoka zemlje, zbog toga se osjećala posramljeno. Dijelom jer dolazi iz Istočne Europe, a dijelom jer nema kuću, nema normalne roditelje, naslijeđe, normalnu odjeću – jer nema normalan život.

Izbjeglice su u tim kampovima ostajale od jednog tjedna do dvije godine. “Vrijeme boravka zaista je ovisilo o mnogočemu, o tome koliko izbjeglice surađuju s vlastima, o tome koliko su informacije koje mogu pružiti zanimljive zapadnim tajnim službama, kao i o razlozima zbog kojih žele otići s istoka. Ako su posrijedi bili politički razlozi ili ako bi izbjegla osoba imala veza s opozicijom, informacija koju bi takva osoba mogla pružiti bila bi jako zanimljiva. Duljina boravka u kampu također je ovisila o tome bi li izbjeglice pronašle posao, stan i slično. Ljudi koji su u kamp došli sami i nisu bili osumnjičeni iz političkih razloga, a mogli su živjeti kod prijatelja ili rođaka na zapadu – uz obavezna ispitivanja i bezbrojne razgovore – mogli su otići tjedan-dva nakon dolaska u kamp. Moja majka i nas četiri sestre ostale smo devet mjeseci”, prisjetila se književnica. Objasnila je i zašto je njezina majka, kazališna glumica Anna Katharina Franck, odlučila otići na zapad: osjećala se kao u zatvoru u tadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj, pod represijom tajne službe koja ju je neprestano promatrala i nebrojeno puta pokušala nagovoriti da radi za njih.

“Nije htjela da joj djeca odrastaju u takvoj zemlji, da dobiju obrazovanje ograničeno roditeljskim članstvom u partiji ili time u kojoj im mjeri roditelji surađuju sa Stasijem. Njezina mlađa sestra pobjegla je još 1970., kao i puno njezinih prijatelja, umjetnika i kazalištaraca koji su pobjegli iz DDR-a ranih 70-ih. Stasi je dolazio iznova i iznova, pokušavajući ispitati moju majku o njezinim prijateljima, njihovu prijateljstvu, mišljenjima, uvjerenjima, vezama… Majka nije htjela razgovarati s njima, izgubila je posao, susjedi i prijatelji su nas špijunirali. Osjećala je da mora donijeti neku odluku. Nije htjela ostati”, objasnila je Julia Franck koja, nakon nekoliko godina koje je provela u inozemstvu, stalno živi u Berlinu.

Prvih godina nakon što je završila školu nije si mogla priuštiti da živi bilo gdje drugdje. Imala je posao, stanarina je bila mala, studiranje je bilo besplatno, svi su njezini prijatelji, i neki rođaci, bili u Berlinu.

“Ostala sam u Berlinu jer mi se sviđaju njegove stalne promjene. Mislim da se nijedan drugi europski grad nije toliko promijenio nakon pada Zida. A najviše mi se sviđa to što Berlin nije samo njemački, nego je postao međunarodni grad. Po jezicima, stanovnicima, hrani i kulturi. Njegovi ljudi, atmosfera, čak i arhitektura i promet, stalno se mijenjaju. Gotovo da imate osjećaj kako ste otkrili novi dio svoga starog kvarta kad se vratite s nekog putovanja. Iako neki ljudi, koji su nekoć također bili turisti ili došljaci, u Berlinu o današnjim turistima ili došljacima govore jako loše, da im kvare kulturu i ometaju njihov život, ti su došljaci pomogli oblikovati berlinsku liberalnu atmosferu, uvjerena je autorica romana. Književnica, rođena u Istočnoj Njemačkoj, osvrnula se i na kancelarku Angelu Merkel, koja također potječe iz DDR-a i koju sve češće zovu “novom čeličnom lady” (u analogiji s nekadašnjom britanskom premijerkom Margaret Thatcher). Julia Franck smatra da je dobro imati tako inteligentnu, nenarcisoidnu kancelarku s istoka, kakvom smatra Angelu Merkel.

“Iako nisam kršćanka, mislim da su odgoj i odrastanje u kršćanskoj obitelji posebno utjecali na njezino obrazovanje i osobnost. Kršćanstvo u Istočnoj Njemačkoj uvijek je značilo da ljudi odgojeni u tom duhu paze na humanost i odbacuju funkciju robota u diktaturi. Po mojemu mišljenju, Angela Merkel nema puno zajedničkog sa ‘željeznom lady’, iako ju tako zovu. Vodi zemlju i njenu politiku, ali na dobar i inteligentno ženski način. Imamo mir i naša je ekonomija stabilizirana, ne tražimo tuđu zemlju ni bogatstvo, Angela Merkel pokušava kompromisima izbjeći izazivanje agresije. Njoj je, kao kršćanki u sekularnoj državi, iskreno stalo do tolerancije, ali jednako tako pokušava uključiti islam u njemačko suvremeno društvo. To ne izaziva asocijacije na ništa ‘željezno’. Naravno, mora donositi razne odluke i ne vole ju uvijek svi, niti je to moguće. Njezin rad za narod i vođenje države jako je težak posao. Ne poznajem mnogo ljudi koji imaju snagu i sposobnost za to”, kaže Julia Franck.

Danas Njemačka ima problema s drugom vrstom izbjeglica, iz mnogih zemalja, uglavnom s Bliskog istoka i iz istočne Europe. Julia Franck kaže da, zbog vrlo niske stope nataliteta Nijemaca, Njemačka treba s dobrodošlicom dočekati puno više ljudi iz drugih zemalja.

“Naravno, naša politika treba paziti na to koliko je ljudi iz koje zemlje, žele li oni doista živjeti u Njemačkoj, učiti njemački jezik, slati djecu u njemačke škole, živjeti ovdje – kao i na to s kakvim će očekivanjima i vještinama dolaziti još mnogi drugi. S druge strane, Njemačka na pametan način uključuje došljake u naš obrazovni sustav. Primjerice, u Berlinu mnoge javne gimnazije imaju takozvane satove dobrodošlice. Djeca iz Sirije ili istočne Europe uče njemački jezik i druge predmete, a nakon nekoliko mjeseci njihov je njemački toliko tečan da se uključuju u regularne školske razrede”, kaže Julia Franck.

Navela je još jedan primjer: “Caritas Katoličke crkve zajedno sa židovskom zajednicom u Berlinu, kao i nereligijski susjedi iz raznih zemalja, stvorili su u berlinskoj četvrti Mitte mali izbjeglički kamp – što je prvi korak prema gradnji bolnice u tom naselju. Izbjeglice iz Rusije, Sirije i drugih zemalja dobiju hranu, odjeću, satove njemačkog jezika, pomoć u ispunjavanju dokumenata i formulara, liječničku pomoć, pomoć u nabavi knjiga, obrazovanju, vrtić za djecu.

To je humana pomoć koja nema veze s religijom. To je građanska pomoć – neovisna o vladi. Takvi projekti pripadaju Berlinu, Njemačkoj i njemačkom narodu.”

Julia Franck smatra da je najveći izazov za Njemačku razumjeti kako preživjeti kao kultura i jezik u miru, razvijati svoje kulturne i ljudske mogućnosti, svoju ekonomsku strukturu, primjenjujući znanje. Na kraju razgovora za Nacional dodala je kako je uvjerena da Njemačka mora artikulirati puno bolji obrazovni sustav, koji će biti dostupan svim njenim stanovnicima, bez obzira na imovinsko stanje.