U posljednjih dvadesetak godina u nas je prijeđen veliki put od negacije slikarstva prema njegovoj ponovnoj emancipaciji. Cilj slikarstva nije, i nije nikada ni bio, oponašanje svijeta, nego njegovo kreativno pokoravanje. U slučaju realističnog pristupa slici možemo se zaista povesti za Spenglerom i takvo slikarstvo nazvati izrazom želje faustovskog čovjeka za dominacijom nad prostranstvima: stvarnim, imaginarnim ili virtualno projiciranim. No i tada se upitajmo: što gledamo? Je li to zaista naš svijet ili samo njegova vizija u umu umjetnika, odnosno Novi svijet koji čeka svoje doseljenike koji bi ga eksploatirali upijajući njegova znanja? Ako su slikari njegovi konkvistadori koji ga pokoravaju, gledatelji su kolonizatori koji ga nastanjuju.”

To je odlomak iz ovaj mjesec u izdanju Frakture objavljene knjige povjesničara umjetnosti i direktora Galerije Forum Feđe Gavrilovića “Konkvistadori s kistom”, djela koje se, bez straha da će to zvučati senzacionalistički, može reklamirati kao prva knjiga o hrvatskom slikarstvu u 21. stoljeću. Iako se u knjizi spominju i slikari kao što su Đuro Seder koji je rođen 1927. i Josip Vaništa koji je živio od 1924. do 2018., ovo je u prvom redu knjiga o mlađoj generaciji prvenstveno figurativnih slikara, upravo onih koje je Feđa Gavrilović nazvao “novim hrvatskim realistima”, što je termin koji je opstao od njegove izložbe “Novi hrvatski realizam”, održane 2013. u Gliptoteci HAZU, do danas. Osim Sedera i Vanište, neki od umjetnika koje spominje u knjizi su Biserka Baretić, Zlatko Keser, Vatroslav Kuliš, Zlatan Vrkljan, Tomislav Buntak, Zlatan Vehabović, Josip Tirić, Stipan Tadić, Grgur Akrap, Pavle Pavlović, Stjepan Šandrk i Ivona Jurić. Knjiga je podijeljena na 6 poglavlja, ali može se čitati kao 165 stranica čistog, neprekinutog eseja.

Seid Serdarević, glavni urednik Frakture, odgovorio je na pitanje odakle potreba za ovakvom knjigom i kako to da je izbor pao na Feđu Gavrilovića.

“Feđa Gavrilović u ovoj knjizi se bavi svojom generacijom, onom koja dolazi na scenu i koja se zapravo već etablirala na toj sceni. Ono što je važno je način na koji piše. Naime, piše stilom koji je pristupačan i najširoj publici s jedne strane, a s druge strane sve što piše je iznimno argumentirano i potkrijepljeno. Koliko god da je mlad, on se sa svojim kritikama, esejima i drugim tekstovima o umjetnosti etablirao kao jedan od vodećih kritičara i povjesničara umjetnosti, i to ne samo svoje generacije. Pratili smo njegov rad te smo ga odlučili zamoliti da napiše ovakvu knjigu. Potreba za tim postoji zato što je slikarstvo ponovno važno, velik je broj mladih i etabliranih umjetnika koji se vraćaju slici kao mediju pa je važno nakon dvaju desetljeća zastati, napraviti pogled unatrag i vidjeti kakvo je to slikarstvo. Drugo je kada se to prati na dnevno-kritičkoj razini, a drugo je kada se stvari ukoriče u knjigu i kada se sagleda cjelina.”

