Na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu održanoj prošloga tjedna raspravljalo se o ulozi poljoprivrednika u zelenoj tranziciji i kako učinkovitije podržati agrikulturni sektor. Iako je EU od početka ruske agresije pokazao veliku solidarnost prema Ukrajini, poljoprivrednici u europskim zemljama bune se protiv uvoza ukrajinskog žita koje im ruši cijene i ugrožava opstanak. Upravo zbog toga Bugarska, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka uvele su mjere zabrane uvoza pšenice, kukuruza, uljane repice i suncokreta iz Ukrajine, navodeći da je žito iz Ukrajine namijenjeno izvozu u druge zemlje završilo na njihovim lokalnim tržištima. Europska komisija početkom svibnja postigla je s tim zemljama načelni dogovor da se omogući nastavak tranzita ukrajinskog žita. Dogovor uključuje i paket potpore vrijedan 100 milijuna eura za lokalne poljoprivrednike. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tom prilikom je rekla da sporazum “čuva izvozne kapacitete Ukrajine kako bi nastavila hraniti svijet, kao i sredstva za život naših poljoprivrednika”.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Norbertom Linsom, predsjednikom Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj Europskog parlamenta koji pripada klubu Europskih pučana. Političku karijeru u stranci CDU započeo je još kao student 1998., a otada je obnašao i brojne političke dužnosti u njemačkoj saveznoj pokrajini Baden-Württemberg. Između ostalog, bio je pomoćnik ministra Rudolfa Köberlea u regionalnom ministarstvu Baden-Württemberga za ruralna područja, prehranu i zaštitu potrošača, a nakon toga i savjetnik za razvoj širokopojasnog interneta u tom ministarstvu. Zastupnik u Europskom parlamentu prvi put je postao 2014. i ponovo je izabran 2019.

NACIONAL: Nedavno je Europska komisija postigla dogovor s pet članica EU-a, Mađarskom, Slovačkom, Bugarskom, Poljskom i Rumunjskom, koje su ograničile uvoz ukrajinskog žita. Zadovoljava li taj dogovor poljoprivrednike u ostalim zemljama članicama?

Ne. Poljoprivrednici ne mogu biti zadovoljni, a ni ja, političar i zastupnik u Europskom parlamentu i predsjednik Odbora za poljoprivredu, ne mogu biti zadovoljan tim dogovorom. Dobro je da je Komisija pregovarala s tih pet zemalja koje graniče s Ukrajinom i da je neki dogovor postignut, ali to nije trajno rješenje. Na tom se planu treba postići daleko više. Odbor za poljoprivredu Europskog parlamenta, u čemu imam potporu svih sedam političkih grupacija koje su zastupljene u Odboru, zahtijeva od Komisije da uspostavi stvarnu politiku solidarnosti. A to znači ne samo da ćemo Ukrajini garantirati izvoz žita i ostalih poljoprivrednih proizvoda preko granica EU-a, već i da ćemo osigurati tranzit. Odnosno da će to žito biti isporučeno onima kojima je i namijenjeno, a to su zemlje u kojima vlada glad, ponajprije Afrika. Potpuno je jasno da taj tranzit ne mogu organizirati trgovci i prekupci, već da je potrebna logistička pomoć i infrastruktura koju trebaju osigurati europske institucije. To je glavni dio našeg zahtjeva. Treba osigurati i logističku pomoć članicama u kojima postoji potreba za nekim žitaricama, na primjer za kukuruzom, kao što je to slučaj u južnim zemljama poput Italije, Španjolske ili Portugala, u kojima je urod lani bio 20 milijuna tona manji zbog suše. Njima treba preusmjeriti ukrajinski kukuruz, umjesto da ga uvoze iz Južne Amerike. Mislim da tu ima puno prostora za napredak. Osobno nemam ništa protiv uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine, samo smatram da bismo ga morali bolje organizirati. Treba nadgledati tržišta, ne samo na europskoj, već i na nacionalnoj, pa čak i regionalnoj razini. Vidjeli smo poremećaje tržišta u istočnim dijelovima Poljske, u Rumunjskoj, Slovačkoj i Mađarskoj, područjima koja graniče s Ukrajinom.

