Predstava ‘’Stilske vježbe’’ redatelja Tomislava Radića premijerno je u zagrebačkom ITD-u izvedena 1968. godine, a s istom glumačkom postavom – Lelom Margitić i Perom Kvrgićem – neprekidno je igrala čak 50 godina i za to je uvrštena u tiskano izdanje Guinnessove knjige rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom. Taj tekst Raymonda Queneaua ponovno se počeo izvoditi u Hrvatskoj, i to u Kulturnom centru Osijek. Premijerno je u režiji Vlaste Ramljak izvedena u listopadu prošle godine, a izvode je glumci Selena Andrić i Dominik Karaula. Kulturni centar Osijek nova je institucija u tom gradu koja se u posljednje vrijeme istaknula sjajnim predstavama, u velikoj mjeri izvode ih mladi glumci i drugi mladi umjetnici.

‘’Stilske vježbe’’ izvedene su 7. i 8. ožujka u Teatru ITD, a Nacional je razgovarao s glumcima, Selenom Andrić i Dominikom Karaulom.

Selena Andrić rođena je i odrasla u Vinkovcima, diplomirala je glumu na Akademiji u Osijeku gdje i radi kao docentica na scenskom govoru. Zanimljivo, upravo je Dominiku Karauli predavala Govor i bila sumentor na diplomskom ispitu iz Glume, a sad je on njezin asistent. Trenutačno je Selena Andrić na doktorskom studiju Izvedbenih umjetnost, a predstava ‘’Stilske vježbe’’ praktični je dio njezine doktorske disertacije:

“Kako je tema scenski govor/govorna radnja, mogućnosti govorne igre, ‘Stilske vježbe’ činile su se kao logičan odabir teksta. Ogromna je čast biti dio glumišta u kojem je 50 godina ova predstava igrala s istom glumačkom postavom i što sam imala priliku gledati uživo nešto što je već bilo legendarno. Nemoguće je tijekom rada na predstavi bilo zanemariti nešto poput toga, ali mi smo od početka radili svoju priču, na svoj način, iz svojih razloga, bez ikakve komparacije, koja bi ionako bila nemoguća. Zbog toga smo zapravo osjećali još veću odgovornost jer, s jedne strane, svi su nas gledali kroz prizmu rekordne priče dvoje velikana, a s druge strane mi se trudimo napraviti nešto svoje, neopterećeni i slobodni, a svejedno odati ‘hommage’ jednoj priči koja je toliko velika da naprosto jesi dio nje.”

‘Stilske vježbe’ je predstava u kojoj se na više načina priča ista priča, dogodovština iz tramvaja. FOTO: Kulturni centar Osijek

Selena Andrić kaže da joj je tijekom pripreme ove predstave u fokusu bilo to da se ista priča ispriča na što više što različitijih načina, kako bi publici bilo zanimljivo gledati i njima igrati. Željeli su, ističe, aktualizirati priču, modernizirati je, koristeći tehnologiju približiti mlađima:

“Istovremeno smo željeli zadržati autentičnost i svevremenost tog genijalnog teksta za sve generacije. Sudeći prema dosadašnjim reakcijama u tome smo i uspjeli jer je zanimljivo kako na svaku priču odnosno način reagira određeni dio publike, ali na kraju predstave svatko je reagirao, što nam je i bio cilj. Smatram da kazalište i treba omogućiti svakom gledatelju da se na neki način prepozna.”

Iako trenutačno igra čak pet predstava u različitim kazalištima, Selena Andrić ipak se u najvećoj mjeri posvetila Akademiji. Trudi se, kaže, studente učiti da upoznaju svoj govorni aparat i da razvijaju svoju govornu vještinu:

“Učim ih radnoj disciplini koja ne treba biti teška i nametnuta i u kojoj studenti osjećaju slobodu nužnu za kreativni rad i ne boje se pogriješiti. Jako se bojim nametati studentima svoja rješenja, htjela bih da razvijaju svoju glumačku osobnost, a ja bih bila sretna da ih naučim proces rada ili kako pristupiti radu. Studenti me svakodnevno zadive svojim opažanjima i komentarima i pitanjima zbog kojih ponekad propitkujem svoje metode i tako neprestano učim, tražeći nove načine pristupa mlađim generacijama koje smatram vrlo važnim za najkvalitetniji mogući rad koji bi trebao biti cilj i meni i njima. Također, zahvaljujući tome, mislim da nikad neću pomisliti kako znam sve i kako sam dovoljno napravila, što je nevjerojatan poticaj. Obožavam rad sa studentima i smatram se sretnom što imam tu čast. Predavanje smatram izrazito odgovornim poslom, i prema studentima i prema drugim kolegama, stoga se zaista trudim održavati kontinuitet nastave koliko god je to moguće jer je to temelj za kvalitetan rad, a studenti upisuju Akademiju vjerujući procesu, profesorima, očekujući rezultate i ne želim ih iznevjeriti. S druge strane, teško je predavati, možda i besmisleno, pogotovo praktične umjetničke predmete, bez iskustva, tako da je nužno da i ja prolazim sve ono o čemu učim. Stoga glumu smatram svojim primarnim zanimanjem koje će me uvijek najviše ispunjavati. Zahvaljujući poslu na Akademiji, osjećam se slobodnije i dopuštam si izbor uloga koje igram.”

