Prošloga tjedna održan je sastanak članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika na temu Nacrta prijedloga zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva, kako bi nakon više od dvije godine rada na novom zakonu članovi HZSU-a mogli izreći svoje mišljenje. Tim povodom Nacional je razgovarao s kazališnom redateljicom, producenticom i aktivisticom Norom Krstulović, koja sustavno na svom internetskom portalu Teatar.hr prati donošenje tog spornog zakona kolokvijalno nazvanog Zakon o umjetnicima. Ujedno je to bila prilika za osvrt na kulturnu politiku u Hrvatskoj, koja unazad 30 godina i ne postoji. Kako je Nora Krstulović uključena i u inicijativu hrvatskih filmskih redatelja Meni se to gleda, HRT ne da!, prokomentirala je odnos HRT-a prema hrvatskim redateljima, ali i otkrila svog favorita za mjesto ministra kulture.

NACIONAL: Ovih dana održan je zajednički sastanak članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika na temu Nacrta prijedloga zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva. Koliko je bio potreban jedan takav sastanak i jesu li doneseni kakvi zaključci?

Sastanak je definitivno bio potreban. Ako ni zbog čega, onda zato da se članstvo informira o nacrtu novog prijedloga zakona o umjetnicima. Ispostavilo se, naime, da dobar dio članova nije ni znao u čemu je uopće problem.

NACIONAL: Kako je to moguće, s obzirom na to da se novi zakon odnosi direktno na njih i sudbinu njihova statusa slobodnih umjetnika?

Prvenstveno zbog načina na koji HZSU komunicira s članstvom. Zajednica je na svojim službenim internetskim stranicama objavila svoje primjedbe na radni tekst nacrta zakona, međutim, niti te stranice svi članovi redovito posjećuju niti svi imaju vremena, sklonosti, pa i znanja tumačiti zakonske odredbe. Stoga im je trebalo u kratkim crtama objasniti eventualne posljedice donošenja takvog zakona i tu je funkciju sastanak u Novinarskom domu dijelom ispunio. S druge strane, iako je dvorana bila dupkom puna, u njoj je bilo tek između 10 i 20 posto ukupnog članstva Zajednice. Puno premalo. Ne vjerujem da kolegama nije stalo, ali vrijeme sastanka nije bilo najsretnije odabrano.

NACIONAL: Je li rukovodstvo HZSU-a izašlo s kakvim konkretnim prijedlozima pred svoje članove? Jesu li možda predložili kakvu opciju bolje komunikacije s Ministarstvom kulture, jer ispada da je jedan od velikih problema upravo manjak komunikacije?

Nakon burne rasprave i objašnjavanja značenja koja za nas imaju Registar umjetnika, uvođenje minimalnog cenzusa, izmišljanje “stručnjaka u kulturi” i svi ini “biseri” za čije detaljno razobličavanje, bojim se, ovdje nemamo dovoljno mjesta, iskristalizirala su se dva prijedloga oko kojih smo se aklamacijom složili: odbijanje ovakvog prijedloga zakona te zahtjev da konačno i za samostalne umjetnike prestanu važiti krizne mjere iz 2009. godine. Tada je, naime, usporedo s tzv. kriznim porezom smanjen koeficijent po kojem se obračunava naše mirovinsko osiguranje, i to s 1,2 na 0,8, jer je država procijenila da će silno uštedjeti baš na mirovinama oko 1300 samostalnih umjetnika. Sve druge mjere štednje u međuvremenu su ukinute, no za “samostalne” kriza nikad nije prošla, zahvaljujući čemu i danas umjetnici sa zamjetnim doprinosom hrvatskoj kulturi imaju mirovine od oko 1500 do 2000 kn.

NACIONAL: A što je sa zaključcima rasprave?

Nažalost, u zaključcima i priopćenju što ga je Upravni odbor na čelu s Hrvojem Kovačevićem odlučio uputiti članstvu više od 30 sati nakon završetka sastanka, našao se i treći zahtjev oko kojega nismo postigli konsenzus, a to je onaj za smjenom ministrice kulture. To sam doživjela kao grubu manipulaciju članstvom, ali i kao politički i strateški potpuno promašen potez koji bi nam dugoročno mogao naškoditi više od postupaka te ministrice.

NACIONAL: Zašto?