NACIONAL: O ovom sporazumu niste glasali u Europskom parlamentu.

Nismo, mogli smo ga samo primiti na znanje. Prošloga tjedna izglasali smo produljenje privremene liberalizacije trgovine s Ukrajinom. No to nije kraj te priče. Moramo učiniti više na humanitarnom izvozu, logističkoj pomoći, implementaciji fitosanitarnih pravila koja ćemo primijeniti na ukrajinsko žito koje prelazi europske granice. Trenutačno imamo više-manje situaciju kao na Divljem zapadu. Dogovor je za sada postignut s pet zemalja članica, ali uskoro će se isti problem pojaviti i u drugim državama EU-a. I u Njemačkoj i u Češkoj i u Hrvatskoj. Uvjeren sam da ovaj sporazum neće trajati niti dva tjedna. A onda ćemo svjedočiti prigovorima svih ostalih zemalja članica, gdje će se poljoprivrednici također pobuniti jer im je tržište preplavljeno jeftinim ukrajinskim proizvodima.

NACIONAL: Je li zbog pada cijena žitarica, zbog čega trpe poljoprivrednici u europskim zemljama, posustala solidarnost EU-a s Ukrajinom?

Nadam se da ova situacija neće oslabiti našu solidarnost s Ukrajinom. Ja prvi ne tražim bilo kakvu zabranu uvoza. Ali sada je trenutak da to pitanje uredimo i da se organiziramo. U suprotnom, zahtjevi za time da se ponovo uspostave stroža pravila, odnosno da se zatvore vrata ukrajinskim poljoprivrednim proizvodima bit će sve glasniji u sljedećim tjednima i mjesecima. I tu vidim rizik. A mi znamo koliko je sektor poljoprivrede važan za Ukrajinu, osobito u situaciji ruske agresije. On čini 20% njenog BDP-a.

NACIONAL: Problem je da to žito, koje je puno jeftinije od onog koje se proizvodi u europskim zemljama, EU zapravo ne treba, no istovremeno ne stiže onima kojima je doista potrebno.

Točno. Upravo sam želio istaknuti taj primjer. EU ima 120% samodostatnost u proizvodnji žita. Zato u EU-u i ne postoji potreba za ukrajinskim žitom i od početka se smatralo da je ono namijenjeno trećim zemljama, tamo gdje doista vlada glad. Osobito kvalitetno žito koje se koristi za proizvodnju kruha. Zbog svega što se događalo, sada je vrijeme da EU pomogne s logistikom, ali i novcem. U ime Odbora sam napisao pismo koje su poduprle sve političke grupacije, u kojem tražimo da ili Europska unija ili Svjetski program za hranu, ili zajednički, otkupe ukrajinsko žito iz zemalja poput Rumunjske ili Slovačke, a osobito iz Rumunjske jer su tamo uskladišteni milijuni tona ukrajinskog žita, i da organiziraju humanitarni izvoz u treće zemlje, osobito u Afriku.

‘Nelojalnu konkurenciju čine jeftini proizvodi iz trećih zemalja kojima domaći proizvođači ne mogu konkurirati’, smatra Norbert Lins. FOTO: Andras GRESKOVITS/Europski parlament

NACIONAL: Prošloga su tjedna eurozastupnici na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta raspravljali o ulozi poljoprivrednika u zelenoj tranziciji i kako učinkovitije podržati agrikulturni sektor. Kakva je njihova uloga?

