Zagrebačko Gradsko kazalište Trešnja prošle je godine u rujnu dobilo novu ravnateljicu, glumicu Višnju Babić, koja je u tom kazalištu provela čak 28 godina. Iako je ispunjavala sve uvjete natječaja, nije sve prošlo „glatko” jer isprva nije imala podršku gradonačelnika Milana Bandića, kojemu su za to mjesto preporučili Ivicu Šimića. No, Višnja Babić ipak je dobila „zeleno svjetlo” od Skupštine Grada i već u prvim danima mandata je saznala da, osim što mora podmiriti nešto više od milijun kuna duga na računu, kao ravnateljica Trešnje obavezna je da izvede i tri premijere do kraja godine.

[quote_box_center]

• ’Uz programska smanjuju se i materijalna sredstva. Cijelo vrijeme se stalno nešto ‘krpa’ i onda molimo Boga da s takvom opremom izdržimo do kraja predstave’

• ‘Svakodnevno dobivam mailove, pozive, opomene pred tužbu ili ovrhu. Jednostavno ne znam što da kažem tim ljudima kad novca nema. To je iscrpljujuće’

[/quote_box_center]

“U prvi mah sam rekla da je u tri mjeseca u takvoj financijskoj situaciji to jednostavno nemoguće napraviti, ali tvrdoglava kakva jesam, rekla sam sama sebi da to moram napraviti. I uspjela sam. Najprije smo obnovili ‘Pipi Dugu Čarapu’, koja nije dugo igrala i imali smo izmjena u glumačkoj ekipi. Onda smo održali premijere predstava “Pepeljuga” i “Anđeli imaju krila, zar ne?“. Po stoti put hvala mojim prijateljima koji su radili za sramotno male honorare, ali su to napravili zbog mene. Jakov Sedlar režirao je dvije predstave, Ika Škomrlj radila je kostimografiju, Dinka Jeričević scenografiju, a Đelo Jusić napisao je glazbu za ‘Pepeljugu’. Riječ je o velikim imenima, koji su, na sreću, pravi umjetnici i shvatili su to kao izazov – napraviti nešto ni iz čega”, kaže Višnja Babić. Plakate za predstave radili su također poznati umjetnici. Uz Joška Marušića i Milana Trenca, nagovorila je i Mirka Ilića i Borisa Bućana da joj pomognu. Bućan je slikar koji već dugo ne radi za kazališta, a dizajner Ilić gotovo uopće ne radi u Hrvatskoj. Kaže da ne zna što bi se dogodilo Trešnji ili Gradu da kazalište nije izvršilo tu svoju obvezu o broju premijera, ne zna da li bi bila kažnjena. Mislila je da će Grad kazalištu vratiti novac za programska sredstva na istu razinu koju su imali godinu prije. No, to se nije dogodilo.

“U 2014. SU SE TREŠNJI, zbog duga na računu i ‘duga’ od tri premijere, programska sredstva smanjila na 600 tisuća kuna, umjesto uobičajenih 1,1 milijun kuna. Unatoč tome što smo svoju obvezu ispunili, ta se sredstva nisu vratila nego su se, naprotiv, 2015. smanjila za 25 posto, i to u svim kazalištima i kulturnim ustanovama. No, moram reći da smo ipak nagrađeni zbog ovog što smo napravili. Grad nam je dao 200 tisuća više, pa smo tako ove godine dobili 800.000 kuna”, kaže Višnja Babić.