Doista sam posljednja koja bi je branila, dapače, javno sam je pozvala da odstupi čim je kolegu Frljića optužila da je svojom predstavom izazvao nasilje na Marulićevim danima. No činiti to danas, nekoliko mjeseci prije izbora i punih pet mjeseci nakon predstavljanja posljednje poznate verzije nacrta zakona protiv kojeg se bunimo, potpuno je besmisleno politikantstvo zbog kojeg će u drugi plan pasti meritum problema. U konačnici, apsolutna je neistina da smo izglasali zahtjev za njezinom ostavkom, pa ispada da HZSU svojim članovima čini upravo ono za što optužuje Ministarstvo. Svemu tome usprkos, nadam se da će HZSU preživjeti i ovu krizu upravljanja i sporni zakon. U suprotnom, postat ćemo zemlja državno dozvoljenih umjetnika.

NACIONAL: Zašto, po vašem mišljenju, aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek toliko želi sprovesti ovaj nacrt prijedloga zakona o umjetnicima, a da pritom gotovo da nema komunikaciju s HZSU-om?

Tekst zakona u namjeri je vrlo sličan tekstu zakona koji smo već jednom rušili 2011. godine. Tada je ministar kulture bio Jasen Mesić, dok je Nina Obuljen Koržinek bila državna tajnica. Ciljevi su mu, s jedne strane, potpuna politička kontrola nad kulturnim sektorom, a s druge, što mi je uostalom osobno potvrdio i državni tajnik, namjera zakonodavca da samostalne umjetnike de facto regulira kao obrtnike. Prvo je zastrašujuće, a drugo pokazuje potpuno nerazumijevanje funkcioniranja instituta samostalnog umjetnika u praksi. Uz to, način na koji se zakon ovoga puta pokušava donijeti, pokazuje i strašnu samovolju i nesuradnju Ministarstva.

‘Jedina osoba sposobna riješiti problem kulturne politike, a da pritom umjesto iluzija o velikim reformama preko noći ima i toliko potrebno strpljenje, jest Mirjana Rakić’

 

NACIONAL: Zašto?

Ministarstvo kulture je prije više od dvije godine osnovalo radnu skupinu, a ista se potom sastala svega dva puta i ništa se nije dogodilo. Na trećem sastanku su, pak, predstavnici Ministarstva na stol bacili prijedlog teksta nacrta novog zakona i dali članovima radne skupine osam dana da se očituju. Već i to pokazuje da Ministarstvo kulture nema nikakvu volju za dijalogom. Možda ću biti gruba, ali imam dojam da ovaj saziv Ministarstva kulture, s obzirom na to da nije ispunio planove zakonodavnih aktivnosti s kojima je ušao u mandat, navrat nanos i na silu pokušava donijeti zakon kako bi formalno ispunio zadatak, a bez namjere da se pomogne onima zbog kojih ga, navodno, donosi.

NACIONAL: Zašto je stranci na vlasti, a i opoziciji, kultura nevažna? O kulturnoj politici da i ne govorimo…

Nažalost, ne sjećam se da smo mi u ovoj državi od početka samostalnosti imali na vlasti neku opciju kojoj bi kultura bila išta više od nekog dekorativnog elementa. To je strašno i porazno na više razina. Ne znam ni za jednu uređenu i demokratsku državu koja tako tretira svoju kulturu, a one koje su to pokušale, nisu dobro završile. Političke stranke ovdje se za kulturu zanimaju kad im omogućuje da tu i tamo “poberu vrhnje”, kroz turizam ili “slikanje” na kulturnim svečanostima, što je trebao biti i koncert povodom ulaska Hrvatske u EU. No i tamo je raspored sjedenja zasjenio sam program. Kultura ili, kako je to nekada bilo popularno reći, “kulturne industrije”, u većini civilizirane Europe tretira se kao jedan od najvećih zamašnjaka razvoja društva. Nažalost, ne i kod nas. Primjerice, samo bi količina reklame i poreznih prihoda koju su Hrvatskoj donijela snimanja brojnih filmskih koprodukcija, trebala biti dovoljna da se i najneupućeniji prema kulturnom sektoru ozbiljnije odnose. Ali nismo te sreće.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da se prilikom nedavnih predsjedničkih sučeljavanja u medijima gotovo nisu postavljala pitanja vezana uz kulturu i kulturnu politiku?

Hrvatsko društvo u ovih 30 godina samostalnosti neprestano i uporno pokazuje sadomazohističku sklonost da reže granu na kojoj sjedi. Mediji tu nisu iznimka. Politika jasno daje do znanja da joj je kultura nezanimljiva i nevažna, a mediji joj u tome općom banalizacijom najčešće pomažu, premda bi – ako već ne zbog općeg, onda zbog vlastitog interesa – trebali postupati drugačije. Naime, i sami spadaju u taj kulturni sektor. Zato i jest moguće da danas u Hrvatskoj novinar izgubi sudski spor čak i kad dokaže da je objavio istinu.