Predstava ‘Stilske vježbe’ u režiji Vlaste Ramljak izvest će se 7. i 8. ožujka u Teatru ITD, a igraju glumci Selena Andrić i Dominik Karaula. FOTO: Kulturni centar Osijek

Dominik Karaula, 23-godišnji glumac i lutkar rodom iz Gline, kaže da su Selena i on odlučili raditi zajedno, a prvotna ideja koju im je mentorica i profesorica Ramljak predložila bio je tekst “Bez trećeg”, ali su oni ipak odabrali tekst ‘’Stilske vježbe’’. Odabrali su ga zato što je to tekst baziran na govoru i na govornom umijeću:

“Potrebno je mnogo raditi na otkrivanju sposobnosti koje ima jedno ljudsko biće kada je u pitanju govor i govorni aparat, ovo malo zvuči filozofski, ali za glumca u nastajanju, poput mene, vrlo je važno da iz škole izađe potkovan za daljnje definiranje. Što se tiče sadržaja teksta koji je zapravo jedna priča ispričana na sto različitih načina, izuzetan je izazov za glumca da potakne svoju maštu i prepusti se procesu razmišljanja i otkrije koliko se zanimljivih stvari nalazi u pojedincu ako zavirimo dovoljno duboko i iskreno u sebe. Predstava s Kvrgićem i Lelom Margitić napravljena je kao maestralno djelo koje su ljudi prepoznali i posjećivali sve te godine. To je san svakog glumca. Često živimo od danas do sutra, radimo mnogo projekata paralelno, a činjenica da imaš jedan projekt koji radiš cijeli život je neprocjenjiva.”

Karaula tvrdi da raditi ‘’Stilske vježbe’’ nakon takvih dvoje vrsnih glumačkih majstora ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Ni u jednom trenutku nisu kopirali niti pokušali ići putem Kvrgića i Lele Margitić, već su pokušali to napraviti na novi, moderniji, drukčiji način:

“Najveće olakšanje i uzbuđenje smo osjetili nakon telefonskog razgovora s Lelom Margitić koja je izuzetno pozitivno reagirala i dala nam vjetar u leđa. U fokusu nam je bilo prvenstveno rad na sebi, rad s partnerom, rad na tekstu i maštovitosti. Smatram da je predstava proizvod svih navedenih faktora, bez toga ne možemo očekivati dobru predstavu. Tijekom procesa fokusiram se na pojedine dijelove i njihov razvitak, ne razmišljam o rezultatu, on dođe na temelju posvećenog prethodnog rada.”

Karaula igra u nekoliko predstava, a najnovija je ‘’Pomirenje ili Jom Kipur’’ u HNK u Osijeku. Izuzetna mu je, ističe, čast dobiti priliku na velikoj sceni s velikim kolegama poput Ivana Ćaćića koji mu je jedno vrijeme i predavao na Akademiji:

“Budući da na Akademiji nemamo adekvatnu scenu, zapravo nemamo scenu uopće, bilo je zanimljivo prilagoditi se veličini scene gdje je onda postavka sasvim drukčija nego gluma u malenoj prostoriji na Akademiji. Često radim i s redateljem i profesorom Jasminom Novljakovićem, on mi je izuzetno pomogao tijekom studija sa svojim uputama i kritikama, čak i nakon ‘Stilskih vježbi’ je imao kritiku, konstruktivnu naravno, i iz toga mogu uvidjeti da je tu da pomogne, potakne, nauči i osvijesti. Rad s istim glumcima, istom autorskom ekipom, može nas osloboditi da si više vjerujemo iz projekta u projekt, otkrijemo kod međusobnog razmišljanja i dođemo do predstave puno brže s istom kvalitetom. S druge strane, rad s drugima nas potiče na konstantnu prilagodbu, svježinu, otkrivanje i spoznaju novih načina promišljanja i gledanja na tekst, ulogu ili predstavu u cjelini.”

S obzirom na vrlo živu i aktivnu zagrebačku nezavisnu scenu na kojoj se rade brojne predstave u kojima mladi umjetnici igraju, produciraju, piše, režiraju, a nekolicina mladih glumaca dobila je i posao u kazališnim ansamblima, Karaula se osvrnuo na mlade umjetnike u Osijeku. Situacija s kulturom u tom gradu nije tako dobra, tvrdi. No bez obzira na to, želi gledati pozitivno na sve: “Stoga mogu reći da svatko nađe svoj put, samo ga možda još trenutačno ne vidi i smatra da je put kojim ide ispravan. Po meni nije loše pogriješiti, promijeniti put. Isto tako, tko zna hoću li se ja na svom putu baviti glumom za pet, deset godina… Iako radim u kazalištima, također sam i osnivač Umjetničke organizacije Kazališne družine Glinjol teatar koja u svojoj kratkoj povijesti ima dvije predstave napravljene uz pomoć mojih dobrih kolega i prijatelja koji su bezuvjetno prihvatili projekte. Glinjol teatar uz dvije predstave sprema još tri nova iznenađenja o kojima još ne bih htio govoriti, ali radi se na tome iz dana u dan.”