Objavljeno u Nacionalu br. 692, 2009-02-17

Vanda Petković, sestra dubrovačkog milijunaša Aksela Petkovića, tek je nakon njegove smrti saznala da je svoje bogatstvo pod neobičnim okolnostima ostavio Josipu Radeljaku, njegovu odvjetniku i javnom bilježniku te će tu oporuku osporavati na sudu

Prije nekoliko dana u Dubrovniku je sahranjen Aksel Petković, dubrovački osobenjak podrijetlom iz ugledne i imućne obitelji, čiji je tajnoviti život ostao doslovno zapečaćen iza kamenih zidina njegove luksuzne vile u dubrovačkoj staroj gradskoj jezgri. Iza Petkovića nije ostalo gotovo nikoga. Obitelj nije imao, a sahranila ga je njegova slabašna sestra Vanda koja se godinama pokušava nositi s teškom bolešću. Bili su na toj sahrani i brojni Dubrovčani koji su Petkovića cijenili, a među njima su bile i tri osobe koje su mu se za života predstavljale kao bliski i brižni prijatelji – Josip Radeljak zvani Dikan, odvjetnik Dragan Suša i dubrovački javni bilježnik Nikša Viđen.

Dubrovčani su na toj sahrani primijetili i Radeljakova sina Lea. Očevici tvrde da je ondje bio sa smeđom poslovnom torbom i pokušao nagovoriti slomljenu i izgubljenu Vandu Petković da mu potpiše nekakve papire. Umjesto toga, još neoporavljena od emotivnog šoka, ona se zbog bratovih prijatelja osjetila prisiljenom potražiti pomoć odvjetnika kako bi spasila obiteljsko naslijeđe. Svega nekoliko dana nakon tužnog ispraćaja Aksela Petkovića, borba za obiteljsko blago obitelji Petković, a potom i intrigantni Petkovićev život dospjeli su u središte zanimanja prvo dubrovačke, a potom i cjelokupne hrvatske javnosti.
Možda Petkovićev život i ostavština i ne bi toliko zaintrigirali javnost, da se u naslovnoj ulozi humanista komu je Petković povjerio brigu nad milijunskim naslijeđem nije pojavio Josip Radeljak – kontroverzni egocentrični poduzetnik koga mediji optužuju da je sklon najprizemnijim spletkama i medijskoj samoreklami najniže vrste. Petković je Radeljaku, Suši i Viđenu navodno povjerio upravljanje tajnovitim obiteljskim blagom teško procjenjive vrijednosti. Međutim, Nacional je došao u posjed ekskluzivnih dokumenata koji otkrivaju da Petković to zapravo nije namjeravao učiniti. Ti dokumenti otkrivaju da se Petković bojao da će se nakon njegove smrti njegova imovina razgrabiti, pa je zato sve htio ostaviti svojoj sestri Vandi.

Aksel Petković potječe iz ugledne dubrovačke obitelji, a majka mu je podrijetlom iz također ugledne i imućne mostarske obitelji. Oba su mu roditelja također naslijedila brojne umjetnine, nakit i novac, a u Dubrovniku se prepričava da se Petkovićev otac pod zagonetnim okolnostima obogatio tijekom Drugog svjetskog rata – navodno je većinu umjetnina stekao od progonjenih Židova. Obiteljsko blago Petković nikomu nije pokazivao do početka 80-ih. Završio je dva fakulteta, navodno i teorijsku fiziku, ali nikada nije ništa konkretno radio. Jedno je vrijeme vodio restoran u Dubrovniku, ali se nikada nitko nije niti upitao od čega on zaista živi. Dubrovčani su ga uglavnom zapamtili kao izuzetno inteligentnog, zabavnog i uglađenog gospodina, s naglašenom sklonosti prema umjetnosti. Potiho su se širile i priče o navodno velikim svotama novca koje posjeduje na brojnim različitim računima, ali se on svojim načinom života nije naročito isticao, pa i nije naročito plijenio pozornost javnosti.

Tako je misterij njegova bogatstva počeo interesirati domaću javnost tek poslije njegove smrti. Petković je umirao u strašnim bolovima. Karcinom prostate metastazirao mu je na kosti, pa je u zadnjim tjednima života često uzimao morfij kako bi lakše podnosio bolove. U tim zadnjim tjednima života Petković je u agoniji navodno sastavio i jednu čudnu oporuku, koju uopće nije sam potpisao. Iako navodno pri zdravoj pameti i svijesti, bio je u takvom stanju da je sadržaj oporuke trebao ovjeriti otiscima prstiju. Tragovi tinte na njegovim prstima navodno su još uvijek bili vidljivi kada su mu mrtvo tijelo iznosili iz obiteljske kuće u kojoj je umro. Kuća mu je uskoro pod jednako sumnjivim okolnostima zapečaćena, a trojica njegovih prijatelja bi od tog trenutka trebali postati jedini gospodari nekretnina, umjetnina, nakita i novca nepoznate, ali sasvim sigurno milijunske vrijednosti.
Još uvijek se o razmjerima tog bogatstva može samo nagađati. Umjesto otkrivanja tajne Petkovićeva bogatstva, u međuvremenu su se pojavile sumnje da su ga prijatelji prevarili na samrtnoj postelji.

