Objavljeno u Nacionalu br. 808, 2011-05-10

GLOBALNI RAST cijena prehrambenih proizvoda jače pogađa Hrvatsku nego ostale zemlje u regiji jer se na našem tržištu većina hrane uvozi

U domaćoj javnosti iznimno je zapažen bio prošlotjedni istup guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog u kojem je iznio pesimistične prognoze o kretanjima u domaćoj ekonomiji tijekom 2011. godine i za takvo stanje neizravno optužio hrvatsku vladu, no domaći mediji relativno su šturo prenijeli dio guvernerova govora u kojem je upozorio kako će ključni ekonomski problem tijekom ove godine biti inflacija uzrokovana rapidnim rastom globalnih cijena hrane i nafte.

“Glavni generator rasta potrošačkih cijena bit će rast cijena hrane i tekućih goriva, što se opravdava kretanjem cijena na svjetskom tržištu, no pri tome zanemaruje se ponovno pitanje koncesija na domaću naftu i problemi u sustavu poljoprivrednih subvencija”, rekao je Rohatinski i na taj se način pridružio uglednim hrvatskim ekonomskim stručnjacima koji već mjesecima upozoravaju kako bi golemi globalni rast cijena hrane mogao rezultirati kolapsom većeg dijela domaćih poljoprivrednih proizvođača, niza nekoć uspješnih hrvatskih prehrambenih kompanija, ali i golemim problemima za cjelokupnu hrvatsku ekonomiju.

DAPAČE, POSLJEDICE GLOBALNOG rasta cijena prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj se osjećaju već mjesecima. Prema nedavno objavljenim podacima, od početka ove godine maloprodajne cijene gotovo svih namirnica porasle su barem za 10 posto, dok je kod većine porast cijene bio i višestruko veći.

Primjerice, cijena jestivog ulja porasla je za 12 posto, šećera za 30, a glatkog brašna za 50 posto. Još veća poskupljenja zabilježena su u sektoru voća i povrća. Cijene jabuka porasle su za 45, mrkve za 127, a zelenog kupusa za 184 posto. Kako je Hrvatska veliki uvoznik hrane – na godišnjoj razini se hrane uveze u vrijednosti većoj od 1,3 milijarde eura, može se zaključiti kako je taj efekt posljedica rasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda na svjetskom tržištu. Tako je Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda još u siječnju izvijestila kako je njezin indeks cijena hrane dosegnuo 231 bod, što je najviši indeks otkako je FAO počeo pratiti indeks 1990., te sedmi uzastopni mjesec nove rekordne vrijednosti indeksa. Nakon toga, FAO indeks je doživio blagi pad, da bi prošlog mjeseca opet nastavio rasti i tako izazvao spekulacije kako bi tijekom ljeta mogao ponovno dosegnuti rekordne razine. Hrvatska vlada dosad je upravo takve trendove na svjetskim burzama koristila kao objašnjenje za rast cijena hrane u Hrvatskoj, no postoje podaci koji ukazuju na to da je Hrvatska zbog strukture svoje poljoprivredne proizvodnje i ekonomije općenito znatno jače pogođena efektima rasta globalnih cijena hrane, nego ostale države u regiji, na što je indirektno u svom govoru upozorio i guverner Rohatinski.

TAKO JE PRIMJERICE, tijekom prošle godine u jeku kontinuiranog rasta cijena hrane, zabilježen rast uvoza prehrambenih proizvoda u Hrvatsku od 10 posto i pad izvoza istih proizvoda od 35 posto. Takav efekt rezultirao je daljnjim padom razine pokrivenosti uvoza poljoprivrednih proizvoda izvozom koja sada iznosi tek 60,4 posto, te porastom ukupnog deficita u tom sektoru na godišnji iznos od 706 milijuna dolara. S obzirom na to da udio deficita poljoprivrede u ukupnom hrvatskom vanjskotrgovinskom deficitu iznosi oko 11 posto, nije teško zaključiti kako bi daljnji rast globalnih cijena hrane rezultirao povećanjem zaduženosti hrvatskih građana i poduzeća, pa u konačnici i padom domaćeg kreditnog rejtinga. Iako domaći poljoprivredni proizvođači već godinama promoviraju tezu kako je preniska cijena proizvoda iz uvoza ključni razlog njihove nekonkurentnosti, sada je jasno kako je istina drukčija. I u situaciji kad su cijene hrane značajno više nego što je uobičajeno, Hrvati manje proizvode i manje proizvode, dok s druge strane uvoz raste, a domaći građani plaćaju veću cijenu nego ikada prije. Iako postoji mnogo razloga, od precijenjene vrijednosti domaće valute, preko nepostojanja jasne državne politike cijena, do slabe zaštite proizvođača u odnosima s trgovcima, hrvatski poljoprivredni stručnjak i direktor tvrtke Kondin Stipan Bilić kaže kako bi kriza rasta cijena hrane zapravo mogla konačno razotkriti temeljne probleme domaće prehrambene industrije: “Ako govorimo o proizvođačima osnovnih sirovina posljedice ovoga će biti dvojake. Nekolicini velikih proizvođača ove visoke cijene će omogućiti da povećaju profit, dok će za većinu onih malih problemi postati još veći. Naš problem je što smo razmrvljeni, većina proizvodnje odvija se na malim obiteljskim gospodarstvima koja količinama ne mogu postići konkurentnu cijenu. To je stara priča i odavno je poznato da se bez okrupnjivanja dugoročno ide u smanjenje proizvodnje, no sad polako situacija postaje neizdrživa. Kod onih pak koji zbog visokih cijena ostvare dobit bitno je da se ona reinvestira u proizvodnju, a ne u potrošnju jer u suprotnom od toga neće biti nikakve koristi. Puno veći problem je u prehrambenoj industriji, preko koje uostalom i konzumiramo 75 posto hrane. Rast cijena osnovnih sirovina za njih znači i rast ulaznih troškova, a kako uz to tradicionalno imaju i skuplji kapital, te zbog dugih rokova naplate i puno dulji rok obrtaja kapitala. Upravo u tome krije se glavni razlog štu u periodu visokih cijena imamo rast uvoza i pad izvoza. Problem je što ne znamo koliko će ovo trajati. Činjenica je da cijene hrane na svjetskim burzam tradicionalno ciklički rastu i padaju, ali i da je ovaj porast cijena posljedica spekulacija. Nema nikakvog tehnološkog ili poslovnog razloga zašto bi danas tona pšenice koštala 250 eura, a prije godinu dana samo 120 eura.”

