Način na koji se Zagorec domogao nekretnina u Ilici 10 pokazuje neviđenu bahatost – falsifikati su toliko loše napravljeni da je očito da ga uopće nije bilo strah hoće li se prijevara ikada otkriti

Do značajnog dijela velike imovine kojom raspolaže Vladimir Zagorec došao je prijevarom i falsifikatima. Za pomoć u tim djelima sumnjiče se i odgovorne osobe u državnim institucijama, a pod sumnjom su i neki djelatnici hrvatskog konzulata u Venezueli. Nacional je prošli tjedan došao u posjed dokumentacije koja pokazuje da se 44-godišnji umirovljeni general upisao kao vlasnik cijele zgrade u središtu Zagreba služeći se bijednim falsifikatima i prevarivši 79-godišnju nemoćnu staricu, hrvatsku državljanku koja već desetljećima živi u Caracasu. Kako ističu Nacionalovi izvori, hrvatska državljanka Vesna Grivičić-Žanić, koja već desetljećima živi u Venezueli, putem svojih bi pravnih zastupnika u Hrvatskoj uskoro mogla podnijeti kaznenu prijavu protiv Zagorca zbog falsificiranja službenih dokumenata i otuđenja vrijednih nekretnina koje je dobila u postupku denacionalizacije. Takvom prijevarom Zagorec je stekao cijelu zgradu u Ilici 10, u najstrožem centru Zagreba, čija se vrijednost procjenjuje na milijune kuna. Ako se uzme u obzir da je tržišna vrijednost četvornog metra prostora u najstrožem centru Zagreba oko pet tisuća eura, ispada da je Zagorec prijevarom stekao više od dva milijuna eura. Budući da postoje indicije da je Zagorcu u toj prijevari pomoglo i nekoliko osoba iz državnih institucija, koje su bez provjere upisale nelegalno stečene nekretnine, istraga koju bi trebalo pokrenuti Državno odvjetništvo vjerojatno će se usmjeriti i u tom pravcu. Prema rekonstrukciji, sama je prijevara izvedena vrlo banalno: Zagorec je kontaktirao s ostarjelom nasljednicom, dogovorio s njom prodaju trošnog potkrovlja, a potom je njezin potpis iskoristio za falsifikat kojim se domogao prostora od 500 kvadrata u središtu Zagreba. Da cijeli slučaj bude još bizarniji, pred nadležnim tijelima u Hrvatskoj ishodio je upis prava vlasništva na sebe putem darovnih ugovora, po kojima bi ispalo da je 79-godišnja Vesna Grivičić-Žanić prije četiri godine bez ikakvog razumnog razloga i bez ijedne kune naknade odlučila svoje obiteljsko nasljedstvo jednostavno – darovati Zagorcu.

UPIS U ZEMLJIŠNE KNJIGE za Zagorca je provodio njegov tadašnji odvjetnik Pero Lozica, kojem je Zagorec u međuvremenu ukinuo punomoć