Oporuka Aksela Petkovića dospjela je u središte pozornosti i šokirala Dubrovčane, nakon što se otkrilo da se u njoj navodi kako bi Petkovićevom imovinom trebali upravljati Radeljak, Suša i Viđen. Lokalni tjednik Dubrovački vjesnik prije nekoliko dana otkrio je detalje navodne Petkovićeve oporuke koja je odmah otvorila sumnje da se radi o prijevari. Petković je oporuku navodno sastavio dvadesetak dana prije smrti i u njoj precizno naveo što bi trebalo učiniti s njegovom ostavštinom. Njegova vrijedna imovina uključuje kuću od 342 četvorna metra u povijesnoj jezgri Dubrovnika, nedaleko od Straduna koju je prije dvije godine s namještajem i vrijednim umjetninama, među kojima je i više slika Mersada Berbera, Petković htio prodati za 3,5 milijuna eura, ali kupca nije našao. Prema sadržaju navodne oporuke, Petković je Radeljaku, Viđenu i Suši povjerio brigu o svojoj 53-godišnjoj sestri Vandi, koja je djelomično bila lišena poslovne sposobnosti i kojoj je Petković za života bio zakonski skrbnik. Njoj bi trojica nasljednika trebala osigurati stan od najmanje 50 četvornih metara i mjesečni iznos od najmanje dvije prosječne hrvatske plaće, a nakon njezine smrti od 90 posto imovine trebala bi se osnovati Zaklada Aksel Petković za stipendiranje najboljih studenata. Deset posto imovine koja ostane trebala bi biti naknada za trud Radeljaku, Viđenu i Suši. Sredinom siječnja Petkovićeva kuća prebačena je u vlasništvo tvrtke Aksel Petković d. o. o. u kojoj je direktor Leo Radeljak, a u upravi su njegov otac Josip Radeljak, te Viđen i Suša.

Aksel Petković nije uvijek bio u dobrim odnosima sa svojom sestrom Vandom. Njoj je tijekom 2004. na inicijativu Aksela Petkovića djelomično oduzeta poslovna sposobnost kako ne bi mogla raspolagati s vrijednim obiteljskim naslijeđem. Vanda Petković godinama se liječi od psihičke bolesti. Radi se o ozbiljnoj bolesti koja se liječenjem može staviti pod kontrolu, što Vandi Petković u posljednjim godinama i uspijeva.

Zato su se njeni odnosi s pokojnim bratom u posljednjim mjesecima njegova života i popravili, te je on baš njoj htio ostaviti svu imovinu, a ne prijateljima. Aksel Petković inicirao je i pravne radnje kojim bi se njegova imovina nakon njegove smrti ostavila na upravljanje njegovoj sestri, i to zato jer se bojao da bi tu imovinu netko nakon njegove smrti mogao razgrabiti. Pokojni Aksel Petković podnio je 16. lipnja 2008. Općinskom sudu u Dubrovniku pismeni zahtjev za utvrđivanje radne sposobnosti svoje sestre Vande. U njemu je napisao: “Molim cijenjeni naslov da izvrši reviziju postupka ocjene poslovne sposobnosti moje sestre Vande Petković. Ja sam njezin skrbnik i iz moga iskustva moja sestra zadnje tri godine normalno živi, istina uz moju materijalnu pomoć, i bilo bi vrijeme da se uključi u normalan život, zaposli se i počne privređivati…”

