Tihana Nemčić Bojić (36). Doktorica nogometa, sveučilišna profesorica, nogometna trenerica, nogometašica, izbornica, autorica. Prigorka. Od utorka i TV komentatorica koja je sve oduševila svojim nastupom na HTV-u

Klupko energije i šarma, upornosti i ambicije. Poliglot, doktorica znanosti, profesorica. Utemeljiteljica nogometnog kluba. Nogometašica. Sve to i još mnogo više je – Tihana Nemčić Bojić. Dama koja je oduševila hrvatsku nogometnu javnost već svojim prvim nastupom u ulozi stručne komentatorice na HTV-u u emisiji EURO 2024.

Prije nešto više od tri godine ispričala nam je svoju životnu priču. Koja će, kad-tad, postati film. Evo citata, misli, osjećaja i prisjećanja Tihane Nemčić Bojić iz kojih ćete saznati – tko je mlada dama koja je oduševila gledateljstvo.

“U obitelji nisam imala nogometaša, nitko nije bio baš lud za nogometom. Moje prvo nogometno sjećanje je 1998., Svjetsko prvenstvo. Moji Križevci, mala sam 10 godina, kroz maglu se sjećam te bronce iz Francuske”.

Kako sam se zaljubila u nogomet…

“Neugasiva ljubav prema nogometu rodila se iz radoznalosti, dvije godine kasnije. Dečki s kojima smo se prijateljica i ja družile cijelo ljeto nisu se micali s igrališta. Samo se igrao nogomet. Svaki dan. Od jutra do odlaska doma na večeru i spavanje. Ja sam znatiželjna, želim shvatiti i ono što mi je na prvu nerazumljivo, a bilo mi je totalno neshvatljivo kako oni po cijeli dan vise na igralištu. I normalno da sam probala igrati s njima. A onda sam se htjela dovesti do razine na kojoj su oni jer ću jedino tako skužiti njihovu strast. Onda me krenulo i onda… Onda sam se zaljubila u nogomet”.

Srednju školu živjela u vlaku

“Kad su u Križevcima vidjeli koliko mi nogomet znači, a trenirati mogu samo s dečkima jer ženskog kluba nema, preporučili su mi da odem u Dinamo. I godinu dana me tata vozio na treninge u Zagreb pa natrag doma. Iscrpljujuća priča, i organizacijski i financijski. I onda sam… Sjela na vlak. I krenula. Srednju školu sam proživjela u vlaku. Jela, učila, a nekad i spavala na tim tračnicama od Križevaca do Zagreba i nazad”.

Futsal… E to je bila ljubav!

“Nisam znala ni da futsal postoji. Em si iz male sredine, em curice ionako baš ne igraju nogomet. Znala sam za malonogometne turnire, ali o futsalu pojma nisam imala. Kad sam došla na faks osnivalo se natjecanje za žene u futsalu i kad sam stala na tu plavu podlogu… E to je bila ljubav. Osnovala sam malonogometni klub Alumnus iz Zagreba, ženski dio. Sveučilišna priča. Nismo imale protivnica jer smo bile jedini klub, ali… Osnovale smo klub i: počele. Htjela sam imati igračku knjižicu! Alumnus je moje dijete. Od tamo sam otišla profesionalno igrati nogomet u Italiju”.

Ozljede i depresija, knjiga kao lijek

“Bilo je sve savršeno. Dok nisam prvi put potrgala koljeno. Pa drugi put. Pa treći put. Postalo je jasno da je karijera gotova. Tad sam bila u Italiji, igrala za Breganzu i Cagliari. Jedna operacija, druga operacija (treća ‘jubilarna’ bila je, 2019.). I manje više: zabrana trčanja”.

“Sve što sam radila, sve čemu sam stremila, sve godine odricanja, pionirskog posla vezanog uz jako puno segmenata ženskog nogometa u Hrvatskoj… Sve je stalo. Ono što sam dotad bila: potrgalo se s koljenom. A sama. U stranoj zemlji. Uvukla se depresija u mene, imala sam poremećaj sna. I svi ti osjećaji koji su živjeli u meni morali su nekako izaći van. Pa je nastala knjiga ‘Joker’. I sama sam se izvukla iz depresije. Dogodila mi se trauma, odjednom više nisam mogla biti nogometašica, upala sam u krizu identiteta. Ali sam upoznala samu sebe i shvatila da imam toliko toga za biti zahvalna. Zahvalnost liječi tugu i niz drugih ne toliko lakih emocija. Sad se svaku večer sjetim toga; na čemu sve imam, trebam i moram biti zahvalna. I zaspim čim mi glava dotakne jastuk”.