A priča o zagrebačkoj obitelji Grivičić seže još u dvadesete godine prošlog stoljeća, kad je Leonardo Grivičić, rodom iz Perušića, bio jedan od bogatijih tekstilnih poduzetnika. Sa svojom suprugom Katarinom Olgom i kćerima Vesnom i Ninoslavom živio je u velikoj zgradi u Ilici 10 gdje je imao i tekstilni dućan, a bio je vlasnik i Tekstilne tvornice Grivičić na tadašnjoj periferiji u zagrebačkoj četvrti Črnomerec i velikog zemljišta na kojem se danas nalaze Tekstilna škola i Plivin istraživački centar. Budući da je Grivičićima u Ilici 10 prvi susjed bio Mile Budak, obitelj je tijekom 2. svjetskog rata nastavila živjeti u Zagrebu, a Leonarda su mnogi smatrali Pavelićevim čovjekom, o čemu svjedoči i činjenica da su se nekoliko godina prije upravo u njegovu stanu održavali sastanci budućih vođa Nezavisne Države Hrvatske. Ipak, tek mnogo godina kasnije ustanovilo se da je Grivičić istovremeno bio blizak nekim zagrebačkim židovima. O tome svjedoči i priča iz listopada 1941. Naime, iako formalno nije imao nikakvu značajnu političku ulogu tijekom NDH-a, Grivičić je bio vrlo blizak Anti Paveliću, od kojeg je ponekad saznavao planove koje su kovali vođe NDH. Tako je 9. listopada 1941. saznao da ustaški režim sljedeće jutro namjerava započeti s rušenjem tadašnje sinagoge u Praškoj ulici. Iste večeri tu je informaciju tajno proslijedio nadkantoru Grüneru, koji je tijekom noći organizirao akciju u kojoj je od uništenja spašeno osam Tora, židovskih svetih knjiga. U to vrijeme Grivičić je bio član Savjetnog odbora Državne banke, širenjem poslovanja otvorio je i tvornicu šećera u Županji te radio na planovima elektrifikacije Like i Gacke, a bio je i u prijateljskim odnosima s Edmundom Glaise von Horstenauom, Hitlerovim veleposlanikom u Zagrebu, pa nitko nije sumnjao u njegovu odanost tadašnjem režimu. To mu je priskrbilo epitet pavelićevca pa je nakon propasti NDH cijela njegova obitelj bila prisiljena pobjeći iz Hrvatske, u čemu im je jamstvenim pismom pomogao i kardinal Alojzije Stepinac, pa su isprva pobjegli u Austriju, a potom nakratko otišli u Rim. Već 1946. obitelj Grivičić pronašla je utočište u Argentini, a iste je godine presudama Okružnoga narodnog i Kotarskog suda u Zagrebu cjelokupna imovina Grivičićevih konfiscirana te je postala društveno vlasništvo. Godine 1948. Leonardo Grivičić je umro, a njegova supruga Katarina s kćerima se preselila u Venezuelu. Ona je umrla 1982. godine u Caracasu, u međuvremenu je umrla i prva kćer Ninoslava pa je od cijele obitelji ostala tek Leonardova kći Vesna Grivičić-Žanić.

Ona je odmah po uspostavi hrvatske države zatražila i dobila hrvatsko državljanstvo, a kad je 1996. godine u Hrvatskoj donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, odnosno tzv. zakon o denacionalizaciji, konzultirala se s odvjetnicima u Zagrebu koji su joj kazali da ima velike šanse pravnim putem vratiti imovinu svog oca. Za nekadašnju vlasnicu cvjećarnice u hotelu InterContinental u Caracasu, to je bila prilika da si osigura bolje umirovljeničke dane, a i da zbrine svoju obitelj. Odvjetnicima iz Zagreba odmah je dala punomoć da je zastupaju u povratu imovine, a oni su u tome bili vrlo uspješni – do 1999. godine uspjeli su joj ishoditi povrat većine nekretnina koje je nekad posjedovao njezin otac. Za zemljište na kojem je sagrađeno kino Lika u Ilici dobila je dionice Kinematografa d.d., a za zemljišta na Črnomercu Plivine dionice u vrijednosti od oko tri milijuna kuna. Budući da nije imala namjeru vratiti se u Hrvatsku, putem odvjetnika odlučila je prodati većinu nekretnina koje su joj bile vraćene pa je tako do 2002. godine različitim kupcima prodala nekoliko katova višeetažne zgrade u zagrebačkoj Ilici 10.

U DVORIŠTU Ilice 10 nekad je bilo kino Lika, koje je tijekom denacionalizacije također vraćeno Grivičićima

Ipak, ondje je neprodan ostao stan od 109 četvornih metara na prvom katu te poslovni prostor u potkrovlju, koji čine 24 prostorije ukupne površine 354,78 četvornih metara. Za te se prostore, kako se čini, sredinom 2003. godine zainteresirao Vladimir Zagorec. On je potom kontaktirao s hrvatskim generalnim konzulom u Caracasu Zdravkom Sančevićem, koji je 1991. naslijedio Gojka Šuška na funkciji ministra iseljeništva, nakon čega je bio prvi hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini, a karijeru u Hrvatskoj okončao je kao HDZ-ov saborski zastupnik od 1996. do 1999. godine. Prema Nacionalovim izvorima, upravo je Sančević u ljeto 2003. godine povezao Vladimira Zagorca i Vesnu Grivičić-Žanić. Zagorec je potom od nje zatražio da mu proda jednu manju poslovnu prostoriju u potkrovlju zgrade u Ilici 10. Tvrdio je da se navedeni prostor ne može nadograđivati i da je trošan pa ju je uspio uvjeriti da mu ga proda za samo 220 američkih dolara. Nakon dogovora uslijedilo je potpisivanje ugovora, a Zagorec je nakon dva i pol mjeseca u Venezuelu poslao dogovoreni iznos.

