Napadi na najveću europsku nuklearnu elektranu u jugoistočnoj Ukrajini i dalje su zabrinjavajući. Nuklearka je pala u ruke Rusima ubrzo nakon početka invazije na Ukrajinu prije dvije godine i otad je često bila uhvaćena u unakrsnoj vatri i postala stalan izvor zabrinutosti za međunarodne promatrače. Neki su čak upozoravali na nuklearnu katastrofu, sličnu Černobilu.

U posljednjem zabrinjavajućem incidentu dron je udario u tvornicu u travnju. Ruska i ukrajinska strana međusobno su se optuživale za taj napad. Bivši glavni nuklearni inspektor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Robert E. Kelley poručio je za Euronews da su napadi dronovima na Zaporižju nerazumljivi.

No, dodao je da “zapravo ne postoji nikakva mogućnost da bi te stvari” mogle uzrokovati eksploziju postrojenja. IAEA je potvrdila da nije primijetila nikakva strukturna oštećenja nakon posljednjeg incidenta 7. travnja, iako je oštro osudila napad.

Danas ‘nema šanse’ za scenarij Černobila

Neki prethodni udari na Zaporižju rezultirali su nestankom struje. Tehnički, to je jako opasno. Bez struje, nuklearni reaktori se ne mogu ohladiti, pregrijavaju se i mogu eksplodirati – kao u Černobilu. “Ali, šanse da bi se to moglo dogoditi danas gotovo su ravne nuli”, kaže Kelley.

“Reaktor u Černobilu odjednom je uključen na punu snagu sa svom tom vodom u njemu, koja se pretvorila u paru u djeliću sekunde i jednostavno raznijela tu zgradu na komadiće”, objasnio je i dodao da su današnji reaktori izgrađeni prema potpuno drugačijim standardima. “Reaktori černobilskog tipa uključuju tone zapaljivog grafita za kontrolu nuklearne reakcije, dok reaktor s vodom pod tlakom (PWR) u Zaporižju to ne čini”, istaknuo je.

“U Černobilu se grafit zapalio i izbacivao radioaktivne izotope i pepeo u atmosferu danima dok vatra nije ugašena. PWR-i nemaju takav problem zapaljivosti, velika prednost. Voda ne gori. Također, černobilski reaktor bio je unutar velike obične industrijske zgrade koja je uništena eksplozijom pare i velikim požarom. PWR uvijek se grade unutar masivne betonske i čelične kupole dizajnirane da zadrže paru eksplozije i usporiti svako curenje radioaktivnih izotopa u okoliš”, pojasnio je.

Čini se da više čimbenika dodatno smanjuje rizik u usporedbi s 1986. godinom. Tijekom prethodnih nestanaka struje u Zaporižju, opskrba električnom energijom mogla bi biti preusmjerena iz drugih izvora, kao što je obližnja elektrana na ugljen Zaporizka, najveća termoelektrana u Ukrajini, i iz dizelskih generatora. Time se ograničavaju mogućnosti opasnih nestanaka struje.

Svaki reaktor u Zaporižju trenutno ne radi, za razliku od černobilskog koji je bio u potpunosti operativan. Iako je pod kontrolom Rusa, osoblje elektrane uglavnom je ostalo na isto, smanjujući rizik od lošeg rukovanja.

“Ukrajinske građane koje su Rusi prisilili da ostanu u Zaporižju i vode ovu elektranu dvije godine treba tretirati kao heroje, a IAEA bi mogla igrati ulogu u tome. Postoji tendencija da ih se želi tretirati kao kolaboracioniste. Mislim da bi trebali dobiti medalju jer su služili zemlji u teškom položaju, prošli su pakao”, dodao je Kelley.

Je li Europa spremna za nuklearnu katastrofu?

Čini se da je kratak odgovor potvrdan. U 27 država članica Europske unije radi više od 150 reaktora. Svaka zemlja ima agenciju za nuklearnu spremnost, čak i one koje nemaju reaktore.

“Koordinacija se znatno povećala od katastrofe u Fukushimi 2011. godine“, kaže za Euronews stručnjak za hitne slučajeve pri Švedskoj agenciji za radijacijsku sigurnost Jan Johansson.

Smjernice za nuklearnu sigurnost obično međunarodno uspostavlja IAEA. U Europi, organizacija koja koordinira sigurnosne postupke u različitim zemljama je HERCA, dok je EMSREG tijelo EU-a koje osigurava njihovu provedbu u pojedinačnim državama.

“HERCA je bila prilično aktivna u pogledu Ukrajine, kako bi se pokušala uskladiti i raspraviti što učiniti ako dođe do nuklearne nesreće u Ukrajini”, kaže Johansson.

Kako izgleda plan odgovora na nuklearni incident?

“Priprema je najvažniji dio. Što god da se dogodi, čak i topljenje, trebat će neko vrijeme prije nego što se dogodi. Ako nešto pođe po zlu, općenito znamo prije stvarnog curenja radijacije”, objasnio je.

U najgorem mogućem scenariju, u slučaju eksplozije s oslobađanjem radijacije, područje u radijusu od pet kilometara oko incidenta (zona mjera opreza) se evakuira. Nakon otkrivanja opasnosti, cijelo stanovništvo u radijusu od 25 kilometara, koje se naziva Zona hitnog planiranja zaštitne mjere, upozorava se alarmima, sirenama i SMS porukom.

Alarmi se oglašavaju i na ulici i u domovima. Svaka kuća u blizini nuklearne elektrane, barem u Švedskoj, opremljena je radio prijemnikom koji se isključuje u slučaju opasnosti.

Svi u krugu od 25 kilometara moraju se skloniti u zatvorene prostore. “Obični dom trebao bi biti u redu, čak i u slučaju velikog ispuštanja radioaktivnosti”, kaže Johansson.

Svi građani imaju i tabletu joda koja sprječava apsorpciju zračenja u štitnjači i time sprječava rizik od raka štitnjače. Dobiva ga svako kućanstvo, svakih pet godina. Ali hoće li ga trebati progutati, ovisi o razmjeru curenja zračenja.

Nakon što su ljudi skloni, bitno je uključiti televiziju ili radio ili pratiti vlasti na društvenim mrežama za informacije uživo. U Švedskoj su i lokalni mediji obučeni za distribuciju ove vrste smjernica. “Sljedeći koraci ovise o količini radioaktivnog materijala koji je iscurio, kao i o meteorološkim čimbenicima. Vježbamo nekoliko puta tijekom godine. Vjerujemo da imamo prilično učinkovit sustav, a vlasti znaju što treba učiniti”, zaključio je.