Objavljeno u Nacionalu br. 550, 2006-05-29

Josip Jurčević, povjesničar na Institutu Ivo Pilar, kroz svoja istraživanja komunističkih zločina izražava stavove značajnog dijela hrvatskog političkog života koji je izgubio oslonac otkako je Ivo Sanader odveo HDZ u politički centar

Josip Jurčević, povjesničar na Institutu Ivo Pilar, postao je nova ikona hrvatske desnice. Prije desetak dana u Zagrebu je predstavljeno njegovo djelo “Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj” koje bi kako po tezama tako i obujmu moglo steći atribut “manifesta hrvatske desnice”. Za takav rasplet ispunjeni su svi potrebni uvjeti: tema je Bleiburg i komunistički zločini, žrtve su uglavnom nedužni ratni gubitnici, a odgovornost leži na ljevici koja i dalje djeluje u današnjoj Hrvatskoj. Premda nema ni približnu snagu kudikamo poznatijeg predloška, “Crne knjige komunizma” Stephane Courtoisa i Nicolasa Wertha u kojoj se opisuju ljevičarske likvidacije 80 do 100 milijuna ljudi, Jurčevićev rad iznimno je ambiciozan projekt.

On izražava stavove političke desnice – značajnog dijela hrvatskog političkog života koji je izgubio oslonac otkako je Ivo Sanader odveo HDZ u politički centar. U takvim okolnostima desnica je odlučila pronaći novog predstavnika. Kako su u međuvremenu izborni fijasko doživjeli političari poput Ivića Pašalića, Miroslava Tuđmana ili Nenada Ivankovića a javnost se zasitila patetičnog Igora Zidića, pojavila se kadrovska praznina koju je trebalo popuniti. Onda se pojavio Jurčević – premda u širim krugovima nije pretjerano poznat, on predstavlja sve što treba desnom biračkom tijelu. Rođen je 1951. u okolici Imotskog a u Zagrebu je 1975. diplomirao povijest. Naravno da poput svakog desničara i njegov curriculum vitae sadrži podatak o stradanju u Hrvatskom proljeću.

Doduše dosta nejasno, jer Jurčević nije bio gonjen od komunističkog sustava, kasnije je radio u školama i bavio se privatnim obrtom. Sve u svemu, tipičan život u vrijeme socijalizma. Uostalom, i ekipa s Filozofskog fakulteta više ga pamti kao prvog supruga Helene Štimac-Radin negoli angažiranog povjesničara. Onda je došla 1990. i Jurčević se pojavio u ekipi koja je otkrila Jazovku, jamu u kojoj su se nalazili ostaci nekoliko stotina ustaša i domobrana koje su partizani likvidirali u svibnju 1945. Postao je predsjednik Počasnog bleiburškog voda, grupacije koja održava sjećanje na Križni put. U to vrijeme počeo se baviti i istraživanjima komunističkih zločina, s posebnim naglaskom na Bleiburg i Jasenovac.

Poput svih desničara izjednačavao je sve žrtve Bleiburga, neovisno radi li se o civilima ili pripadnicima ustaških postrojbi, dok je za Jasenovac tvrdio kako je bio radni logor u kojem su se dešavala sporadična ubojstva zarobljenika. Stavovi koje zastupa, u Njemačkoj ili Austriji svrstali bi ga među revizioniste, ali tijekom vladavine Franje Tuđmana je isticanje ovakvih stajališta bilo poželjno. U Jurčevićevom slučaju to se očitovalo položajem savjetnika saborske Komisije za utvrđivanje ratnih žrtava koju je vodio Bože Vukušić, najbliži suradnik Vice Vukojevića. Najpoznatiji rezultat rada Vukušićeve komisije je popis jasenovačkih žrtava sveden na brojku od 220. Jurčeviću se mora priznati i hrabrost – na skupu o Jasenovcu u Banjoj Luci 2000. spomenuo je kako je prema nekim podacima u ovom logoru likvidirano samo 55 logoraša. Kako su objavili mediji, prošao je dosta dobro jer je samo istjeran s govornice.

Možda su neki mislili kako će HDZ-ovim povratkom na vlast profitirati i ovaj dio desnice, no razvoj događaja bio je posve drukčiji. Sanader se promptno odrekao neoustaške ikonografije koja se viđala na skupovima njegove stranke, suradnja s Haagom je intenzivirana, projekt ulaska u Europsku uniju promoviran je kao središnji strateški cilj, a na ekonomskom planu nastavljeni su liberalni trendovi koje desnica doživljava kao rasprodaju Hrvatske. U međuvremenu je i HSP skrenuo u centar a HIP i slične stranke potpuno su marginalizirane. Ovakva situacija stvorila je potrebu stvaranja novog predstavnika desnice a Josip Jurčević se pokazao kao najprihvatljivije rješenje. On je u međuvremenu evoluirao i posljednje dvije godine ne bavi se Jasenovcem. “Shvatio je da mu to samo šteti, jer nemoguće je umanjiti broj žrtava ustaških zločina. Vjerodostojan popis napravljen u Jasenovcu sadrži 79.000 imena, a u Beogradu navode 85.000 žrtava.