Priča oko Ilice 10 time bi završila da Vesna Grivičić-Žanić nije prošle godine odlučila prodati ostatak nekretnina u toj zgradi, no tada je nastupilo neugodno iznenađenje – saznala je da se kao vlasnik velikoga poslovnog prostora u potkrovlju zgrade i stana na prvom katu u međuvremenu u zemljišnim knjigama upisao Vladimir Zagorec. A to je, kako pokazuju dokumenti koje Nacional ima u posjedu, učinio tako što je načinio dva darovna ugovora koji su obični falsifikati. Prema njima, izgleda kao da su Zagorec i Vesna Grivičić-Žanić 27. listopada 2003. potpisali dokumente u kojima ona Zagorcu bez ikakve naknade daruje oba prostora. Ti su dokumenti sumnjivi iz nekoliko razloga. I grafolog amater uočio bi da potpisi 79-godišnje Vesne Grivičić-Žanić nisu istovjetni njezinu originalnom potpisu, koji se primjerice može naći na punomoćima koje je potpisivala odvjetnicima koji su joj prodavali vraćenu imovinu ili u drugim dokumentima, poput njezine putovnice. S druge strane, ugovor s njezine strane nije ovjerio javni bilježnik, već je na ugovoru pečat Generalnog konzulata RH u Caracasu, no bez službenog potpisa i pečata konzula Sančevića. Da su navedeni dokumenti sumnjivi, pokazuje i to što na jednom piše da je naplaćena konzularna pristojba od 22 američka dolara, dok na drugom te opaske nema, iako bi u oba slučaja konzulat trebao naplatiti pristojbu. Isto tako, čak i da je Vesna Grivičić-Žanić odlučila sporne nekretnine prodati Zagorcu, taj bi se pravni posao obavio putem kupoprodajnog ugovora, a ne darovnog. U pravnim krugovima smatra se da je falsificiranjem darovnog ugovora Zagorec htio spriječiti eventualni trag novca – budući da po darovnom ugovoru on 79-godišnjoj starici nije ništa platio za 500 četvornih metara u centru Zagreba, nitko od njega ne može tražiti račune ili bankovne uplate. Međutim, u trenutku navodnog potpisivanja tzv. darovnih ugovora sporne nekretnine bile su u posjedu zaštićenih najmoprimaca pa su Zagorec i njegovi suučesnici napravili kardinalnu pogrešku: u takvim slučajevima, zato što predaja posjeda nije istovremena, on i Vesna Grivičić-Žanić trebali su napraviti poseban solemnizirani javnobilježnički akt, što se, dakako, nije dogodilo.

PLIVIN ISTRAŽIVAČKI INSTITUT nalazi se na zemljištu u četvrti Črnomerc, nekadašnjoj periferiji Zagreba, gdje je prije bila Tekstilna tvornica Grivičić

Ipak, da bi spornim dokumentima koje je sam sastavio dao nekakvu vjerodostojnost, Zagorec je 6. studenog 2003. navedene ugovore ovjerio kod Anice Hukelj, najkontroverznije javne bilježnice u Hrvatskoj. Ona je, pak, ovjerila samo Zagorčev potpis, no svojom je ovjerom cijelom dokumentu dala tobožnju vjerodostojnost. Nakon toga je Zagorčev odvjetnik Pero Lozica s tako ovjerenim darovnim ugovorima Općinskom sudu u Zagrebu predao prijedloge za uknjižbu prava vlasništva nad nekretninama u Ilici 10 koje vrijede nekoliko milijuna kuna, a 14. rujna 2006. sud je donio rješenja kojima se Zagorcu daje pravo da se uknjiži kao vlasnik spornih nekretnina. Po svemu sudeći, svim nadležnim institucijama navedeni darovni ugovori do danas nisu bili nimalo sporni, već su po njima proveli uknjižbu bez ikakve provjere vjerodostojnosti i valjanosti.