Kao prvo, mišljenja sam da su sektor poljoprivrede i poljoprivrednici dio rješenja, a ne dio problema. Ali moramo shvatiti da je ovo prva godina provođenja nove poljoprivredne politike i da poljoprivrednici tek počinju usvajati pravila koja smo donijeli prije dvije godine. To, između ostalog, znači novu ECO shemu i nove, puno ambicioznije mjere, od kojih se poljoprivrednicima neke sviđaju, a neke baš i ne. Pred njima je veliki izazov implementiranja te nove poljoprivredne politike koja je najvažniji korak prema zelenoj tranziciji i procesu transformacije europskog poljoprivrednog sektora. Dodatno, postoji i puno novih prijedloga na stolu koji ne samo da potiču poljoprivrednike, već ih obvezuju da poštuju nova pravila. Jedno od njih je i održiva upotrebe pesticida. Očekuje se i da će Komisija izaći s novim prijedlogom o kvaliteti tla i paketom zakona koji se odnose na dobrobit životinja. Kad vidite te mnogobrojne prijedloge, čini mi se da su preambiciozni i da se očekuje njihova primjena u prekratkom vremenu. Često razgovaram s poljoprivrednicima i čujem da su zabrinuti. Među njima postoji dojam da su stiješnjeni u kut i da moraju mijenjati praksu u prekratkom vremenu.

NACIONAL: Spominjali ste pesticide čiju primjenu, u okviru zelene tranzicije, EU želi znatno smanjiti. Naime, donesena je direktiva koja traži od zemalja članica smanjenje upotrebe pesticida za 50% do 2030. Hrvatska je jedna od tri zemlje u EU-u koja koristi najmanje pesticida. Ima li Hrvatska pravo na izuzeće?

Ne traži se od svake zemlje članice da smanji upotrebu pesticida za 50%, postoji određena fleksibilnosti i mogućnost smanjenja od 35% do 62%, ovisno o situaciji u svakoj državi. Mislim da će, na primjer, Italija morati smanjiti 62%. Ali prigovor koji je uputila hrvatska vlada je ispravan. Treba se na europskoj razini uzeti u obzir trenutačno stanje u svakoj državi. Ne radi se tu samo o upotrebi pesticida, nego se postavlja i pitanje o samodostatnosti kada se radi o različitim poljoprivrednim proizvodima. Neke zbog toga moraju proširiti određene segmente poljoprivredne proizvodnje. Zato smatram da se ne može govoriti samo o dopuštenoj količini upotrebe pesticida, taj pristup mora biti bitno širi. Osim toga, mora se razmišljati i o tzv. zaštićenim područjima, a takvih je puno u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, pa i u mojoj rodnoj Njemačkoj. A to znači da će oni koji su u prošlosti radili najbolji posao zaštite određenih područja sada biti na neki način kažnjeni i bit će suočeni s najstrožim pravilima koje nameće EU. A to nije fer.

NACIONAL: Pesticid je vrlo štetan i za pčele. Na inicijativu udruge građana sudjelovali ste u raspravi o spašavanju pčela i uspostavljanju poljoprivrede koja je prijateljska prema pčelama. Koliku opasnost pomor pčela, kakav smo u Hrvatskoj vidjeli u Međimurju, predstavlja ne samo za Europu, već i za cijelu Zemlju?

Ne bih baš rekao da pčele svuda odumiru jer postoje regije u Njemačkoj gdje se njihov broj povećava. Tu treba razlikovati divlje pčele od onih koje se uzgaja za proizvodnju meda. Dobro je da postoje takve inicijative o spašavanju pčela, pri čemu prije svega mislim na one divlje kojima najviše i štete pesticidi. Ali štete im i industrijalizacija, urbanizacija, zagađenje zraka, promet i slično. To sve predstavlja opasnost za pčele, a u popravljanju takve situacije mogu pomoći neka europska pravila.

NACIONAL: Zelena tranzicija poljoprivrede uključuje i zabranu upotrebe fosilnih goriva, osobito dizela do 2035. Većina poljoprivrednika u Hrvatskoj, ali i u ostatku EU-a, ima staru mehanizaciju i ne može kupiti novu. Kako riješiti taj problem?

