Maratonci trče počasni krug’’ i obitelj Topalović – Mirko, Milutin, Pantelija, Aksentije i Laki – desetljećima je kulturološko važan tekst Dušana Kovačevića iz 1972., kasnije predstava i osobito film redatelja Slobodana Šijana iz 1982. Kovačević je tekst napisao na trećoj godini dramaturgije i time se pokušao otrgnuti represivnom okruženju sastavljenom od staraca koji se grčevito drže svojih pozicija moći u autoritarno ustrojenoj obiteljskoj strukturi, što je zapravo bila metafora za totalitarno društvo Jugoslavije na čelu s Titom. Pogrebno obiteljsko poduzeće Topalovića zapravo je metafora tadašnje vlasti jer pogrebnici imaju više od 100 godina, dok je politička elita desetljećima bila na vlasti i nije bilo naznake hoće li i kada otići.

Upravo će se ‘’Maratonci trče počasni krug’’ premijerno izvesti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, gdje su prošloga ponedjeljka tek počele probe, a premijera se očekuje u ožujku. Nacional je razgovarao s redateljicom Oljom Đorđević koja će ovaj Kovačevićev tekst postaviti na scenu te s dvoje glumaca iz predstave, Ivanom Soldo Čabraja te Miroslavom Čabrajom, ujedno i ravnateljem Drame HNK u Osijeku.

‘’Maratonci trče počasni krug’’ četvrta je predstava koju Olja Đorđević, redateljica iz Subotice, radi u HNK Osijek. Režirala je mnogo komedija, od toga tri u Osijeku, ali nikad tekst Dušana Kovačevića, iako je od djetinjstva voljela njegove drame:

„Ni sama ne znam kako se to dogodilo, ali neki komadi naprosto čekaju pravo vrijeme da vam se dogode. Ako se ne varam, ovo će biti prvi put da neki Kovačevićev tekst bude izveden na sceni HNK u Osijeku. Ideja je potekla prije dosta godina, još tijekom rada na Nušićevu ’Sumnjivom licu’. Ta predstava je imala pretežno mušku podjelu. Miro Čabraja je spomenuo ’Maratonce’ i počeli smo u okviru ekipe ’Sumnjivog lica’ raditi podjelu za taj tekst. Tako se rodila ideja o predstavi. Na žalost, Aleksandar Bogdanović više nije s nama, a sigurno bi bio dio ove moje obitelji Topalović.“

Glumačka ekipa predstave ‘Maratonci trče počasni krug’ – Ivana Soldo Čabraja koja igra Olju i trojica njezinih kolega koji igraju Topaloviće – Aljoša Čepl kao Mirko, Miroslav Čabraja je Laki, a Ivica Lučić igra Panteliju Topalovića. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

Veza Olje Đorđević s Osijekom, posebice HNK u Osijeku, dublja je od toga da često radi u tom kazalištu. Njezin je otac davno igrao upravo u toj nacionalnoj kući:

„Moj otac Miroslav Đorđević, sada glumac u mirovini, na samim počecima svoje karijere bio je član ansambla HNK u Osijeku. Bila sam izuzetno zahvalna kada su mi Ljubo Stanojević i Ante Kolobarić, divni ljudi iz arhiva kazališta, pronašli podatke i fotografije iz predstava u kojima je igrao. Velika je čast, ali i odgovornost, raditi sada na tome istom mjestu. Međutim, neovisno o tome, moja veza s Osijekom je nakon svih ovih godina i osobna. Osim odličnih glumaca s kojima sam u osječkom HNK-u radila predstave koje volim, upoznala sam i brojne druge, tople i ugodne ljude u ovom gradu u kojem se zaista osjećam kao kod kuće. Uz to, moja mama je porijeklom iz Okučana, tako da se smatram napola Slavonkom.“

Kad je u pitanju Kovačevićev tekst ‘’Maratonci trče počasni krug’’, redateljica kaže da mnogi i ne znaju da je kultnom filmu prethodio dramski tekst. Napisao ga je, tada mladi student, Dušan Kovačević, revoltiran odnosom vladajućih struktura prema mladim talentima:

„Meni je tu prvu knjigu njegovih objavljenih drama, u kojoj su bili tekstovi ‘Maratonci trče počasni krug’, ‘Radovan treći’, ‘Sabirni centar’ i ‘Balkanski špijun’, donijela mama, koja je tada bila novinarka kulturne rubrike Politike. Tada sam imala dvanaestak godina. Toliko sam puta pročitala sve te drame, da sam većinu replika znala napamet. Jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva mi je upravo ta kako mi mama pravi palačinke, dok joj ja naglas čitam Kovačevića. Ne znam kako se dogodilo to da se ovoliko godina nas dvoje tražimo, ali drago mi je da ćemo se konačno naći baš u HNK u Osijeku.“

‘Maratonci trče počasni krug’ četvrta je predstava koju Olja Đorđević režira u HNL u Osijeku. FOTO: Dejan Malagurski

Olja Đorđević objasnila je zašto je taj tekst, taj naslov, ostao toliko popularan pola stoljeća otkad je napisan. Kako kaže, vjerojatno je slučaj kao i sa svim drugim velikim dramskim tekstovima koji govore istinu o nekom narodu:

„Mijenjaju se vremena, mijenjaju se vlade, nazivi zemalja, himne i zastave, ali mentalitet naroda, očigledno, ostaje isti. Kovačević, kao i Nušić prije njega, savršeno osjećaju taj mentalitet i istinito pišu o njemu, na izuzetno duhovit način. To dovodi do onog najljepšeg osjećaja u kazalištu, kad se publika prepozna i smije samoj sebi. To garantira da će ovaj tekst biti popularan i istinit ovdje još mnogo godina.“

Budući da je tekst napisan 1972., u doba socijalističke Jugoslavije, pa je kroz satiru zapravo prikazano ruganje društvu, posebno socijalističkim ‘’vječnim’’ političarima na čelu s Titom, Olja Đorđević pojasnila je hoće li mijenjati ‘’ambijent’’, vrijeme, lokaciju, ili će tekst biti postavljen kao originalna verzija. Ističe da će vrijeme u predstavi koju rade ostati isto jer je u suštini nebitno koja je godina u pitanju: „Međutim, fokus predstave neće biti bavljenje socijalizmom, pa ni političarima. Ne bih otkrivala previše u ovom trenutku, ali problem učmalosti, odumiranja, odupiranja promjenama, primjenjiv je na mnoge stvari u našem društvu. Svim političarima je apsolutni cilj opstati što duže na vlasti, ali nisu samo političari takvi. U svijetu u kojemu mi radimo, kazališnom svijetu, slična je atmosfera. Te 1972. je možda lagano počinjala umirati Jugoslavija, vođena njenim pogrebnim poduzećem. Neko pogrebno poduzeće se nadvilo i nad kulturu u ovoj regiji, jer je ona već duže vrijeme na samrti. Topalovići danas, u predstavi koju radimo, tipični su predstavnici patrijarhata, muškog svijeta u kome se sve rješava nasiljem, kriminalnim aranžmanima, netolerancijom na bilo što drugačije. To su bili i Kovačevićevi Topalovići 1972., a nažalost prisutni su i danas. U kući Topalovića žene ne opstaju, nemaju čak ni glas, ne progovaraju. Funkcija jednog ženskog lika je da unosi pladanj s lijekovima, a drugog da, naravno, bude lijepa. Kovačević je tu veoma istinito prikazao položaj ženskih likova u svjetskoj klasičnoj dramaturgiji, ali i položaj žene u našem društvu. Nažalost, bez obzira na ženske glasove protesta koji se čuju ovih godina, situacija je i dalje nepovoljna i neravnopravna. To je još jedna od stvari kojima ćemo se baviti.“

