Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Uvjerljiva izborna pobjeda ostvarena 23. studenog omogućit će Ivi Sanaderu da bez poteškoća model upravljanja HDZ-om preslika na državnu razinu

Nadmoćna izborna pobjeda osigurala je predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu neusporedivo više političke moći od one kojom je raspolagao dosadašnji premijer i vođa vladajuće koalicije Ivica Račan. Sanaderova će vlast biti ograničena tek s devet zastupničkih glasova HSS, dva HSLS-a i jednim DC-a pa će Zlatko Tomčić biti samo demokratski i koalicijski ukras nove vlasti, a ne važan politički čimbenik kako je zamišljao. Takav odnos snaga omogućiti će Sanaderu da vodstvo HDZ-a bez ikakvih problema i ograničenja promovira u novu vladajuću nomenklaturu Hrvatske, a dosadašnji model upravljanja strankom preslika na državnu razinu. Premda je Sanader u intervjuu za Nacional to opovrgao, iz razgovora s više utjecajnih članova HDZ-a nije bilo teško rekonstruirati njegov model upravljanja strankom. Do sada su HDZ-om neprikosnoveno vladala četvorica političara: Ivo Sanader, Vladimir Šeks, Miomir Žužul i Luka Bebić.

Šeks, Bebić i Žužul postali su Sanaderova desna ruka u trenutku kada su mu prvi pružili potporu u obračunu frakcija nakon izborne katastrofe 2000. LEAD Sjenu na Hebrangovu, Šukerovu, Šuičinu i Kalmetinu lojalnost Sanaderu baca činjenica da su na početku frakcijskih borbi stali na stranu Ivića Pašalića LEAD Devedeset posto sadašnji HDZ-ovih dužnosnika politički se formiralo ispod ideološkog šinjela Franje Tuđmana i Gojka ŠuškaKada se zbog teških frakcijskih borbi i strašnog izbornog poraza 3. siječnja 2000. HDZ našao na rubu propasti, Sanader se odlučio kandidirati za predsjednika stranke. Prve konzultacije obavio je upravo s Šeksom, Žužulom i Bebićem. Sanader ih je obavijestio o svojoj namjeri, objasnio da se osjeća spreman da preuzme stranačko kormilo te da se obračuna sa svim frakcionašima, ali i onima koji su kriminalom i zloporabama u privatizaciji kompromitirali stranku. Zatražio je njihovo mišljenje i potporu. Sva trojica podržala su njegovu odluku i začas su oformili tim koji je na kraju Sanaderu pomogao da u teškim okolnostima i žestokoj borbi osvoji vlast u stranci. Cijela je operacija bila sjajno razrađena pa je nisu uspjeli minirati niti takvi majstori zakulisnih igara kao što su Ivić Pašalić i Miroslav Tuđman i njihova policijsko-obavještajna kamarila. Zahvaljujući pomno osmišljenoj strategiji i logističkoj potpori koju su osigurali Šeks, Žužul i Bebić, Sanader je u travnju 2000. krenuo u nezadrživi pobjednički pohod: najprije u stranci, a nakon tri i po godine i u državi.

Sanader nije slučajno ispitao svoj rejting i šanse najprije kod Šeksa, Žužula i Bebića. Šeks je jedan od utemeljitelja HDZ-a i jedan od njegovih najmoćnijih ljudi. Posebice je utjecajan u Slavoniji gdje, među ostalim, drži pod kontrolom kontroverznog, ali moćnog Branimira Glavaša. Uz to, Šeks je cijelo vrijeme bio najveći politički protivnik Ivića Pašalića pa je bilo logično da će se prikloniti Sanaderu kada mu se ovaj odlučio javno suprotstaviti. Savezništvo sa Šeksom donijelo je Sanaderu potporu značajnog dijela HDZ-a, a osiguravalo mu je leđa u sukobu s Pašalićem što se najbolje vidjelo na izbornom Saboru HDZ-a kada je za prsa pobijedio Pašalića. Šeks je pak u Sanaderu pronašao frontmena koji je umjesto njega imao hrabrosti stati na put Pašalićevoj samovolji.