Feđa Gavrilović istaknuo je da ova knjiga nema ambiciju prikazati povijesni razvoj slikarstva u Hrvatskoj posljednjih godina, niti taksativno pobrajati slikare i specifičnosti njihova izraza:

“To čak nije niti antologija hrvatskog suvremenog slikarstva. U ‘Konkvistadorima s kistom’ htio sam prije svega dati prikaz stanja slikarstva danas, s posebnim naglaskom na autore rođene 1980-ih. To ne znači da neki stariji slikari nisu zastupljeni. Radi ocrtavanja konteksta unutar kojega su se našli slikari rođeni 1980-ih, istaknuo sam nekolicinu njih, s posebnim naglaskom na one koji su ustrajali na figuraciji i na klasičnom pristupu slikarstvu. Neki drugi pristupi, kao što je minimalizam, još uvijek izrazito vitalan i naporan nisu bili u domeni interesa linije koju razvijam u ovoj knjizi. Svjestan sam da to nije jedina linija i jedini mogući pogled na suvremeno slikarstvo i na mlađe autore, ali tu sam dotaknuo probleme i poetike koji mene interesiraju. Slikarstvo je danas toliko široko i raznoliko, toliko heterogeno, da je zapravo lakše pisati njegove partikularne preglede, negoli široke sinteze. A za jednu širu sintezu još nemamo dovoljno povijesnog odmaka. Ova knjiga nije ni udžbenik, ni imenik. Ona je esej, odnosno pokušaj specifičnog gledanja na suvremeno slikarstvo jednog povjesničara umjetnosti.”

‘Slikarstvo je tisućugodišnji medij koji je moguć jer je svaki čovjek drukčiji, uvijek se može nešto smisliti. I moj osobni primjer prkosi tezama o smrti slikarstva’, kaže Đuro Seder

Odgovorio je na pitanje kako je slikarstvo, a posebno hrvatsko, preživjelo “smrt slikarstva” i zadržalo elan čak i u 21. stoljeću, unatoč konceptuali, novim medijima i sličnim vidovima umjetnosti.

“U Hrvatskoj jako teško, a time se i bavi prvi dio knjige. Paradigmatski je primjer Zlatana Vrkljana i njegova nastupa na Venecijanskom bijenalu koji je u slikarski izričaj forsirano uveo ono što bi se moglo nazvati proširenim medijima, samo kako bi bio što suvremeniji i kako bi izbjegao kritike naše okoline da je pasatist, što je najgora kletva u našim likovnoumjetničkim krugovima. Hrvatska umjetnost pati od kompleksa avangarde. Trudi se biti pametna, trsi se davati poruku koja treba biti veća od života. Rezultati su, uglavnom, smiješni. Slikarstvo u svojoj biti ne želi biti ništa više od mrlje na platnu. Ono teži ne biti ništa. Netko može reći da je narativ imanentan figuraciji ili realizmu, ali ni to nije skroz točno. Jer je narativ slike nijem. On ne propovijeda. Artuković je od starijih slikara tu na dobrom tragu, kao i još neki figurativci koje navodim – primjerice Buntak ili Vekić. Slike Stipana Tadića, Stjepana Šandrka ili Pavla Pavlovića dopuštaju da se u njihove slike upisuju brojne filozofije, tumačenja ili teorije i sve ih upravo graciozno podnose. Ali one ostaju prije svega slike, izrazi začudnih prizora u specifičnom rukopisu, na neki način puno manje narativni od apstrakcije ili monokroma, koji u sebi imaju imanentnu povijest umjetnosti i estetiku i kontekst nekog, avangardnog ili postavangardnog vremena. Dakle, priču. Ali ipak mislim da se treba odmaknuti od rasprave o tome što je narativno i što nenarativno, jer svaka slika pripovijeda na način koji je drugačiji od verbalnoga. Odvikli smo se od izravnog iskustva slike i pribjegavamo riječima kao bogalj štakama da ga približimo našim suvremenim, uglavnom lijenim, umovima.”

Đuro Seder hrvatski je slikar, pjesnik i akademik rođen 1927. Najstariji je slikar kojeg Feđa Gavrilović spominje u knjizi, a uzima ga kao metaforu uskrsnuća slikarstva. To ne čudi s obzirom na to da je Seder prešao vlastiti put od “nemogućnosti slike” do “mogućnosti slike”, što su nazivi njegovih eseja, točnije od gorgonaške faze u kojoj je radio crne apstraktne slike i bio sklon nihilizmu i apsurdu, do razdoblja u kojem se okrenuo bojama, figuraciji i počeo slaviti slikarstvo i njegovu živost.

Seder i dalje stvara u svom ateljeu na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kakvim vidi hrvatsko slikarstvo 21. stoljeća?

