“Predsjedniče, kuća vam je puna likovnog kiča”, rekao je proljetos Branislav Glumac, poznati hrvatski pisac i autor popularne “Zagrepčanke”, na ručku kod predsjednika Stipe Mesića u Uredu predsjednika Republike na Pantovčaku na kojem je bilo 20 gostiju, savjetnika i važnih uzvanika. Nastao je tajac, a Glumac je nastavio nesmiljeno kritizirati interijer vile, koju je za Josipa Broza Tita projektirao slavni hrvatski arhitekt Vjenceslav Richter.
“Bavim se likovnošću godinama, dobro poznajem hrvatsko slikarstvo i mislim da je sramota što se u predsjedničkom uredu ne nalaze prvorazredne umjetnine”, objasnio je Glumac, koji je i član Odbora za pomilovanje. “Neprimjereno je što je izloženo čak nekoliko slika istog autora. Tu su i trojica slikara koja su bila bliska režimu Franje Tuđmana, zatim nekoliko autora sklonih prošlom političkom sazivu, a nedostaju kvalitetni slikari, koji po svim estetskim kriterijima zaslužuju da budu na zidovima Ureda. Zato predlažem da se od predsjedničkog ureda napravi Kuća hrvatske kulture, u kojoj bi bila izložena reprezentativna djela, od tradicije do suvremenih autora. Mislim da bi izbor djela izloženih u predsjedničkom uredu trebao pokazivati širinu hrvatskog slikarstva, a uključili bismo i knjige, skulpture i druge medije.”

Predsjednik Mesić odmah se složio s tom idejom i rekao da je sličan projekt realiziran kod češkog predsjednika Vaclava Havela na Hradčanima, gdje su sve prostorije ukrašene najboljim djelima, uglavnom suvremenih umjetnika. U projekt su se uključili i arhitekt Nenad Fabijanić i njegov brat fotograf Damir Fabijanić, a razmišljaju o tome da uključe muzikologa, karikaturista, filmskog radnika i još neke druge stručnjake kako bi Kuća hrvatske kulture funkcionirala na svim kulturnim razinama. Glumac je zatim predložio Mesiću da se organizira njegovo portretiranje kao prva faza u stvaranju Kuće hrvatske kulture: “Predsjedniče, ne vidim u predsjedničkim dvorima ni jedan vaš dobar portret, osim nekolicine loših, amaterskih slika. Ako se slažete, nagovorit ću vrsne hrvatske portretiste da naprave vaš dobar portret.”

Mesić je prihvatio i tu ideju, a Glumac je izabrao, kako kaže, četvoricu sjajnih slikara, svojih prijatelja ? Ljubu Škrnjuga, Predraga Purića, Antu Schramadeija i Josipa Biffela, koji su početkom ove godine, potkraj zime i ranog proljeća, napravili portrete hrvatskog predsjednika. Pridružila su im se i dva karikaturista, Rudi Stipković i Borivoj Dovniković, te kipar Petar Jelisić, koji je napravio brončanu skulpturu tešku 25 kilograma. Već otprije postoji Mesićev portret, koji je prije desetak godina napravio predsjednik ULUPUH-a Vatroslav Kuliš. Time je zaokružena zbirka od osam Mesićevih portreta u ulju, pastelu i ugljenu, a trenutačno su pohranjeni u depoima Ureda predsjednika RH.

Za svoje portrete slikari, karikaturisti i kipar nisu dobili nikakav honorar, a predsjednik im se odužio zajedničkim ručkom na Pantovčaku. Za skup brončani odljev nađen je sponzor – Željko Uzelac, vlasnik tvornice u Benkovcu, koji se rado odazvao pozivu i financirao odlijevanje. Mesić je u predsjedničkim dvorima pozirao kiparu Jelisiću, te slikarima Škrnjugu i Puriću, koji su radili istodobno, svaki iz svog kuta, dok su ostali radili po sjećanju ili po fotografijama. Naime, neki slikari, kaže Glumac, poput Schramadeija i Biffela, više vole raditi po fotografijama, a u slučaju Mesića, koji se svakodnevno pojavljuje u svim medijima, to im nije bio problem.

“Bio sam iznenađen kad sam vidio kako je Mesić spontan i neposredan čovjek, uvijek spreman na šalu, iako sam o tome i prije slušao. Ja sam iz Tuzle, multikulturalne sredine, i nacionalizam mi je stran, pa volim političare koji nisu opterećeni nacionalizmom”, rekao je kipar Petar Jelisić (66), koji je dosad oblikovao skulpture Josipa Broza Tita, Nikole Tesle, Miroslava Krleže i oftalmologa Krešimira Čupaka, a u Njemačkoj je napravio portrete najslavnijih njemačkih filozofa, od Fichtea i Leibniza preko Kanta i Hegela do Marxa, Nietzschea, Jaspersa i Blocha, koji sada krase zgrade gradskih vijećnica.

“Pri portretiranju najvažnija mi je prva impresija o osobi, koja je katkad uhvaćena u dahu. Važno mi je da osjetim karakter osobe, njezinu bit, ličnost. Kad to osjetim, prestajem raditi, portret je gotov, ponekad čak za pola sata. No ne zanima me puka deskripcija, nego interpretacija karaktera”, nastavio je Jelisić, koji je diplomirao u klasi Frane Kršinića, a majstorsku radionicu završio kod Vanje Radauša. Jelisić je u glini u ateljeu modelirao Mesićevu bistu, a onda je na Pantovčaku namjeravao finalizirati skulpturu. No predsjedniku se portret toliko svidio da je izjavio kako na njemu ne treba više ništa mijenjati.

