Nakon duže pauze od izlaganja slikar Toni Franović vraća se ovoga ljeta Palmižani i galeristici Dagmar Meneghello, gdje izlaže novi ciklus slika „Pretapanje“ posvećen pejzažu Juga. Ta kultna ljetna galerija na otvorenom Art Summer mjesto je na kojem izlažu probrani umjetnici, uvijek iznimno zanimljivi, ali koje isključivo prati umjetničku inventivnost, bez intencije za pozivanjem slavnih ili razvikanih imena koja ponekad žive na staroj slavi. Kroz godine, Dagmar Meneghello postala je brojnim umjetnicima bliska savjetnica i netko tko ih prati poput najboljeg kustosa, akceptirajući i podržavajući različite mijene i oscilacije u opusima pojedinih umjetnika koji su joj postali prijateljima.

Toni Franović rođen je 1964. u Zagrebu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja upisuje studij medicine, ali ga prekida nakon treće godine i 1985. upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1990. u klasi prof. Vasilija Josipa Jordana, a 2011. upisuje doktorski studij grafike kod mentorice red. prof. Dubravke Babić. Od 1989. izlaže na dvjestotinjak samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i svijetu. Sudionik je brojnih likovnih radionica, kolonija i simpozija. Radovi su mu izloženi u mnogim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Godine 2007. objavljena je monografija „Toni Franović“ u izdanju pop&pop. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Beit Omanim (Izraelskog društva likovnih umjetnika). Godine 1995. zapošljava se na mjestu asistenta na Katedri crtanja i slikanja ALU u Zagrebu, gdje predaje Crtanje akta, Plastičnu anatomiju i Slikanje u prirodi (terenska nastava). S ALU-a u Zagrebu odlazi 2004., ali nastavlja s nastavničkim radom u inozemstvu (Boston University, New York School of the Visual Arts). Danas je profesor na koprivničkom Sveučilištu Sjever i živi na ekološkom imanju u Legradu gdje se brine o životinjama i biljkama. Umjetnik je poznat po tomu što cijeloga života pasionirano proučava specifičnu floru južnog Jadrana, Mediterana, sve do Izraela i Južne Amerike, educirajući se o razlikama među biljnim vrstama. Franović nikada nije bio tek jedan od naših kolorista i umjetnika koji slikaju dalmatinski i dubrovački pejzaž (Lokrum), već je njegova posvećenost bila i botaničke naravi. U njegovim se slikama mogu pratiti bujni egzotični pejzaži s biljkama koje često poprimaju antropomorfne karakteristike.

I u novim slikama možemo pratiti raskoš njegova kolorita, no struktura je slike homogenija i koherentnija od nekih ranijih ciklusa, sa zamjetnim povratkom redu i čvrstoj kompoziciji slike. Ranije ekstremne ekspresionističke geste Tonija Franovića s vremenom su sve više bivale podređene studioznom proučavanju pejzaža koji je postajao bliži tradiciji kolorističke apstrakcije jako reducirana figurativnog okvira, a ta se linija njegova slikarstva vidi i u novim djelima. Površine slika više nisu tako dinamički pokrenute, koloristički i optički uznemirujuće. Priroda više nije refleks unutarnjeg nemira umjetnika niti je umjetnik doživljava kao izvor nemirne, uskovitlane ili dezintegrirane stvarnosti. To više nije ni halucinantno lijepi pejzaž koji skriva pravo lice i emotivno-mentalno stanje umjetnika, već produžetak umjetnikova fizičkog postojanja i njegova okruženja u stvarnom vremenu i prostoru. Kao da između slikara i motiva koji slika nema nikakve emotivne i mentalne koprene i zadrške, već su svi oblici prirode signal umjetnikove potpune uronjenosti i sklada s ovozemaljskim biljnim i životinjskim vrstama. U novim slikama više nema dekadentne melankolije Juga. To je pozitivno osunčano slikarstvo koje bilježi neke slikaru važne prizore u danu.

Ako nam umjetnik želi poručiti da su mu priroda i životinje često vjerniji i fascinantniji prijatelji od ljudske vrste, to mu ne možemo zamjeriti jer gotovo svi u sebi nosimo slična iskustva.