Općinski sud u Dubrovniku prihvatio je Petkovićev zahtjev i krenuo u taj postupak. Tako je 8. rujna 2008. neuropsihijatar Ante Marković na zahtjev suda obavio razgovor s Akselom i Vandom Petković. Marković je 24. rujna poslao svoj liječnički nalaz i mišljenje sudu. U tom dokumentu naveo je i neke detalje iz sadržaja svog razgovora s Akselom Petkovićem. Sudu je napisao sljedeće: “Općinski sud u Dubrovniku je 8. rujna 2008. zatražio neuropsihijatrijsko vještačenje radi utvrđivanja sposobnosti Vande Petković da se sama brine o svojim pravima i interesima. U tu svrhu pozvana je Vanda Petković, koja je pristupila zajedno sa svojim bratom Akselom dana 17. rujna 2008. Tom prigodom obavljen je razgovor s Vandom i Akselom, te obavljen neuropsihijatrijski pregled Vande Petković. Pregledano je neuropsihijatrijsko vještvo napravljeno od istog vještaka 22. prosinca 2004., kojim je predloženo djelomično lišavanje poslovne sposobnosti Vandi Petković. U njemu stoji: “Aksel Petković izražava želju da se Vandi vrati poslovna sposobnost odnosno da se skine skrbništvo. To želi iz razloga što on boluje od karcinoma prostate s metastazom u kostima, pa se on plaši za sudbinu Vandinu, odnosno imovine koju imaju, nakon eventualne njegove smrti. Boji se da će tada njihovu imovinu razgrabiti, ako Vanda ne bi mogla samostalno raspolagati imovinom.”

Aksel Petković je umro, a njegova sestra Vanda bila je prisiljena najaviti borbu za obiteljsku imovinu. Ubrzo se otkrilo da Petković nije vlastoručno potpisao svoju oporuku, već je to dvadesetak dana prije njegove smrti učinio zagrebački odvjetnik Aleksandar Skočić, a ovjerila zagrebačka javna bilježnica Renata Kutija Kušpilić. Tijelo preminulog Petkovića izneseno je iz kuće pet sati nakon smrti 6. veljače, a nedugo potom u kuću je došao javni bilježnik Ivo Radović i zapečatio je. Tvrdi se da je predsjednik dubrovačkog općinskog suda, zbog neovlaštenog pečaćenja kuće, prijavio Ivu Radovića Javnobilježničkoj komori, Ministarstvu pravosuđa i Državnom odvjetništvu. Radović je prijavljen zato što ostavinski postupak u slučaju smrti pokreće Općinski sud imenovanjem povjerenika. Kako Radovića navodno nitko nije imenovao, jasno je da nije smio pečatiti imovinu. Za pečaćenje imovine potrebni su jaki razlozi, poput nepoznatih nasljednika ili mogućeg otuđenja imovine. Otvara se i pitanje zašto bi netko u ovom slučaju išao pečatiti kuću preminuloga – je li razlog da se sakriju tragovi mogućeg odnošenja vrijednih stvari, umjetnina i nakita. Postavlja se i pitanje je li napravljen popis vrijednosti koje su se nalazile unutar kuće prije pečaćenja.

Procjenjuje se da samo kuća Petkovićevih vrijedi više od milijun eura. Nikomu nije jasno tko bi i kako trebao kontrolirati kolika je zapravo ostavština Aksela Petkovića, tko je i pošto prodaje, te kolika je zapravo desetina vrijednosti te imovine koju bi na koncu, nakon osnivanja zaklade za stipendiranje studenata, trebali kao nagradu podijeliti Radeljak, Suša i Viđen. Sumnjiv je i detalj iz sadržaja navodne oporuke po kojem bi trojica nasljednika trebali Vandi Petković osigurati stan za život, ne manji od 50 četvornih metara. U takvom stanu ona već živi, a kupio joj ga je Aksel Petković.

Zanimljivo je i to da je Vanda Petković do 2004. bila vlasnica polovice već spomenute vrijedne kuće u Dubrovniku. Ona je tu svoju polovicu darovala bratu nakon što joj je djelomično oduzeta poslovna sposobnost. Taj je darovni ugovor ovjeren također kod javnog bilježnika Nikše Viđena. Neki pravnici tvrde da ona to nije mogla učiniti bez odobrenja Centra za socijalnu skrb, jer joj je već bila oduzeta poslovna sposobnost, te da Aksel Petković kao njen skrbnik nije mogao sam sebi darovati njenu polovicu kuće. Kako god bilo, Petković je pred kraj života htio svu imovinu ostaviti isključivo svojoj sestri. Čini se kako su njegovi prijatelji računali da će se nju smatrati psihički bolesnom i nesposobnom za realnu procjenu obiteljskog naslijeđa. Zato su na sebe spremno preuzeli navodno nezahvalnu dužnost brige o Petkovićevoj bolesnoj sestri, ali i brige o imovini i zagonetnom obiteljskom blagu koje danas više no ikad intrigira Petkovićeve sugrađane. Kako stvari stoje, lako bi se moglo dogoditi da priča o plemenitim namjerama Petkovićevih prijatelja dobije sudski epilog. U svakom slučaju ništa novo kada je u pitanju Josip Radeljak.