Zato i ističem potrebu za duljim procesom transformacije poljoprivredne proizvodnje. Postoji mnogo mogućnosti, a jedna od njih je i upotreba biogoriva. Sada se sve više raspravlja i o upotrebi biomase kao goriva. A treća mogućnost je elektrifikacija poljoprivredne mehanizacije, na primjer traktora. No to je skupo i čini mi se da je to prilično ograničeno rješenje. Mislim da više šanse ima razvoj mehanizacije na biogoriva, na biometan, a u budućnosti i na hidrogen. No tu već govorimo o dugoročnijoj perspektivi.

NACIONAL: Proizvodi li se dovoljno sirovina za biogoriva?

Dobro pitanje. Naime, s jedne strane moramo razmišljati o sigurnosti opskrbe hranom i proizvodnji hrane za stoku, a s druge strane o proizvodnji biogoriva. Taj proces može ići ruku pod ruku, ali u tom slučaju morate znati da postoje različita pravila i da se mora promijeniti proizvodnju s primjerice kukuruza na uljanu repicu, raž i slično. Za to su potrebne nove tehnike, nova mehanizacija, novi traktori. To je skupo, a poljoprivrednici nisu baš zarađivali posljednjih godina. To predstavlja veliki izazov jer su potrebne velike investicije. I za takvu je tranziciju potrebno vrijeme. Moramo poljoprivrednicima dati nekoliko dodatnih godina. Poljoprivrednici s kojima razgovaram kažu kako su spremni na te promjene i na tu vrstu transformacije koja uključuje i nove tehnike proizvodnje, digitalizaciju i slično, ali to se ne može dogoditi preko noći. Za to su vam potrebni nova znanja i novac.

NACIONAL: Hrvatska ima hektare neiskorištene zemlje, a domaći poljoprivrednici tvrde da im se zbog nelojalne konkurencije iz uvoza ne isplati proizvoditi. Kakva je vaša preporuka Hrvatskoj?

S jedne strane, kada se radi o prvom stupu zajedničke poljoprivredne politike EU-a, o izravnim plaćanjima u poljoprivredi, onda je to na nacionalnoj razini. Drugi stup je na europskoj razini i odnosi se na zajedničku politiku ruralnog razvoja. Tu ima dovoljno novca da se pomogne poljoprivrednicima da opstanu. S druge strane, kada sam posjetio Hrvatsku, uočio sam da ima sve manje uzgoja stoke. Primijetili smo da posljednjih godina broj životinja koje se uzgajaju pada i da Hrvatska ne proizvodi dovoljno mesa, osobito svinjetine, a ni mlijeka za svoje potrebe. No sada se unutar EU-a pokušavaju uvesti neka vrlo stroga pravila koja se odnose na intenzivan uzgoj stoke velike gustoće koji postoji na primjer u Danskoj, Nizozemskoj ili na sjeveru Njemačke, što je štetno za okoliš i klimu. No ja smatram da mi unutar EU-a nemamo previše stoke, ona je samo previše koncentrirana na određenim područjima. Moramo poraditi na tome da se takav uzgoj stoke bolje rasporedi na šira područja, pa će biti i manje zagađenja. To se može postići tako da se uvedu stroža pravila za zemlje u kojima takva koncentracija postoji i da se daju poticaji stočarima u državama poput Hrvatske, gdje je uzgoj stoke na niskim granama. Uz ECO shemu postoji više fleksibilnosti i mogućnost poticanja uzgajanje stada ovaca, koza ili slično. Ali, s druge strane, Hrvatska i izvozi poljoprivredne proizvode poput vina. Osobno ću uvijek braniti otvoreno unutarnje tržište EU-a.

NACIONAL: Ali često je uvoz iz trećih zemalja puno jeftiniji od domaćih proizvoda, a ljudi su osiromašeni i ne gledaju na kvalitetu, već na cijenu.