Potpuna istina je negdje između ovih brojki i nijedan ozbiljan povjesničar, pa ni Jurčević, ne usuđuje se upuštati u negiranje broja likvidiranih”, smatraju neki njegovi protivnici. Iz današnje perspektive, odustajanje od negiranja dimenzija ubojstava u Jasenovcu bio je dobar politički potez. Jurčević se radije prebacio na recentne događaje i postao jedan od vodećih desnih kritičara vladine politike. Ono što radi Sanader, ponajprije bespogovorna suradnja s međunarodnom zajednicom, Jurčević i pripadnici desničarskog miljea smatraju nacionalnom izdajom. U svibnju 2005. Josip Jurčević je bio jedan od potpisnika Prosvjeda i apela Europskom parlamentu i Vijeću sigurnosti UN-a u kojem se kritizirao Haaški sud i Europska komisija. Prosvjedovalo se i zbog haaške optužnice protiv Domagoja Margetića i Ivice Marijačića koji su prekršili kodeks Tribunala, a ponovljena je stara teza o guranju Hrvatske u nove balkanske integracije. Nakon ovogodišnjeg incidenta u HVIDR-i, gdje je napao policiju koja je spriječila nastup Domagoja Margetića, Jurčević je postao određeniji u stavovima prema aktualnoj vlasti. Prije nekoliko je mjeseci Jurčević optužio HDZ da vodi protunacionalnu i protusocijalnu politiku.

U istu kategoriju svrstao je i SDP i zaključio kako će nakon idućih izbora Ivo Sanader ostati premijer samo ako sklopi koaliciju s Ivicom Račanom. Kako je isticao, za njega nema stvarnih razlika između najjačih stranaka već se cjelokupno političko djelovanje svodi na podjelu sinekura. Rekao je da razne interese skupine, posebno Katolička crkva, ne mogu poistovjetiti s politikom dviju vodećih stranaka. U takvim okolnostima založio se za stvaranje treće političke opcije za koju smatra da bi mogla ostvariti izborni uspjeh. Jurčević kaže da osobno sudjeluje u akciji “više skupina uspješnih ljudi iz Hrvatske koji nastoje formirati nevladinu listu za sljedeće izbore koja će vrijednosno i organizacijski predstavljati nacionalne i socijalne interese”. Jurčević se prije nekoliko tjedana javio tvrdnjom kako ga sadašnje stanje u medijima podsjeća na 1945. i razdoblje komunističke strahovlade. Optužio je medije da unaprijed stvaraju osjećaj krivnje i izriču presude a kao njihove žrtve apostrofirao je Branimira Glavaša i haaške optuženike. Koliko god za desničare predstavlja svojevrsnu ikonu, protivnici o njemu nemaju visoko mišljenje.

Spočitavaju mu loše obrazovanje i pristranost. “On je poprilična ljenčina što pokazuje podatak da je magistrirao tek s 45 a doktorirao kad je imao pedesetak godina. Jedino o čemu piše je 1945. godina i pritom stalno vrti dvije-tri teze o zločinačkom karakteru komunizma. Pritom je jednostran i s povijesnog aspekta sve što radi je slabo. Ali neosporno je da je postao politička činjenica jer je elokventan, a neki novinari, poput Hloverke Novak-Srzić, ga obožavaju i redovito pozivaju u svoje emisije”, smatra jedan od poznatijih hrvatskih povjesničara. Zanimljivo je da niti struka ne cijeni Jurčevića kao povjesničara o čemu svjedoči podatak da već dvije godine ne prolazi na natječaju za izvanrednog profesora. Izvještaj u kojem ga se predlaže za promaknuće u izvanrednog profesora potpisao je 2005. Ivo Goldstein, ali stručnjaci na Filozofskom fakultetu to su odbili uz obrazloženje da se radi o djelima niske historiografske vrijednosti. “Zgranuta sam Jurčevićevim stavovima o Jasenovcu koji su prepuni neistina i lažnih brojeva. On predstavlja onaj dio povjesničara koji su na scenu izišli nakon 1990. i koji uporabljaju pseudoznanstvenu terminologiju koja je u svojoj suštini užasavajuća laž”, smatra povjesničarka Zorica Stipetić. Posebno mu zamjera što se predstavlja kao stručnjak za koncentracijski logor Jasenovac. Zorica Stipetić podsjeća da se Jurčević na takav način predstavio i na suđenju ustaškom zločincu Dinku Šakiću i tom prigodom promovirao najmračnije stavove.

Nedvosmislena je u davanju ocjene o čemu se radi. “To što čini Josip Jurčević zove se filofašizam”, upozorava Zorica Stipetić. Ona je u znanstvenim krugovima jedan od najžešćih kritičara revizionističkih teorija u kojima se umanjuju zločini u NDH, a s Jurčevićem je u sukobu još od 1999. godine. Nakon što je napala njegovu knjigu “Nastanak jasenovačkog mita”, Jurčević ju je žestoko kritizirao u tjedniku Globus. U odgovoru koji je objavljen eksplicitno je ustvrdio: “Prema svjedočanstvima, nedvojbeno je da su u jasenovačkom logoru u različitim prilikama vršene pojedinačne likvidacije. Isto je tako nedvojbeno da jasenovački logor nije bio mjesto sustavnih likvidacija niti je uopće osnovan s tom svrhom.” Istovjetnu tezu zastupao je i Šakić koji je na zagrebačkom Županijskom sudu osuđen kao ratni zločinac. Bez obzira na kritike njegovih stavova o Jasenovcu, Bleiburgu ili Haagu, Josip Jurčević se ne zaustavlja.