“Vrlo je živahno, barem na Akademiji gdje sam prisutan. I ne samo to, ove godine su petorica diplomanata slikarstva, zahvaljujući profesoru Vrkljanu, priredili krasnu izložbu u prostorima Gliptoteke HAZU pokazavši svoje zrele slike koje su napravili kao studenti. Svaki je našao neku svoju poetiku, to mi je bilo zadovoljstvo gledati, vidjeti i pohvaliti. U Hrvatskoj imamo, ne samo među mlađom nego i srednjom generacijom, živahno stvaralaštvo. Imamo Zlatka Kesera, Igora Rončevića, Borisa Bućana, Zlatka Vrkljana, Zoltana Novaka i druge majstore koji imaju svoje mjesto u našom slikarstvu i koji drže ovu scenu. Novi realizam koji je Feđa Gavrilović na neki način promovirao intenzivan je na Akademiji i dalje, ali postoje ljudi koji rade takozvanu apstrakciju, dakle nefigurativno, ali isto rade u strukturama i formama i to vrlo živo, na neki način zrače ta platna. Ima i figuracije i realizma, profesori podržavaju i jedno i drugo. Nema više smjera koji bi bio ‘mainstream’ ni u svijetu ni kod nas.”

Kako tumači to što je slikarstvo ponovno isplivalo unatoč novim medijima i konceptuali i inzistiranju raznih teoretičara na smrti slikarstva?

“Smrt slikarstva su brzopleto obznanili. Kao što je dobro rekao kritičar Zdenko Rus, oni koji su objavljivali smrt slikarstva već su pomrli, a slikarstvo je još živo. To je kao kada bi netko zabranio klasičnu glazbu koja se svira na violini, violončelu i klaviru, jer postoji elektronika i mogućnost da se zvukovi stvaraju elektronički. Slikarstvo je tisućgodišnji medij koji je uvijek moguć jer je svaki čovjek drukčiji, uvijek se može nešto drugačije i novo smisliti. Meni i moj osobni primjer prkosi tezama o smrti slikarstva. U jednom sam trenutku u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća došao do granice kada je postalo besmisleno slikati, takvo je bilo raspoloženje i društveni kontekst. To su bile intimne krize, ali prevladao sam ih i postalo mi je dosta gorgonaškog apsurda. Družio sam se u grupi Gorgona sa sjajnim ljudima i intelektualcima, ali mi je toga postalo dosta. Sve se ironiziralo i išlo prema apsurdu. Apsurd je zgodan jer te trese, ali biti stalno u apsurdu i negaciji, to moja narav nije mogla podnijeti.”

Stipan Tadić, rođen 1986., jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara mlađe generacije. Trenutno je na magisteriju u New Yorku. U knjizi Feđe Gavrilovića Stipan Tadić ima centralno mjesto i u njemu vidi, kako je napisao, paradigmatski primjer jakog individualnog nagnuća za širi fenomen realističnog slikarstva u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Stipan Tadić objasnio je da je, kada je bio student, na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti vladala struja koja je zagovarala enformel.

“Nije baš bilo profesora koji su zagovarali figuraciju, čak ja ni ja nisam pretjerano zagovarao. To je bio samo moj način da napravim nešto drugačije. Naši profesori su bili modernisti, zbog toga su modernistički smjerovi i stilovi, koji su često bili apstraktni, najčešće bili prisutni na našim akademijama. Meni je figuracija bila put do dobivanja temelja iz kojih se mogu dalje razvijati. Nisam želio rano, u dobi od 20 godina, iznaći svoj stil, smatrao sam da bi to bilo opasno. Prva velika izložba figuracije bila je izložba Lovre Artukovića u Galeriji Klovićevi dvori 2008., mislim da je to bio ključni trenutak za mene, vidio sam da se počeo polako otvarati prostor za figuraciju. Mislim da je to bila prva figurativna izložba koju sam vidio. Nakon toga su došli Zlatan Vehabović i drugi slikari i tako se stvar rasplamsala.”