“Mesića sam doživio kao čovjeka kojeg poznajem godinama, iako ga nikada prije nisam vidio uživo”, rekao je slikar Predrag Purić (74), koji je ostao figurativac, svojevrsni ekspresionist, kako kaže, sa željom da upotrijebi što više boja. Purić je od najranijeg djetinjstva bio opsjednut ljudskim licima i njihovim izražajima, ali radeći brojne portrete nikada nije zašao u karikaturu. No na portretima se uvijek vidjelo jesu li mu modeli bili simpatični ili nesimpatični. Još je 1967. napravio portret Antonija Janigra, a poslije je radio i pejzaže, restaurirao umjetnine. Ta ljubav prema licima vidi se i na velikom platnu “Demonstracije”, posvećenom studentskom štrajku i Hrvatskom proljeću 1971., na kojem su u mnoštvo postavljeni likovi njegovih kolega i poznatih ljudi.

“Ljudi su nam pomogli da aranžiramo situaciju i plahtom pokrijemo salon kako se ne bi zaprljao bojom”, nastavio je Purić, koji je završio majstorsku radionicu Krste Hegedušića, a danas ga mnogi znaju po tome što stalno nosi kovčežić s bojama. “Radio sam s velikim elanom. Ljubo Škrnjug i ja radili smo u isto vrijeme, svaki iz svog kuta, no on je bio pametniji jer je prvo radio u akriliku, koji se brzo suši, a ja sam odmah radio u ulju. Ostali smo dva sata i imali dvije pauze. Napravio sam portret i poslije ga nisam dirao.”

“Mesića smo molili da priča, kako ne bi bio ukočen, što nije dobro za portretiranje ? fizionomija se mora micati. On je bio vrlo strpljiv. Razgovarali smo o zajedničkim znancima, ja imam kuću u Rovinju, a predsjednik je dolazio tamo k nekim prijateljima”, prisjetio se slikar Ljubo Škrnjug (78), koji je u svom dugom slikarskom vijeku predavao u školama, zatim na Akademiji likovnih umjetnosti, a jedno vrijeme čak i na Kraljevskoj akademiji u Kampućiji. Predavao je i Morani Paliković-Gruden, predsjednici zagrebačke Skupštine.

“Iako znam njegovo lice s televizije i iz novina, praviti nečiji portret uvijek je zagonetka, jer se otkriva psihološki profil čovjeka, a to zahtijeva drukčiji pristup”, nastavio je Škrnjug, koji je završio specijalku kod Ljube Babića. “Bio sam jako uzbuđen, jer sam prvi put u životu radio portret državnika. Zato sam se dugo pripremao, no nisam radio skice, to je više bilo u glavi.”

Vatroslav Kuliš napravio je Mesićev portret na nagovor političara HDZ-a Žarka Domljana, koji je prije desetak godina počeo akciju portretiranja svih predsjednika Sabora, pa tako i samoga sebe. Tadašnji predsjednik Sabora nije pozirao Kulišu, iako je bio jako zadovoljan rezultatom, čak ga je zamolio da mu donese druge skica. “Na žalost, do danas to nisam učinio”, rekao je Kuliš, koji upravo završava portret Nadana Vidoševića, šefa Gospodarske komore. “Htio sam napraviti veseli portret, s odmakom. Napravio sam kompromis između svojih afiniteta u slikarstvu i sličnosti, to se vidi na pozadini i na džepu gdje sam si dao oduška. Htio sam biti svoj, ali da ne poništim Mesićevu osobnost.”

Branislav Glumac i ekipa zatražili su da se za projekt Kuće hrvatske kulture osigura novac jer se ne žele međusobno ponižavati, a osobito ne žele moljakati umjetnine od slikara. Po Glumčevu mišljenju to mora biti dostojanstven posao, koji će ostati za cijelo 21. stoljeće. Predsjednik Mesić je izjavio da ne bi trebalo biti problema s novcem jer se mogu pronaći sponzori.

“Oživljen novim umjetničkim postavom, taj bi predivan prostor procvjetao, osobito vikendom”, zaključio je Glumac. “Kad je arhitekt Nenad Fabijanić proučio prostor, uvidio je da obiluje neukusom, koji je ostavština Tuđmanove ere. Fabijanić bi svakako volio intervenirati u taj prostor, osobito zamijeniti očajan kičasti namještaj, koji je na rubu propadanja jer su ga već izjeli kukci. Osim toga, na Pantovčaku bi se mogle priređivati izložbe, a i park pruža neslućene mogućnosti.”

“Prema katalogu u predsjedničkom uredu Stipe Mesića trebalo bi biti gotovo 200 radova, a nedostaje više od 30 skupocjenih slika i umjetnina, koje su nestale ili su ukradene”, objasnio je Branislav Glumac. “Usuđujem se reći da su neke od onih 200 najbogatijih hrvatskih obitelji uoči smjene vlasti 2000. ‘posudile’ ili čak pokupile neka od najboljih djela”, otkrio je Glumac. “Evo, nedostaje vrijedno ulje slikara i vrsnog crtača Josipa Vanište, koje je on darovao pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu. To je bilo u doba kad sam uređivao ciklus Međaši hrvatske kulture o deset hrvatskih slikara u Forumu, iako je odbio doći na njenu promociju k pokojnom Tuđmanu. Inzistirao sam da se to ulje pronađe, ali zasad je potraga bezuspješna. Ne slaže se broj umjetnina evidentiranih u katalogu s brojem radova koji bi trebali visjeti na zidovima ili biti izloženi u prostoru. A u donjim prostorijama ostala je drugorazredna umjetnost, uglavnom amateri i loši naivci. A to nisu djela koja mogu prezentirati ni hrvatsku kulturu ni predsjednika.”