ČINJENICA DA HRVATSKI građani danas piju najskuplju kavu u posljednjih 30, a jedu najskuplju čokoladu u posljednjih 80 godina zaista je dijelom i posljedica burzovnih spekulanata, odnosno rezultat politike američke centralne banke FED koja već godinu i pol dana pomoću niske referentne kamatne stope pokušava omogućiti jeftine kredite tamošnjim kompanijama, te na taj način potaknuti rast američke industrijske proizvodnje i izvoza. Logična posljedica takve politke je da velika količina jeftinog kapitala rezultira porastom spekulativnog trgovanja, no sve veći broj svjetskih ekonomskih stručanjaka, među kojima i trenutačno jedan od najuglednijih svjetskih ekonomista Nouriel Roubini, smatraju kako postoje indicije kako trenutni ciklus rasta cijena hrane nije privremen kako se prethodno vjerovalo. Naime, da je cijena hrane porasla kao posljedica spekulativnog ulaganja na burzama, nastao bi takozvani financijski balon, koji bi nakon nekog vremna puknuo, odnosno cijena bi se, u skladu s potražnjom vratila na uobičajenu razinu. Ipak, Roubini i neki drugi ekonomisti smatraju kako posljednjih godinu dana cijena hrane podjednako raste zbog spekulacija, koliko i zbog realnog povećanja potražnje u velikim državama u razvoju kao što su Kina, Indija, Brazil ili Indonezija. Zahvaljujući golemom društvenom i ekonomskom razvoju tih država tijekom proteklih deset godina, životni standard njihovih stanovnika se znatno poboljšao. Zbog toga se njihov uvoz hrane povećava, a kako zbog velikog vanjskotrgovinskog suficita raspolažu znatnim financijskim sredstvima, sposobni su platiti veću cijenu od tržišne. Kako se radi o državama s golemim brojem stanovnika, čak i mali porast njihovog uvoza hrane, ima značajan utjecaj na svjetsko tržište.

PRIMJER TOGA JE KINA, najmnogoljudnija svjetska država, koja je tradicionalno bila samodostatna u proizvodnji hrane. Rastom životnog standarda kineska potrošnja žitarica kontinuirano je tijekom zadnjih dvadeset godina rasla po stopi od dva posto godišnje. Kinezi su godinama ulagali golema sredstva u povećanje efikasnosti prinosa, no čini se kako sad ni to neće biti dovoljno, te kako će se uvoz u budućnosti povećavati. Slična je situacija i s drugim poljoprivrednim kulturama. Kina je do 1995. bila izvoznik soje, a danas uvozi 58 posto ukupne globalne proizvodnje. Poruka je jasna. Kina sve manje može vlastitom proizvodnjom zadovoljavati potrebe svojih građana. Analitičari su nedavno izračunali kako bi Kina, ukoliko počne uvoziti samo 5 posto svoje ukupne potrošnje pšenice, postala šesti najveći uvoznik na svijetu, s ukupnim udjelom od 4,7 posto svjetskog tržišta.

NIJE TEŠKO IZRAČUNATI kako bi takav razvoj događaja utjecao na kretanje svjetskih cijena hrane, a prvi su to osjetili milijuni stanovnika slabo razvijenih država svijeta, koje nisu imale financijske snage da kroz subvencije ublaže utjecaj porasta cijena hrane. Tako se pretpostavlja kako je zbog povećanja cijena hrane u samo godinu dana oko 44 milijuna ljudi u svijetu palo ispod granice siromaštva. Ostvari li se predviđanje UN-a kako će globalne cijene hrane porasti za 40 posto tijekom idućeg desetljeća, jasno je kako će ključni izazov većine svjetskih država biti to kako postići samodostatnu proizvodnju hrane i prehrambenih proizvoda. U tom kontekstu jasno je da je Hrvatska proizvodnja trenutačno potpuno neadekvatna. Primjerice, tek prošle godine proizvodnja šećerne repe dosegnula je predratnu razinu. Od voća i povrća Hrvatska svoje potrebe zadovoljava jedino u proizvodnji mandarina i jagoda, dok se uvozi 40 posto jabuka, 80 posto krušaka i 90 do 95 posto ostalog voća. Slična situacija je i s povrćem, naročito prerađenim. U takvim okolnostima, uz najavljeni rast cijena poljoprivrednih proizvoda iz izvoza jasno je kako bi se razmjeri krize u hrvatskoj ekonomiji uskoro mogli uvećati, a prehrambena tvrtke, koje spadaju u rijetke preostale razvijene hrvatske industrijske tvrtke, naći u ozbiljnim poslovnim problemima.