Objavljeno u Nacionalu br. 782, 2010-11-09

BRITANSKA VLADA odrekla se zbog ušteda svojih nosača aviona, modernizacije nuklearnih projektila Trident, aviona tipa Harrier, a mornaricom će upravljati zajedno s Francuzima

Prošlog tjedna dogodilo se nešto donedavno potpuno nezamislivo, počelo je stvaranje zajedničke britansko-francuske mornarice, pri čemu se vojna suradnja dviju država širi i na druge vojne sfere. Za sada će mornarice biti integrirane samo u nekim, ali bitnim segmentima njihovih ofenzivnih kapaciteta. Neobično je to jer su Francuska i Velika Britanija bile proteklog tisućljeća najveći europski rivali, koji su često ratovali, pa i na moru.

Valja se podsjetiti da su ti ratovi počeli još 1066. godine, kada su Normani pod vodstvom Vilima Osvajača iz sjeverne Francuske izvršili invaziju na Englesku te u bici kod Hastingsa porazili engleskog kralja Harolda II., potom osvojivši čitavu Englesku. Dvije su države vodile najdulji rat u europskoj povijesti, Stogodišnji rat, koji je trajao od 1337. do 1453. boreći se za francusko prijestolje.

Dvije su zemlje bile veliki protivnici za napoleonskih ratova, koji su završeni 1815. porazom Napoleona kod Waterlooa, čemu je najviše pridonijela engleska vojska pod vojvodom od Wellingtona. Posljednji okršaj između dviju država zbio se relativno nedavno. Trećeg srpnja 1940., deset mjeseci nakon početka Drugog svjetskog rata, pred pomorsku bazu Mers-el-Kébir nedaleko od Orana doplovila je snažna britanska pomorska eskadra na čelu s bojnim brodovima Hood, Valiant i Resolution, te nosačem aviona Ark Royal, i onemogućila usidrenim francuskim ratnim brodovima da isplove. Dva tjedna prije, 22. lipnja 1940., dotadašnja britanska saveznica Francuska potpisala je primirje s Njemačkom, čije su oklopne snage prethodnih tjedana naglom ofenzivom slomile francusku vojsku i okupirale veći dio Francuske. Po tom sporazumu o primirju njemački vođa Adolf Hitler dopustio je da kolaboracionistička francuska vlada upravlja manjim teritorijem na jugu Francuske, zadrži neke vojne i policijske snage, ali i flotu.

FRANCUSKA JE PRIJE Drugog svjetskog rata izgradila respektabilnu flotu, uz britansku najjaču u Europi, a brodovi te flote bili su dijelom usidreni u Toulonu u južnoj Francuskoj, ali većim dijelom u Mers-el-Kébiru u sjevernom Alžiru, tadašnjoj francuskoj koloniji. Nakon što je Francuska potpisala primirje s Njemačkom, britanski ratni premijer Winston Churchill pobojao se da bi francuski brodovi mogli ipak pasti u njemačke ruke, što bi bitno ojačalo njemačku flotu i bilo velika opasnost za opstanak Velike Britanije, tada jedine sile u ratu s Njemačkom, jer je taj opstanak ovisio o dominaciji britanske flote na Atlantiku i drugim morima. Zato je Churchill poslao eskadru pod komandom admirala Jamesa Somervillea pred Mers-el-Kébir s ultimatumom tamošnjem francuskom admiralu da preda svoje brodove Britancima ili će svi biti potopljeni. Francuski admiral Marcel-Bruno Gensoul ultimatum je odbio, pa su britanski brodovi počeli s napadom na usidrene francuske brodove. U tom napadu potopljena su ili onesposobljena tri francuska bojna broda, četiri razarača, poginulo je 1300 francuskih vojnika i mornara, a Britanci su u akciji izgubili samo šest aviona. Samo jedan francuski bojni brod uspio je isploviti iz Mers-el-Kébira, izbjeći Britancima i stići do Toulona.

BIO JE TO POSLJEDNJI SUKOB neke britanske i francuske flote. Između njih je stoljećima bilo mnogo pomorskih bitaka na raznim morima, mnogo žrtava, a francusko- britansko suparništvo na moru bilo je jedno od najvažnijih u europskoj povijesti. Najžešće bitke na moru vodile su se tijekom napoleonskih ratova, a najslavnija britansko-francuska pomorska bitka iz tog razdoblja bila je ona kod Trafalgara 1805., kada su Britanci slomili francusku pomorsku moć, ali je u toj bici život izgubio vjerojatno najveći britanski admiral svih vremena Horatio Nelson. Iako posljednjih sedamdeset godina dvije flote nisu ratovale, čak štoviše, bile su u nekim ratnim okršajima saveznice, na primjer, u Sueskom ratu 1956., ipak su one snažno čuvale svoj pomorski identitet, samostalnost i nezavisnost u operacijama. Do toga je posebno držala Francuska koja je slijedeći politiku predsjednika Charlesa de Gaullea, iako je bila formalno članica NATO-a, držala cjelokupnu francusku armiju, pa tako i mornaricu, izvan vojne strukture NATO-a, upravo da bi zadržala tu samostalnost.