Točno, nelojalnu konkurenciju doista predstavljaju jeftini proizvodi iz trećih zemalja kojima domaći proizvođači ne mogu konkurirati. Na primjer, jagode ili različito voće iz Turske. A sličan slučaj je i u drugim zemljama EU-a. Što znači da bismo morali govoriti o standardizaciji trgovinskih ugovora, fitosanitarnim pravilima i u tom smislu pravednijem tržišnom natjecanju. Mogu spomenuti primjer meda i različitih mješavina čudnog porijekla, za koje se ne zna zemlja porijekla koje se prodaju kao med. Europska komisija je stavila na stol dobar prijedlog, odnosno direktivu, tzv. Breakfast Directive, koja nalaže puno stroža pravila kontrole porijekla i kvalitete meda, marmelade i slično. Postoje i mogućnosti i mjere kako bi se taj uvoz limitirao i potaknula samodostatnost u proizvodnji određenih proizvoda. Ta pravila će uskoro biti izglasana, a nadam se i implementirana, što bi moglo pomoći i Hrvatskoj.

NACIONAL: Spomenuli ste važnost samodostatnosti u proizvodnji hrane koja je došla u prvi plan uslijed ruske agresije na Ukrajinu. Koliko su europske zemlje samodostatne?

Nisu u svim segmentima. Ne tvrdim da svaka zemlja mora biti 100% samodostatna u proizvodnji svih poljoprivrednih proizvoda. No ako je ta samodostatnost ispod 50%, onda se treba zabrinuti. Ja dolazim iz regije u kojoj je samodostatnost manja od 40% i ja u tome vidim rizik i opasnost od ovisnosti o nekom drugome.

NACIONAL: Hrvatski poljoprivrednici vrlo su kritični prema Vladi zbog načina kako se dodjeljuju poticaji iz europskih fondova. U nekoliko slučajeva Ured europskog pučkog tužitelja otvorio je i istrage, i to protiv bivših ministara i visokih dužnosnika. Kako to komentirate?

Moram priznati da nisam baš informiran o situaciji u Hrvatskoj. Nisam vidio postupke koji se vode protiv Hrvatske, ali jesam za neke druge zemlje poput Mađarske i Češke, u kojoj su se vodile brojne kontroverzne rasprave. Ne mogu reći da to nije sasvim u nadležnosti našeg Odbora, no u Europskom parlamentu tim se stvarima prvenstveno bavi tzv. CONT, odnosno Odbor za proračunski nadzor. Naravno, postavlja se pitanje kako poboljšati sustav kontrole da do takvih zloupotreba ne dolazi. Sada su uvedena nova pravila i moramo vidjeti funkcioniraju li ona bolje od prijašnjih. Ja sam optimist i nadam se da će ta nova pravila pomoći kako bi se izbjegle neopravdane i nezakonite dodjele poticaja iz europskih fondova.

NACIONAL: Bili ste u Hrvatskoj, koje ste krajeve posjetili?

Bio sam u Novskoj, to je mali grad s oko 10 tisuća stanovnika, inače grad prijatelj s njemačkim gradom Mengenom koji je blizu mjesta gdje ja živim. Prošao sam i kroz Slavoniju, na svom putu prema Orašju. Lijepa zemlja, na žalost gotovo prazna. A sve više mladih ljudi dolazi živjeti i raditi kod nas u Baden-Württemberg, u Njemačku. Naravno, mi imamo koristi od njih, ali ja sam svjestan da to nije dobro za Hrvatsku. A oni dolaze upravo iz tih krajeva. No da biste zadržali te mlade ljude, nije dovoljno samo davati poticaje za poljoprivredu. Treba osigurati i osnovnu infrastrukturu, vrtiće, škole, ambulante, internet, sve ono što čini kvalitetu života u velikim gradovima. To je i naše iskustvo.