Zagorčevi sumnjivi poslovi vezani za Ilicu 10 možda bi i ostali neotkriveni da Vesna Grivičić-Žanić nije lani odlučila angažirati nove odvjetnike u Zagrebu i prodati ostatak nekretnina. Međutim, uskoro je saznala što je sve u međuvremenu napravio Zagorec. Nacionalov novinar prošli je tjedan uspostavio kontakt s Vesnom Grivičić-Žanić, koja je u telefonskom razgovoru potvrdila da ju je Vladimir Zagorec prevario: “Sa Zagorcem su me 2003. godine spojili ljudi iz hrvatskog konzulata u Caracasu. Premda sam još otprije bila sumnjičava prema svima koji su se zanimali za moje nekretnine, u tom slučaju sam povjerovala u njegove namjere jer me s njim spojio naš konzul Zdravko Sančević. Kad smo razgovarali, Zagorec je o sebi govorio na način da sam se ja sažalila i pristala mu prodati maleni prostor u potkrovlju za samo dvije stotine i dvadeset dolara, a i to sam onda morala čekati dva mjeseca da mi ih pošalje u Caracas. Vjerovala sam da mu je teško i da ima mnogo neprijatelja pa kad su mu oteli sina, ja sam mu prijateljski željela pomoći i čak sam ovdje u Caracasu angažirala neke vidovnjake i molila ih da pokušaju vidjeti gdje mu je sin. Vidovnjaci su mi rekli da Zagorčeva sina drže na nekom mjestu gdje je mnogo mrtvih i da mu je hladno, a to sam onda odmah javila u Zagreb i tek kasnije sam pročitala da su mu sina našli promrzlog na Mirogoju. Tek sam prije godinu dana shvatila da me Zagorec zapravo prevario. Apsolutno mu nikad nisam potpisala nikakve ugovore za druge poslovne prostore ili stanove, a kamoli nekakve darovne ugovore. Uostalom, zašto bih mu ja išta darovala? To su sve falsifikati i s odvjetnicima ću se konzultirati oko tužbe protiv tog čovjeka”, objasnila je Vesna Grivičić-Žanić. Premda su u tijeku njezini dogovori s odvjetnicima o tužbama protiv Zagorca, gotovo je sigurno da bi se u cijeli slučaj uskoro trebalo uključiti i Državno odvjetništvo jer postoje snažne indicije da ovu prijevaru Vladimir Zagorec nije mogao izvesti bez pomoći ili “gledanja kroz prste” osoba iz državnih institucija.

BIJEDAN FALSIFIKAT

Vrijedne nekretnine u Ilici 10 Zagorec je prepisao na sebe na temelju nevješto napravljenog falsifikata. Na Zagorčevu darovnom ugovoru nedostaje originalni pečat konzulata u Caracasu i potpis konzula Zdravka Sančevića, a potpis tobožnje darovateljice uopće ne odgovara njezinu stvarnom potpisu.

OVJEREN KRIVI POTPIS

ANICA HUKELJ, najkontroverznija hrvatska javna bilježnica, čiji se ured spominjao u mnogim hrvatskim aferama

Da bi svojim krivotvorinama dao nekakvu lažnu vjerodostojnost, Vladimir Zagorec ovjerio ih je kod javne bilježnice Anice Hukelj, koja je pritom ovjerila vjerodostojnost potpisa daroprimca Zagorca, a ne onaj puno važniji – darodavca.

U ponedjeljak, 19. studenog, Nacionalov novinar kontaktirao je sa Zdravkom Sančevićem, hrvatskim počasnim konzulom u Caracasu. Upitan za slučaj Vesne Grivičić-Žanić, Sančević je potvrdio da je poznaje punih pedeset godina, a komentirao je i sumnjive Zagorčeve darovne ugovore: “Ako na tim dokumentima nema mog potpisa i pečata, onda su to najobičniji falsifikati. Ja se ovdje brinem za pet tisuća Hrvata u Venezueli, ali nisam autoriziran kontrolirati sadržaj dokumenata koji se ovjeravaju u mom uredu. Stoga moj potpis jedino može jamčiti da je određeni dokument vlastoručno potpisala određena osoba. Ako na dokumentu nema ni mog potpisa ni mog pečata, onda ja doista nemam nikakve veze s time i tada je očito riječ o krivotvorini”, kazao je konzul Sančević.