NO SADA DOLAZI DO VELIKE promjene koja ima i historijsko značenje. Početkom prošlog tjedna francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je doputovao u London na razgovore s britanskim premijerom Davidom Cameronom, a tom je prilikom postignut povijesni dogovor o bliskoj suradnji britanske i francuske vojske u raznim sferama, pri čemu je posebno važan dogovor koji se tiče njihovih ratnih mornarica. Donedavno su dvije zemlje imale operativna barem dva vlastita nosača aviona, a često i tri. No takvi su brodovi vrlo skupi, dosta brzo tehnološki zastarijevaju, te ih je potrebno zamijeniti sve skupljim brodovima nove generacije, a to dvije zemlje više nisu u stanju.

BRITANSKA VLADA ODRŽALA JE 18. listopada važnu sjednicu na kojoj se raspravljalo o britanskoj ratnoj mornarici. Nakon tog sastanka vlade, britanski premijer Cameron izjavio je da je morao donijeti najtežu odluku otkad je došao na premijersko mjesto. Britanski mediji izrazili su zgražanje kad su saznali što je Cameronova vlada odlučila, a Cameron je odgovornost za ono što se dogodilo pokušavao svaliti na prethodnu laburističku vladu, tvrdeći da se razbacivala novcem, te sada nema novca za financiranje britanskih vojnih potreba. Britanska javnost je zgranuta činjenicom da je vlada odlučila značajno smanjivati efektive britanske ratne mornarice, da će zbog štednje na nekoliko godina ostati bez ijednog nosača aviona, najmoćnijeg borbenog sredstva svoje mornarice. A i kada ponovo dođe do njega, bit će to na prilično neobičan način. Čim je došao na premijerski položaj prošlog proljeća, Cameron je obznanio da će njegov prvi cilj biti uravnotežiti državni proračun, a to podrazumijeva goleme rezove svagdje, pa i u vojsci. U medijima su se pojavili kritičari najava o rezanju financiranja mornarice, koji su podsjećali na to što je britanska mornarica stoljećima značila za sigurnost, ali i ekonomski prosperitet Velike Britanije. No Cameron se na primjedbe kritičara nije obazirao jer nije imao mnogo izbora, a i zbog toga jer je i u samom vrhu britanske armije bilo onih koji su tvrdili da treba raditi rezove baš u mornarici, zato što ona više nema sigurnosno značenje kakvo je imala u prethodnim stoljećima, te da je važnije bolje financirati druge rodove oružja koji su trenutačno znatno angažiraniji. Britanska vlada obznanila je što je odlučila, a ta je odluka teško pogodila upravo mornaricu. Odlučeno je, doduše, da se rade rezovi u svim rodovima vojske. Tako neće za sada biti modernizacije ni obnavljanja britanskog nuklearnog raketnog programa, nuklearnih podmornica naoružanih raketama Trident najmanje do 2015. godine. Kopnena vojska bit će smanjena za 7000 vojnika, 100 tenkova i 200 oklopnih borbenih vozila. Ukinut će se jedna borbena brigada, a britanske vojne snage povući će se iz Njemačke nakon 65 godina. Britansko ratno zrakoplovstvo moći će zadržati svoje lovce-bombardere tipa Tornado, ali će se broj ljudstva morati smanjiti za 5000, zatvorit će se dvije zračne baze, a u dosadašnje vojarne za zrakoplovce bit će smješteni vojnici koji će biti povučeni iz Njemačke.

NO NAJVAŽNIJA ŠTEDNJA provodit će se u ratnoj mornarici. Ratna mornarica morat će smanjiti svoje ljudstvo za 4000 osoba, a broj ratnih brodova bit će smanjen s 24 na 19. Britanska ratna mornarica koristi i svoje zračne snage, koje operiraju s nosača aviona. To su avioni tipa Harrier sposobni za vertikalno polijetanje. Ti će avioni biti povučeni iz službe sljedeće godine, ali njihova zamjena neće biti spremna do 2020. godine, to znači da britanski nosači više neće imati aviona, nego će s njih polijetati samo helikopteri. Najzanimljivije odluke vezane su upravo uz nosače aviona. U ovom trenutku britanska ratna mornarica ima dva nosača. Jedan od njih, HMS Ark Royal, s kojeg operiraju i avioni tipa Harrier i helikopteri, bit će smjesta povučen iz službe. Drugi, HMS Illustrious, ostat će u službi do 2014., ali bez aviona, te će s njega operirati samo helikopteri. Nakon 2014. britanska ratna mornarica neće imati nijedan nosač aviona sljedeće dvije godine, do 2016., kada u službu ulazi jedan od dva moderna veća nosača aviona, koji se počinju graditi. Bit će to HMS Queen Elizabeth, koji će biti konfiguriran samo za operiranje helikoptera. Sljedeći nosač HMS Prince of Wales trebao bi ući u službu tri godine poslije HMS Queen Elizabeth, dakle 2019. godine. No donesena je jedna paradoksalna odluka, koja je sve iznenadila. U trenutku kada HMS Prince of Wales uđe u službu, HMS Queen Elizabeth bit će povučen iz aktivne službe te stavljen u mirovanje zato što bi operiranje dvaju nosača aviona bilo odviše skupo.