‘Hrvatska umjetnost pati od kompleksa avangarde. Trudi se biti pametna, trsi se davati poruku koja treba biti veća od života. Rezultati su, uglavnom, smiješni’, kaže Feđa Gavrilović

Odgovorio je na pitanje što i tko je utjecao na njega i pomaknuo ga dodatno prema izboru figuracije.

“Na mene je dosta utjecalo kada sam otkrio da suvremena umjetnost nije samo skup modernističkih smjerova koje učimo iz povijesti umjetnosti, nego da postoje i novi pravci koji su pod utjecajem popularne kulture. Shvatio sam da je postmodernizam nešto što mi ide u prilog jer je jedna od temeljnih postavki postmodernizma u umjetnostima spajanje visokog i niskog, a to mi je blisko. Osobno sam se našao u low browu, stilu koji se veže na crtane likove i kulturu horor filmova i sličnog, spaja visoku i nisku kulturu. To mi se svidjelo jer sam volio slušati punk, metal i slične žanrove koji se smatraju niskima. Hrvatskoj me uvijek smetala tendencija kopiranja zapadnih trendova, odnosno idealizacija tih trendova. Nisam mogao proniknuti u bit onoga što je kod nas posebno i autentično. U potrazi za tim identitetom našao sam naivu kao nešto što donekle dotiče to pitanje izvornosti i autentičnosti hrvatske umjetnosti, to je važno pitanje i za grupu Zemlja.”

Feđa Gavrilović u knjizi piše da je sam skupljao znanja o perspektivi i slaganju boja jer je klasične poduke tog tipa manjkalo na Akademiji. Je li to bilo tako?

“Da, ja sam nekako morao sve te stvari naučiti sam, čitao sam dosta knjiga o slikarskim tehnikama, prije nekoliko godina skinuo sam si nekoliko DVD-a o perspektivi i položio sam taj tečaj. Anatomiju sam dosta učio na Akademiji sam. Imali smo anatomiju, ali je to kao predavanje izgledalo preležerno za moj ukus. Bio sam dosta ambiciozan i žedan znanja, no nisam dobivao dovoljno pa sam morao na svoju ruku učiti. Puno ljudi misli da znaju perspektivu, ali to je vrlo složeno pitanje, ne samo tehničko nego i filozofsko. Na Akademiji sam u jednoj fazi radio portrete, primjerice moje bake. Ne mogu reći da je postojao otpor prema tome, ali su ti portreti predstavljali iznenađenje. Želio sam napraviti ozbiljnu sliku s portretom koji se inače shvaćao tek kao vježba. Mnogi vole raditi velike društvene i političke teme, ja sam išao u suprotnom smjeru, prema čistoj intimi.”

Feđa Gavrilović odgovorio je na pitanje kakve su karakteristike “novih realista” kojima pripada i Stipan Tadić, odnosno slikara rođenih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kakav je njihov odnos prema tradiciji i autoritetu?

“Prije svega tu je želja da se progovori slikom. Novi realizam je provizoran naslov jedne figurativne i mimetičke izložbe koji je, za dobro ili zlo, ostao kao oznaka tih slikara. Neki se ne slažu s opsegom pojma realizam, ali ja sam ga koristio kao suvremenu inačicu starog pojma mimesis, dakle zrcaljenja realnosti u smislu njezine reprodukcije onako kako je vidimo. U tim pogledima leže specifičnosti, kao što su i ličnosti specifične. Na primjer, ne postoji hiperrealizam koji je dobro promišljen, a koji nije mišljen slikarski. Ništa se ne želi natjecati s fotografijom. Odnos prema autoritetima kod tih slikara je subverzivan i revolucionaran. Na Akademiji koja forsira avangardne i neoavangardne postupke, kao što su poništavanje forme, primat materije ili minimalizam, slikati realistično bilo je svetogrdno. To sam oslikao kroz netrpeljivost Zlatka Kesera i Stipana Tadića, za vrijeme njegova školovanja. Mislim da ova knjiga neće polučiti uspjeh u akademskoj zajednici jer se suprotstavlja mitovima o nedodirljivosti hrvatske avangarde. Ipak, nadam se da će neki istinski uživatelj slikarstva pronaći u njoj nešto za sebe. Neki pogled ili jecaj, neobičnih prizora na platnu.