Miomir Žužul dugogodišnji je Sanaderov intimni prijatelj, čovjek u kojeg novi premijer ima golemo povjerenje i čije mišljenje i procjene iznimno cijeni. Preko Žužula Sanader je osigurao komunikaciju s predstavnicima međunarodne zajednice, posebice s SAD-om, gdje navodno ima jake političke veze. Luka Bebić, osim što je bliski prijatelj Vladimira Šeksa, također je jedan od utemeljitelja HDZ-a, a iznimno je utjecajan u Dalmaciji i na jugu Hrvatske. Budući da je Dalmacija bila jedno od uporišta Pašalićeve frakcije, Bebić je trebao neutralizirati njegovu moć te osigurati potporu za Sanadera. Zahvaljujući savezništvu s Šeksom i Bebićem Sanader je osigurao značajnu potporu u stranci koja mu je na kraju omogućila da odnose pobjedu nad Pašalićem.

Tako su Sanader, Šeks, Žužul i Bebić, ujedinjeni u želji da izbace iz stranke Pašalića i njegovu stranačku kamarilu, postali preko noći ne samo politički istomišljenici već i bliski prijatelji. Više od tri i po godine sastajali su se gotovo svakodnevno u stranci, ali i na ručkovima i večerama na kojima su donosili najvažnije strateške odluke. Najprije kako da preuzmu vlast u stranci, a potom i u državi. Kako su Šeks, Žužul i Bebić bili svojedobno članovi partije, dapače čak i partijski sekretari, nije ni čudno što se hadezeovskim kuloarima prepričava anegdota da Sanader ima puno jači politibiro od Račanova SDP-a. Nakon Šeksa, Žužula i Bebića, Sanaderu su bezrezervnu potporu pružili Jadranka Kosor i Božo Biškupić. Zbog toga su Sanader, Šeks, Žužul i Bebić svoje ideje operativno razrađivali u društvu s Jadrankom Kosor i Biškupićem, a provedbu tih odluka potvrđivalo je i osiguravalo Predsjedništvo stranke na čelu s potpredsjednicima Andrijom Hebrangom, Ivanom Šukerom i Božidarom Kalmetom.

Tako je stvoren tim koji će, nakon HDZ-a, preuzeti odgovornost i za vođenje države. Naravno, Sanaderu će biti nemoguće upravljati državom po istom modelu i s tim ljudima kao što je to radio u HDZ-u. Zbog poslova koji će obavljati u izvršnoj vlasti na površini će izbiti cijeli niz ljudi, poput mogućeg novog ministra gospodarstva Ante Babića, koji do sada u stranci nisu bili u prvom planu. Istodobno, uz staru hadezeovsku gardu, Sanader je okupljao oko sebe mlađe, nove suradnike koji nisu bili u prvim Tuđmanovim stranačkim ešalonima. Na njih se Sanader oslanjao prilikom frakcijskih borbi u stranci pa će ih za uzvrat sada nagraditi istaknutim dužnostima u izvršnoj vlasti. To su, prije svih, Branko Vukelić, Vladimir Kurečić, Gordan Jandroković, Branko Milinović, Petar Čobanković, Marijan Mlinarić, Ivica Buconjić, Živko Nenadić, Zvonimir Puljić? Uz njih važnu ulogu u političkom životu Hrvatske igrati će Neven Jurica i kazališni redatelj Petar Selem, dugogodišnji Sanaderov prijatelj.

Nema nikakve sumnje da će istaknute funkcije u izvršnoj vlasti i javnoj upravi sljedećih godina obavljati i Andrija Hebrang, Ivan Šuker, Božidar Kalmeta i Dubravka Šuica. Premda Sanader u svakom razgovoru posebno ističe njihov značaj za stranku, svi su oni na početku teških frakcijskih borbi stali na stranu Sanaderova smrtnog neprijatelja Pašalića. To je neminovno ostavilo sjenu nad iskrenošću njihove lojalnosti prema Sanaderu. Premda zbog toga ne spadaju u red najbližih Sanaderovih suradnika, njihov utjecaj je iznimno značajan. Uostalom, Kalmeta je donio HDZ-u u svojoj izbornoj jedinici čak devet zastupnika, dakle isto onoliko koliko i Zlatko Tomčić u cijeloj državi. I dok će Kalmeta, kao uostalom Šuker i Dubravka Šuica, bez ikakve sumnje bezrezervno poduprijeti Sanadera, probleme će mu praviti Andrija Hebrang. Ali ne zbog nepovjerenja, već zbog toga što on ipak nije doživio političku preobrazbu kao najveći broj Sanaderovih suradnika. Hebrang je po svom mentalnom i političkom habitusu mina koja pluta HDZ-ovim stranačkim stožerom, a uskoro i državnim odajama, a da nitko ne zna kada će eksplodirati i koliko će štete nanijeti. Svaki Hebrangov javni istup tempirana je bomba: televizijski nastup u emisiji “Nedjeljom u dva” okrenuo je gledateljstvo protiv HDZ-a, a najava da će vratiti umirovljene generale užasnula je Sanadera i vodstvo stranke.