MNOGI SE SADA PITAJU kakvog smisla ima da se grade dva nosača aviona, od kojih će jedan, sasvim novi, biti u službi samo tri godine. Iz Cameronove vlade objašnjavaju da je vlada bila prisiljena na takvu odluku zbog obveza koje je preuzela prijašnja laburistička vlada. Ona je već potpisala ugovore o gradnji dvaju nosača aviona, svaki vrijedan 6 milijardi funti, a raskid tih ugovora bio bi mnogo skuplji nego što će stajati sama izgradnja. Zato će se oba nosača graditi, sve u nadi da će se potom naći neki inozemni kupac za HMS Queen Elizabeth, te se tako nadoknaditi barem neki troškovi njegove izgradnje. Opća je ocjena bila da su se vrlo traljavo radili planovi obnove britanske flote, pa se stoga grade dva nosača aviona, od kojih je jedan nepotreban, a aviona za njih neće biti u trenutku kada će biti dovršeni. Odlučeno je da Velika Britanija neće graditi novu generaciju aviona za vertikalno polijetanje, nego će čekati završetak projekta izgradnje američkog aviona Lockheed F-35 Lightning II, koji bi trebao ne samo zamijeniti dosadašnju generaciju američkih borbenih aviona, pa i slavnog F-16, nego ući u sastav armija raznih drugih zemalja, pa i Velike Britanije. Britanci su se nadali da će biti konstruirana posebna varijanta tog aviona za vertikalno polijetanje, a bilo je najavljeno da bi se ta varijanta gradila u britanskim tvornicama. No od toga se, čini se, odustaje, pa će se na nosaču aviona HMS Princ of Wales montirati katapult te će on moći nositi klasični model tog aviona izgrađen u američkim tvornicama. Ali kada je objavljena ova odluka britanske vlade, nije se znalo što se događa iza kulisa na diplomatskom planu, da su Francuska i Velika Britanija već daleko odmaknule u pregovorima o zajedničkom djelovanju njihovih flota. Naime, i Francuska se suočila s identičnim problemom kao i Velika Britanija, nedostatka novca za zamjenu svojih nosača aviona novima. Francuska u ovom trenutku ima operativan samo jedan nosač aviona Charles de Gaulle, koji je u službu ušao 2001. godine, ali se već smatra zastarjelim. No iako se u Francuskoj stalno govori o potrebi izgradnje još jednog nosača aviona, pa se o tome više puta raspravljalo i na sjednicama francuske vlade, odluka o njegovoj gradnji još nije donesena.

NO SADA SU U LONDONU Sarkozy i Cameron objavili da su se dvije zemlje dogovorile da će svaka imati samo po jedan nosač aviona, ali će jedna zemlja drugoj posuditi svoj nosač aviona ako će njen biti na popravku ili prepravci, a pojavi li se hitna sigurnosna potreba. Štoviše, i francuski i britanski nosač aviona bit će tako opremljeni da će s njih moći polijetati tipovi aviona i jedne i druge zemlje, pa će se možda u nekoj vojnoj akciji dogoditi da s francuskog nosača polijeću britanski avioni, i obratno. Dogovoreno je da zemlja vlasnica nosača ima pravo blokirati zahtjev druge strane za korištenje nosača ako to smatra neprikladnim, ali to će biti samo u iznimnim prilikama. Nije to jedini vojni dogovor. Dogovoreno je i da će dvije zemlje snažno surađivati u razvoju nuklearnog oružja, te provoditi zajedničke nuklearne eksperimente. Dvije će zemlje također formirati zajedničku operativnu postrojbu od 6000 ljudi za hitne intervencije, u koju će biti uključene specijalne snage obiju zemalja. Dogovorena je suradnja u treningu vojnih pilota, u razvoju podmorničke tehnologije, u satelitskoj komunikaciji i u tehnologiji opskrbe aviona gorivom u zraku. Dvije zemlje zajednički će graditi bespilotne letjelice, rakete i druga oružja. Ovo je nesumnjivo sasvim nova faza u razvoju vojnih odnosa dviju zemalja, i to zato što su dosadašnji strateški dogovori spušteni na taktičku razinu, čega dosad nije bilo. Uz to, sva ranija savezništva, a takvih je unatoč povijesnom suparništvu bilo, posebno kada je riječ bila u sučeljavanju s Njemačkom u Prvom i Drugom svjetskom ratu, bila su motivirana potrebom da se dvije zemlje zajednički sučele sa zajedničkim neprijateljem. Zato su 1904. godine dvije zemlje sklopile svoje prvo veliko historijsko savezništvo “Entente cordiale”. Ovaj put savezništvo je motivirano nečim sasvim drugim – štednjom.