Ona je u međuvremenu počela raditi programski plan za iduću godinu. Predstava “Ana Frank” je trebala biti dodatna premijera, ali je ipak „uskočila” kao redovna pa se ponovno dogodilo da je Trešnja u istome mjesecu održala dvije premijere – “Anu Frank” i “Postolara i vraga”. “Obje predstave doživjele su velik uspjeh. S ‘Anom Frank’ putujemo na gostovanja, a napravljena je ciljano zbog toga što se ove godine obilježava 70. godišnjica holokausta i Anine smrti. S obzirom na to da se holokaust kao tema nalazi i u školskom kurikulumu, smatrali smo da je to prilika za gledatelje. Bio je to zaista pun pogodak, jer ne samo da s njom gostujemo po cijeloj Hrvatskoj, nego smo se upravo vratili iz Tel Aviva, gdje smo primljeni s oduševljenjem. Prvo smo kazalište iz Hrvatske koje je pozvano da gostuje u Izraelu, u Jaffa teatru, i to je izniman uspjeh. U predstavi je riječ o osobnoj ispovjedi, koja prikazuje i globalnu situaciju. Osobni dio priče mora dirnuti gledatelja, može se poistovjetiti s Aninom sudbinom. Ona govori o stvarima koje su njezin izvor čežnje, a tako su jednostavne i o njima danas ne razmišljamo jer su samorazumljive. Čežnja za vožnjom biciklom, ljudima i šetnjama po gradu… To te mora dirnuti. Zato je ‘Dnevnik Ane Frank’ najprodavanija knjiga nakon Biblije. Možemo razmišljati o holokaustu, ali kad tu tragediju vidiš utjelovljenu u jednoj djevojčici, stvari su nekako jasnije, bliskije”, priča Višnja Babić koja kaže da naša djeca danas čeznu za nekim drugim stvarima. Ali u svakom slučaju čeznu za jakim emocijama. Emocionalno reagiraju i možda bi se sramili pokazivati te emocije u svom društvu, ali u kazalištu se ne stide.

“Zato je kazalište prekrasno i opstat će, unatoč svim neprilikama. S obzirom na to da kazališta pomalo gube profil i ciljanu publiku, pa tako i Trešnja, želja mi je vratiti to kazalište u doba kad su se u njemu izvodile klasične predstave. Nemam ništa protiv neverbalnog kazališta, fizičkog niti bilo kakvog drugog. Ali svako kazalište mora nuditi svoj repertoar. Zato sam uvela javnu generalnu probu za nastavnike i sve druge zainteresirane. To se pokazalo kao odličan potez. Napravili smo anketni listić koji gledatelji ispune i daju primjedbe, sugestije i pohvale. Nevjerojatan je odjek, čak smo u jednom slučaju uvažili kritiku i maknuli detalj koji je dosta gledatelja smatralo neprimjerenim. Mnogi nastavnici dolaze na javnu generalnu izvedbu i nakon toga kupuju predstavu jer ju odgledaju i znaju što će ponuditi djeci”, ispričala je Višnja Babić, koja kaže da je sramotno to što u školskim kurikulumima nema posjeta kazalištima. U situaciji kad je kultura u Hrvatskoj na niskim granama nije lako smanjiti dug kazališta, pa ga ni Višnja Babić nije uspjela riješiti. Mali dio duga smanjila je uštedama, racionalizacijom poslovanja i božićnim predstavama.

FOTO: Saša Zinaja

“VRAĆAM KOLIKO MOGU. No to je sve, kako se kaže, ‘pretakanje iz šupljeg u prazno’, jer sad plaćam stare dugove, a suradnici koji su radili nove predstave moraju čekati. To je katastrofa i čini mi se da ću ovim tempom dug vratiti za pet godina, što mi se nimalo ne sviđa. Posebno jer je to nespojivo s mojim karakterom. Nisam nikome dužna, nemam kredit, ne znam tako živjeti. A svakodnevno dobivam mailove, pozive, opomene pred tužbu ili ovrhu. Jednostavno ne znam što da kažem tim ljudima kad novca nema”, priča ravnateljica Trešnje koja od Grada pomoć nije dobila iako ju je, kaže, više puta tražila. “Ne znam zašto mi ne pomažu, ali znam da sva kazališta imaju dugovanja. Najviše mi smeta to što ne vidim nikakvog razloga da Trešnja bude u takvom minusu. Ali, što je, tu je. Objašnjenje koje uporno dobivam od Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport – jer zovem ih i šaljem mailove – je da nemaju novca. Stalno im govorim da dug neću moći podmiriti iz vlastitog prihoda, posebno zbog toga što se osim programskih, malo-pomalo smanjuju i materijalna sredstva. Za podmirenje troškova ponekad čekamo predugo. Moram platiti te troškove iz nekih drugih prihoda, dok Grad ne pošalje novac. Da ne govorim o troškovima za odvjetnike zbog parnica koje Trešnja vodi, tehničkih troškova ili troškova opreme i održavanja… Morali bismo sanirati krov, ali o tolikom novcu mogu samo sanjati. Cijelo vrijeme se nešto ‘krpa’ i onda molimo Boga da s takvom opremom izdržimo do kraja predstave. A vlastiti prihodi se smanjuju”, kaže Višnja Babić. U isto vrijeme Grad je prije koji dan žurno poslao novac Gradskom kazalištu Komedija koje mjesecima nije platilo honorare vanjskim suradnicima, pa su oni odbili nastupati u predstavama dok im se ne isplati bar dio duga. Višnja Babić ovako komentira taj potez Grada: “Ja, eto, nisam ničija pa se borim sama. Samo znam da mi nisu pomogli i sad mi je već pomalo dosta. Grad je Komediji pomogao, no to je dug koji je nastao tijekom mandata sadašnjeg ravnatelja. A ovaj Trešnjin dug nije moj, ali je očito samo moj problem. Slala sam nekoliko dopisa i tražila da mi predlože mehanizam kojim bih riješila dug. Nisam dobila nikakav odgovor, tako da ne znam kako ću dalje. Jedino što mogu je raditi kao i dosad – kad mi netko zaprijeti opomenom pred tužbu, platim mu dio dugovanja na štetu nekoga drugoga. I tako u krug. To je iscrpljujuće, ali sad sam se nažalost već naviknula pa se ne budim svako jutro u pet i panično razmišljam o sljedećem potezu”, priznaje Višnja Babić i kaže da bez obzira na sve prijepore, gradskim vlastima se sviđa njezin rad, ali ona bi to rado vidjela na računu Trešnje.