Novi dan, nova i bolja ja

” Ne treba se sramiti svog puta, uključujući pogreške koje smo napravili. Svi ih rade i svi ćemo ih još puno napraviti. Ali definira nas i ono što je pred nama, što ćemo učiniti da budemo bolji kao osobe i kao profesionalci u svom poslu. Ne predbacujem si stvari iz prošlosti jer to više nisam ja nego sam sada ona bolja ja, koja je svaki dan sve iskusnija i pametnija”.

“Među ostalim me na pisanje knjige ponukalo i to što mi je futsal u deset godina objasnio puno stvari koje sam možda trebala znati i ranije. Zato knjiga i jest svojevrsna posveta treneru Jakovu Ungarovu koji mi je na najbolji način objasnio niz stvari o futsalu i životu koje sam htjela znati još kao klinka pa sam onda istinski počela uživati u toj strasti zvanoj futsal”.

Čovjek ne bira, duša zna što hoće

” Predrasude prema ženama u nogometu nisu moje nego eventualno postoje u mom okruženju ili u pojedincima u tom okruženju. Ja sam se rodila ovakva kakva jesam, nisam birala ni kako ću izgledati, ni što ću (za)voljeti. Ljubav i(li) strast čovjek ne bira, one su jednostavno u njemu. Za ono što duša hoće”.

“Govorim četiri jezika. Najvažnije je moj hrvatski. To je moj jezik i govorit ću ga najbolje što mogu, najbolje od svih. A ukupno govorim skoro pa pet. Hrvatski, engleski, talijanski, portugalski i… Učim ruski. Dok se vozim između Rijeke i Zagreba slušam ili online predavanja o nogometu ili učim jezike. Ruski nemam prigodu djelatno govoriti pa zato ostavljam malu ogradu što se tog jezika tiče”.

Razlika: nogometaši i nogometašice

” Razlika u treniranju nogometašica ili nogometaša je – ogromna. Glavna razlika je: motivacija. Ženama temeljna motivacija proizlazi iz socijalnog aspekta. Druženje s prijateljicama, uz onaj dio brige o zdravlju i izgledu, da ostanu fit. Muški su u startu motivirani, nose ih kompetitivnost, želja za ispoljavanjem snage i želja za pobjedom. Muški na trening dolaze motivirani i grizu. Sa ženama je daleko više posla s psihološkim pristupom, komunikacijskim aspektom. Treba im daleko više objašnjavati svoju odluku vezanu uz cijelu ekipu, posebno ako misle ili osjećaju da ta odluka ne ide u njihovom smjeru osobno. Muškima je konkurencija češće zdravi motiv, oni grizu da se dokažu. Žene se naljute. Kad se žena posvađa sa suigračicom na treningu… Ona joj više ne dodaje loptu. A feeling se s nogometa prelijeva i van terena. Sve osjećaje donose na teren i odnose ih sa sobom van terena. Osim toga s nogometašicama se, u seniorskoj dobi, treba raditi na elementarnim nogometnim stvarima. Na bazi. Jer je, najčešće, nemaju”.

Nije svrha cilj, nego put

“Domaćinski sam tip. Dođem doma, spremim večeru. Volim kuhati, peći kolače… Obavezno pogledam dvije-tri utakmice tjedno. Pripremim predavanja/trening za naredni dan. I čitam. Ne samo stručnu literaturu. Slušam nogometne online tečajeve i učim jezike. Nikad mi svrha nije bio cilj nego put, a onda putem jednostavno dođe sljedeći korak koji treba napraviti. Tako je cijeli moj život. Uvijek sam samo: išla. I radila. Oni koji misle samo na cilj izgube put. I cilj im opravdava sredstvo pa po putu izgube svoje vrijednosti. A ja nisam takva osoba. Neću se ‘prodati’ zbog cilja i nikada nisam niti hoću promijeniti svoj sustav vrijednosti. Nego svaki dan biti bolja verzija same sebe, ali ostajući vjerna samoj sebi”.

Ne slušajte ono koji vam govore da nešto ne možete

“Savjet curama koje žele u nogomet? Ne dopustite da vam itko sruši vjeru u ono što vi želite biti i vjerujete da možete biti. Nemojte se bojati ići za onim što želite. Ne osvrćite se na one koji vam govore da nešto ne možete. Ne želim previše pametovati. Razmišljam kako je meni bilo, ali nismo sve iste. Mislim da ja nisam klasični primjer. Ja… Ja sam: sjela na vlak”.

I to je: Tihana Nemčić Bojić. Tek 36. A već sad život ‘dušu dao za Hollywood’.