Upravo nazočnost Hebranga u najužem vodstvu HDZ-a otvara pitanje svih pitanja nove vlasti u Hrvatskoj: kako će vladati HDZ? Hoće li se, nakon što su osvojili vlast, pokazati svoje staro nacionalističko i totalitarno lice ili će se pak dokazati da su se njegovi čelni ljudi doista preobrazili u demokratske i tolerantne političare. Sanader i njegovi najbliži suradnici uvjeravaju da će HDZ vladati državom u skladu s europskim demokratskim, političkim i civilizacijskim standardima. Svi ostali krajnje su suzdržani u davanju prognoza. I to s pravom: devedeset posto sadašnjih dužnosnika HDZ-a politički se formiralo ispod ideološkog šinjela Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Sada se, međutim, i oni odreda predstavljaju kao političari novoga kova, demokratskih i europskih opredjeljenja. Ta je proturječnost razlog zazora.

Ako se, bez uzimanja u obzir njihove političke preobrazbe, analiziraju najbliži Sanaderovi suradnici, čovjeku se s pravom može dignuti kosa na glavi. Dovoljno se prisjetiti Šeksa s početka devedesetih i njegovih šovinističkih izjava i odluka koje je donosio kao državni odvjetnik. Ili pak Žužula, miljenika Gojka Šuška pa upletenosti Luke Bebića u razne privatizacijske i gospodarske skandale na jugu Dalmacije. Što tek reći za Kalmetu, Šukera ili Dubravku Šuicu koji su još do nedavno srcem i dušom stajali uz Pašalića. Ni umjereni i dobroćudni Biškupić nije bez repova prošlosti: i njega se spominje po tomu što nije dopustio, isključivo iz ideoloških i političkih razloga, da Slobodan Šnajder postane intendant riječkog kazališta. No danas u kulturnim krugovima prevladava uvjerenje da bi upravo ono bio najbolji ministar kulture. Kao što bi uostalom u demokratskim i lijevim krugovima nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak bio najprije prihvaćen kao novi prvi čovjek MUP-a.

Istodobno s kritičkim promišljanjem političke prošlosti vodećih hadezeovaca, nikako ne treba smetnuti s uma da su upravo Šeks, Žužul, Bebić, Biškupić, zajedno sa Sanaderom, arhitekti novoga HDZ-a koji se iz temelja promijenio. Time su oni bitno pridonijeli unapređenju i stabilnosti cjelokupnog demokratskog sustava u Hrvatskoj. Uostalom, upravo je HDZ, kada se pomakao prema političkom centru i kada je odbio podržati desničarske mitinge, pomogao koalicijskoj vlasti da stabilizira političke prilike u državi. S obzirom na to da je HDZ konzervativna stranka s vodstvom umjerenih desnih političkih usmjerenja, ali bazom primjerenom radikalno desnim strankama i to ne europskog nego tipično balkanskog stila, mnogi se plaše da je samo pitanje vremena kada će politički ekspres lonac radikalizma na kojemu sjedi Sanader eksplodirati. A tada će, predviđaju, doći do provale revanšizma, čistki, primitivizma i nazadnjačke svijesti. Na odgovor se na sreću neće dugo čekati: već prvi potezi nakon što preuzmu vlast pokazati će jesu li se vodeći hadezeovci doista preobrazili u demokrate ili je posrijedi tek politička mimikrija.