Olja Đorđević smatra da je važno kroz kazalište progovarati o stvarnosti. Važno je govoriti, tvrdi, kad god se pruži prilika, jer nam stvarnost stalno šalje crvene alarme:

„Živimo u svijetu u kojemu se pomaljaju obrisi novog velikog rata, u svijetu u kojem je trgovina ljudima i djecom toliko ustaljena da ima i svoj pomodni prisvojeni naziv trafiking, u svijetu u kojem više nije nenormalno to što svi udišemo nezdrav zrak, jer imamo aplikaciju koja će nam pokazati jesmo li danas u crvenoj ili ljubičastoj boji, u svijetu u kojem je ekran telefona važniji od ljudskog lica, gdje se više ne štedi za studiranje nego za kupnju diplome, u svijetu u kojem je moguće u jednom danu izgubiti sav smisao svega, zato što je jedan roditelj pomislio da je odlična odgojna metoda vođenje maloljetnog djeteta u streljanu, kako bi naučilo pucati u svoje školske prijatelje. Zato se mora govoriti, uvijek i svuda, da je dosta mržnje, netolerancije i opravdavanja nasilja.“

Olja Đorđević živi u Subotici, pa je opisala kakva je situacija u Srbiji, posebno nakon izbora za koje mnogi u Srbiji smatraju da su namješteni. Vjeruje li da će se nešto moći promijeniti?

„Od devedesetih godina naovamo, čitava regija je skliznula u opću devalvaciju svih ljudskih vrijednosti. Postali smo oštećeni, osakaćeni, ljudi s greškom. Obrazovanje i kultura su postali višak, a svako traženje prečice, svaki ‘lov u mutnom’, svako nedolično ponašanje pravda se frazama tipa ‘tako to ide’. Politika je uvijek bila nešto čega sam se klonila i čemu sam odbijala pripadati. Ja se trudim, koliko je to moguće, da moja politika bude usmjerena ka unutra. Čvrsto vjerujem da se svijet najviše mijenja kad krenete od sebe i trudim se svakog dana tako živjeti. To su promjene u koje vjerujem.“

Miroslav Čabraja, ravnatelj Drame HNK u Osijeku i glumac koji igra u predstavi ‘’Maratonci trče počasni krug’’, kaže da su on i redateljica Olja Đorđević, baš kao što je i ona spomenula, ‘’kovali plan’’ da postave taj tekst na pozornicu osječkog HNK. Često su dugo razgovarali o tome, ali onda ih je, kaže, pandemija ‘’pokosila’’ i nisu to mogli realizirati:

„No sada je situacija puno bolja i ponovo smo otvorili tu temu i lako se složili da to treba igrati. Olja uvijek ima originalne ideje kako postaviti komediju pa tako i ovu, jednu od kultnih. ‘Maratonci’ su uvijek aktualni. Uvijek nešto umire, propada i nešto se rađa. Tada su umirali Tito, raspadala se Jugoslavija, a rađala se demokracija. Danas je to nešto drugo i ne bih otkrivao još što kod nas propada, ali priča je vrlo subverzivna. Kad je ovaj tekst u pitanju, gledao sam jednu inscenaciju, no nije bila dobra. Mislim da nije put kopirati film, nego pričati neku svoju priču koja nas se tiče. Mnogi ne znaju da je prvo nastao dramski tekst pa tek je nakon toga snimljen film koji je polučio velike uspjehe kod kritike i publike. I mlađe generacije dan danas citiraju dijaloge iz filma, a nadam se da će i naše.“

Čabraja kaže da je taj Kovačevićev tekst i dalje jako popularan i pola stoljeća otkad je napisan zato što, kao i svi veliki komadi, nije plošan. Jako puno skrivenog je i u temi i između redova replika i u aluzijama, referencama, recepciji:

„Dušan Kovačević je jedan od najplodonosnijih komediografa današnjice na ovim prostorima, a i šire. Tako duhovito barata današnjicom da neodoljivo zove na izvedbu. Nadam se samo da će moći doći na našu premijeru i svjedočiti ovom našem, novom čitanju ‘Maratonaca’. Što se tiče naše adaptacije, aluzije na Tita ćemo mijenjati, to je prošlo, a i ne zanima me toliko taj politički aspekt. Danas je u fokusu ovog teksta nešto drugo, ali kako sam rekao ne bih još o tome jer probe su tek počele i bilo bi nepošteno javnost izvijestiti o tome prije glumaca. No bit će aktualno, to svakako. Danas u Hrvatskoj Topalovići smo svi, samo treba moći to priznati. Svi mi, odnosno 90 posto nas trudi se zadržati posao, samo je razlika ‘gazimo li po leševima’ ili se pošteno trudimo. E tu postaje zanimljivo i dobra je to i nepresušna platforma za početak.“

Čabraja igra ulogu Lakija Topalovića. Za ulogu se, kaže, pripremao tako da je tijekom proteklih blagdana toliko jeo da se udeblja za ulogu, ali kroz šalu kaže da je pretjerao:

„Olja voli brze komedije, britke i u pokretu i neće mi biti lako. Pokušat ću što više odmaknuti se od Bate Stojkovića koji je to igrao u filmu, ali ne ‘ginu’ mi usporedbe. Međutim, ne brinem zbog toga. Važno je kroz kazalište progovarati o stvarnosti, a kroz satiru je to svakako najizražajnije. Satira ti omogućuje da se i oni o kojima se govori na pozornici tomu nasmiju, a ako ih imalo dirne i pokušaju se promijeniti, utoliko bolje. Moram napomenuti da kazalište nikada ne daje rješenja nego propitkuje i uspoređuje, daje da se odvagne. No isto tako ne mora značiti da je uvijek u pravu.“

Ivana Soldo Labraja, Aljoša Čepl, Ivica Lučić i Miroslav Čabraja dio su glumačke podjele. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

Glumica Ivana Soldo Čabraja kaže da je tek dobila adaptaciju teksta i uspjela je pročitati u jednom dahu. Smatra da će ovo biti jedna duhovita predstava, baš onako kakve Olja voli raditi:

„Ovo mi je četvrta suradnja s njom i svaka je bila više nego uspješna, a ne sumnjam niti najmanje da će biti i ova. U tekstu ima stvari iz filma, ali to je i razumljivo jer je film rađen prema drami. Bit će tu nekoliko kultnih replika iz filma koje publika željno očekuje. ‘Maratonci’ su popularni zbog svoje suvremenosti i svevremenosti. Nepresušna je tema raspada, propadanja, kako društva tako i odnosa, brakova, poslova, prijateljstava. Kovačević je to napisao na sebi i nama s ovih prostora svojstven i prepoznatljiv način. Stvarno ne znam osobu kojoj se film ne sviđa, a mi svi jedva čekamo početi s probama, a sugrađani me svakodnevno pitaju kad će premijera i hoće li se moći doći do ulaznice.“

Ivana Soldo Čabraja u predstavi igra Olju, koja je u Kovačevićevoj drami prisutnija više nego u filmu. Služavka je kod Topalovićevih. Ističe da nije imala neku veliku pripremu iako je film pogledala nekoliko puta. Tko su za nju danas Topalovići u Hrvatskoj?

„Topalovići nisu samo obitelj, oni su metafora života, obitelji, odnosa, biznisa, politike, države, svijeta. Uopće metafora življenja i postojanja. Zato je Dušan Kovačević zauvijek aktualan i pogađa u sridu. A kazalište je zrcalo stvarnosti. Kazalište progovara o mnogim temama o kojima se mnogi ne usude ili ne smiju govoriti. Naša je zadaća vrlo važna. Kazalište ima veliku društvenu odgovornost jer ono educira, odgaja i postavlja pitanja, i ne samo to. Satira je samo jedno od ‘oružja’, ali možda najbritkije. Volim smijeh i volim se smijehom i boriti. Smijeh ne boli. Smijte se.“