U ovom trenutku je on nesumnjivi intelektualni lider razočarane desnice, ali i konzervativnih medija. Javnost ga još uvijek dobro ne poznaje, međutim, to ne treba biti prevelik problem. Problem je kako će Jurčević i zagovornici sličnih stavova objasniti da ne žele slušati kako na stadionima, kao na subotnjoj utakmici Hrvatska-Iran u Osijeku, pola stadiona skandira ustaški poklič “Za dom spremni”, a druga polovica im aplaudira.

Ekipa kontra Haaga i Europske komisije Jedan od prvih političkih istupa Josipa Jurčevića zbio se u svibnju prošle godine kada je potpisao Prosvjed i apel Europskom parlamentu i Vijeću sigurnosti UN-a. U toj kritici Haaškog suda i Europske komisije pridružili su mu se detronizirani političari: Zdravko Tomac, Miroslav Tuđman, Dražen Budiša, Ljilja Vokić, Joško Kontić, Davorin Rudolf i Nikica Valentić. Pored njih se našla grupa desničarskih javnih ličnosti kao što su Ivan Aralica, Josip Pečarić, Slaven Barišić, Dubravko Jelčić i Davor Domazet-Lošo. Jurčević za Margetića Početkom ove godine Josip Jurčević je zatečen u zagrebačkom klubu HVIDR-e gdje su se okupili desničari koji podržavaju Domagoja Margetića. Idućih dana je Jurčević žestoko napao policiju koja je spriječila Margetićev nastup, iako je pritom tvrdio kako nije desničar. Objasnio je kako je član Savjeta HVIDR-e, što nema nikakve veze s desnicom ili ljevicom.

\’Nisam miljenik politike\’

NACIONAL: Koji su motivi za objavljivanje “Crne knjige komunizma u Hrvatskoj”? – Kao što znate, objavili smo je na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Razlog je naša želja da i europsku javnost upoznamo sa zločinima ovdašnjih komunista koji se ni ideološki ni u praksi nisu razlikovali od komunista u drugim državama. U dobrom dijelu svijeta i dalje vlada percepcija kako je u Jugoslaviji postojao nekakav komunizam s ljudskim licem, što je potpuna neistina. Želim razotkriti tu laž i pokazati da su ovdje postojali politički procesi, a ponekad i likvidacije neistomišljenika Titovog režima. Osim toga, Vijeće Europe je donijelo rezoluciju kojom sve komunističke režime označava kao zločinačke, a moja knjiga treba doprinijeti čišćenju ovdašnjeg društvenog života od nasilja koje i dalje vrše komunistički istomišljenici.

NACIONAL: Neki vas vide kao novog vođu hrvatske desnice? – Sve što sam u životu radio pokazuje da me ne zanima položaj vođe. Nedvojbeno sam društveno angažiran, ali vlast me ne zanima. Isto tako, podjele po principu ljevica-desnica su zastarjele i ne želim se svrstavati. Ono što me zanima je rad na sprječavanju posljedica komunizma koji je Hrvatskoj nanio golemu štetu. Nisam nikakav vođa već humanist i znanstvenik koji kao takav želi utjecati na društvene procese.

NACIONAL: Izjavili ste da su HDZ i SDP isti i da Hrvatska treba treću opciju? – I dalje mislim da ova država treba nove ljude. Što se mene tiče, nikada nisam bio miljenik neke političke skupine, niti ih simpatiziram.

NACIONAL: To je motiv tolikog angažmana? – Da. Stare jugoslavenske strukture još vladaju Hrvatskom i to treba mijenjati. Našu zemlju 1991. napala je Titova armija, a najljepši zagrebački trg i dalje nosi ime Josipa Broza Tita. Ovoj državi trebaju društvene i strukturne promjene, od imena ulica do kadrovskih promjena.

NACIONAL: U prošlosti ste umanjivali broj žrtava u Jasenovcu. U Njemačkoj ili Austriji proglasili bi vas revizionistom? – Znanstvenik koji nije revizionist nije pravi znanstvenik. Hoću reći da ne postoje apsolutne istine i zato znanstvenici moraju biti revizionisti. Ja sam magistrirao na Jasenovcu i dobro znam o čemu govorim. Nitko nije uložio stvarni napor da se istraži pravi broj žrtava, nego se sve radi po principu manipulacije. Time se vrijeđaju jasenovačke žrtve, i to ne samo one iz vremena NDH nego do 1948., do kada su komunisti vodili ovaj logor. Upravo zbog ovakvih primjera Hrvatska treba nove ljude koji će je voditi u budućnost.