Otkad je prije sedam godina na lutriji osvojio američku “zelenu kartu”, Ivica Kovačević polako je gradio svoju glumačku karijeru u New Yorku. Danas, nakon završenog uglednoga glumačkog konzervatorija Maggie Flanigan Studio – u kojem su glumu naučili i Kristin Davis, Calista Flockhart ili Dean Winters – Kovačević dobiva sve veće kazališne uloge.

“Trenutno radim na dva projekta u New Yorku, odigrali smo prvu sezonu komedije ‘When the Cat’s Away’ redatelja i autora Kevina P. Joycea, u kojoj igram svodnika i oca glavnih protagonisitica Ane i Anye. Radi se o vrlo zabavnoj ljetnoj komediji zabune, s puno obrata i iznenađenja. Ulogu sam dobio na audiciji na koju me poslala moja menadžerica. Otkad sam završio konzervatorij, surađujem s nekoliko agenata i kompanija, preko kojih odlazim na audicije.

S ovom predstavom nastavit ćemo na jesen. Paralelno radim na jednom drugom projektu, predstavi ‘Filoktet’, Sofoklovoj tragediji u produkciji kazališne kompanije Aquila, specijalizirane za klasike. Predstavu smo igrali na nekoliko lokacija u New Yorku, bili smo i na festivalu u Ateni, a krajem godine igrat ćemo je u sklopu programa BAM-a, ugledne kulturne institucije u Brooklynu”, kaže Kovačević, koji je godinama u Hrvatskoj bio novinar i voditelj televizijskih zabavnih emisija.

No jako je želio biti glumac, a u Hrvatskoj, iako je imao nekoliko uloga u mjuziklima kazališta Komedija, nije mogao doći do nekog statusa koji bi ga zadovoljio.

“U Hrvatskoj sam s 32 godine jednostavno bio prestar za studij na ADU. Hrvatska ima jako puno kvalitetnih školovanih glumaca, a premalo posla. Kazališna scena je vrlo čvrsto strukturirana oko institucija, vrlo je malo neovisnih skupina, a nema ni dovoljno publike.

U New Yorku se radi na projektima, nema plaće ni doprinosa, radi se na proviziju ili za honorar. I konstantno se ide na audicije, radi s novim ljudima i producentima, no istovremeno je scena dovoljno mala da i dobre loše vijesti brzo putuju pa ste stoga stalno u pokretu i svjesni da nema mjesta pogreškama. Uvijek morate biti puni elana, svježih ideja i pozitive. Nitko neće raditi s ljudima koji su negativni, neodgovorni i koji nemaju strasti za svaki projekt, bio on mali ili veliki”, objašnjava Ivica Kovačević. Iako je u New Yorku, baš kao i u Los Angelesu, jako teško uspjeti i konkurencija je ogromna, Kovačević se time ne zamara.

“Imam svoje ciljeve i pokušavam pronaći put da ih ostvarim. Nakon konzervatorija upoznao sam nekoliko agenata i menadžera s kojima se sjedne i otvoreno porazgovara o željama i planovima te vam onda oni daju feedback, odnosno povratnu informaciju.

Ovdje u New Yorku glumac je vrlo često sveden na ‘tip’, što znači da imate neke okvire kojih morate biti svjesni i u tim okvirima meni je cilj raditi na dobrim projektima. Naravno da ti okviri mogu biti široki ili uski, ovisno o tome koliko ste energije voljni uložiti u sebe i svoj posao. Kad to kažem, onda mislim na bilo koji posao, pa tako i glumu”, pojašnjava Kovačević i kaže da mu je jedino važno da radi dobro i kvalitetno te da bude umjetnik, sve ostalo će doći samo.

Ono što bi Kovačević želio, što mu je san, jest raditi internacionalno, u Europi i u Americi. Bilo bi, kaže, prekrasno u New Yorku raditi komade hrvatskih autora, postaviti Krležu, Držića, Hektorovića ili neke nove moderne autore. “Konstantno pratim hrvatsku scenu i što rade moji ‘komedijaši’ – moram reći bravo za mjuzikl ‘Mamma Mia’. Senka Bulić, Tomaž Pandur, Krešo Dolenčić, Dalibor Matanić, Damir Zlatar Frey su umjetnici čiji sam rad oduvijek pratio i koji su uvijek interesantni”, priča Kovačević i dodaje da mu je želja opet glumiti na hrvatskom i raditi s fantastičnim hrvatskim glumcima poput Mislava Čavajde, Nataše Janjić ili opet Senke Bulić. No za sada je u New Yorku i ima puno planova. Vrlo ga zanima kazališni pokret pa surađuje na puno projekata s kompanijom Julia Crockett and Co., koja se bavi performansom.

“Ovih dana dovršavam video predstavu ‘Bull Fight’, koja je zamišljena kao multimedijalni projekt koji će se izvoditi uživo, ali i snimiti kao video. Radi se ponovno o vrlo koreografiranoj predstavi u kojoj glumim bika koji se sprema za svoju zadnju borbu u areni”, govori Kovačević i napominje da je činjenica da radi konstantno, iz projekta u projekt, njegov najveći uspjeh.

Svaki od tih projekata, kaže, donosi nova iskustva, poznanstva te otvara nova vrata i puteve k novim projektima. Ovdje je prvo pravilo svakog umjetnika da kad nema posla i kad te nitko ne treba, onda ti sam stvoriš projekt, okupiš ljude, stvoriš nešto i čuda se dogode, jer ljude privlače ljudi koji stvaraju.