UNATOČ SVEMU, VIŠNJA BABIĆ IMA PUNO PLANOVA za ovo zagrebačko kazalište za djecu. “Osvježit ću program kazališta i napraviti stvari koje ne zahtijevaju novac. Pregovaramo s izdavačkim kućama o organizaciji promocija knjiga za djecu, i s tim krećemo na jesen. Radit ćemo izložbe Trešnjinih kazališnih plakata jer su oni poseban dio kazališne umjetnosti. Isto tako, obnovit ćemo program ‘U kazalištu o kazalištu’, koji je tražen jer djeca žele vidjeti kako funkcionira kazalište. Bolje ćemo osmisliti dramske radionice i još puno toga”, najavljuje Višnja Babić. No, kaže da sve to iziskuje puno rada i snage i misli da bi Trešnja trebala zaposliti bar još pet, šest mladih glumaca. Zasad je uspjela zaposliti dvoje – Karlu Brbić i Juru Radnića – koji su se iskazali na audiciji za “Pepeljugu” i ostali u ansamblu.

“NA SNAZI JE ZABRANA ZAPOŠLJAVANJA pa sam njih uspjela zaposliti zato što je jedan glumac otišao u mirovinu, a drugi se preselio u Rijeku. Ne volim zapošljavanja preko veze jer je to ne samo nemoralno, nego često i nekorisno. Probat ću se izboriti za to da kazališta zaposle još glumaca. U Trešnji je jedan glumac primljen na godinu dana, u sklopu programa stručnog usavršavanja ‘S faksa na posao’, za što su mladi glumci jako zainteresirani jer žele raditi. Duša me boli jer većina ne može dobiti posao. A oni moraju raditi. Katastrofa je što svake godine deseci njih završe te silne akademije po Hrvatskoj i onda nigdje ne rade. Za one koji kažu da je tako i u Americi, mogu reći da mi nismo takvo tržište i da u Americi ne moraš studirati glumu. Učlaniš se u sindikat, pa radiš nešto drugo dok čekaš priliku. Hrvatski glumci pet godina studiraju pa onda rade u buticima i kafićima. S tom diplomom mogu raditi isključivo u kazalištima, a ne možeš ih zaposliti”, priča Višnja Babić.

Ona će ovu godinu završiti novom premijerom – 16. listopada izvest će se “Domaća zadaća” Ivana Kušana. To je posljednja obveza ravnateljice Trešnje za ovu godinu. U idućoj godini Višnja Babić će, kaže, morati jako paziti na troškove, jer bi svake godine željela napraviti barem jednu kostimografski i scenografski raskošnu predstavu, pa da se tako pokuša vratiti stari Trešnjin sjaj. Izlaz iz problema vidi u repertoaru koji će privlačiti publiku.