NACIONAL: Što je najvažnije za razvoj kulturne strategije u Hrvatskoj, a znamo da i te kako ima potencijala?

Za početak, da se kulturu prestane tretirati kao potrošača, jer nebrojene studije pokazuju da su, uz općedruštvenu korist, ulaganja u kulturu nedvojbeno i iznimno financijski isplativa. Primjerice, kulturni sektor u Ujedinjenom Kraljevstvu doprinosi BDP-u više od poljoprivrednog ili, ako hoćete, automobilske industrije. Ozbiljna politika koja razmišlja o budućnosti ove zemlje u okolnostima ekološke katastrofe koju živimo svakoga dana, shvaćala bi da je upravo “kulturna industrija” ta koju bi trebalo gurati. Teško da ćemo u ovoj zemlji u skoroj budućnosti otvarati neke velike klasične industrijske pogone. One kulturne, i to prije svega zahvaljujući privatnim inicijativama, otvaramo svakodnevno. Međutim, ponavljam, ne vidim nijednu političku opciju u ovoj zemlji koja bi doista shvaćala potencijal tog sektora. Dapače, dovedeni smo u situaciju da danas upravo zahvaljujući politici, prosječan birač misli da je hrvatski kulturni radnik proračunski krvopija, uhljeb, potrošač i zlo.

NACIONAL: Znači, mislite da Hrvati misle sve najgore o kulturnim radnicima? Otkud tako negativan stav?

Ne svi, naravno. Ali to je prilično uobičajen stav. Istovremeno, ovih dana je makedonski dokumentarni film „Honeyland“ postigao nezapamćen uspjeh dvama nominacijama za Oscara. Društvene mreže gore od pohvala “susjedima”. Ljudi se vesele kao da su i sami sudjelovali u stvaranju tog filma, pri čemu im, čini mi se, nije jasno da za takav povijesni uspjeh nije bilo dostatno “samo” snimiti briljantan film, već da iza tog pothvata stoji ogromna lobistička akcija koja je počela vjerojatno i prije prve klape. Nema povrata bez ulaganja.

Kulturnjaci su posljednjih godina pretvoreni u hodajuće mete, protiv njih se dižu kaznene prijave kao u slučaju slučaj HAVC-a, optužuje ih se za sve i sva, traži se ukidanje i ono malo proračunskih izdvajanja, jer zahvaljujući napadima na kulturne radnike i apsolutno najnekompetentniji politikanti dobiju svojih pet minuta medijske slave. Posljedično, danas smo u bizarnoj situaciji da sektor koji troši manje od jedan posto ukupnog proračuna, a u BDP-u, prema posljednjoj meni poznatoj studiji, sudjeluje s najmanje 2,3 posto, ispada u nekom općem društvenom sentimentu najveći krivac za sve hrvatske probleme. Godinama svjedočimo napadima na kolege u kulturi, a ništa ni približno slično nisu doživjeli, primjerice, protagonisti tajkunske privatizacije. Tu je na snazi bila poznata hrvatska šutnja.

NACIONAL: A što reći o potrošenom i te kako velikom novcu za film i seriju Antona Vrdoljaka „General“ te neisplati honorara ljudima koji su radili na tom filmu?

To je doista priča za sebe, a što vrijeme više odmiče, čini mi se da i film i serija “General” imaju šansu postati ozbiljni camp klasici. Šalu na stranu, jako me zanima što bi se dogodilo da su ista sredstva uložena u reklamu i distribuciju nekog drugog naslova, primjerice filmova “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” ili „Dnevnik Diane Budisavljević“ koji su s neusporedivo manje sredstava ostvarili trećinu brojki kino gledatelja „Generala“.

NACIONAL: Uključeni ste i u inicijativu hrvatskih filmskih redatelja Meni se to gleda, HRT ne da! koja je pokrenuta kao reakcija na odluke rukovodstva HRT-a o neprikazivanju 34 hrvatska dokumentarna filma koja su zajedno dobila preko 390 nagrada na filmskim festivalima širom svijeta. Jeste li uspjeli postići kakav dogovor s rukovodstvom HRT-a u vezi toga i kako je uopće moguće da nacionalna televizija ne želi prikazati filmove nastale u domaćoj produkciji iako ih širom svijeta hvale i nagrađuju?

Takozvani javni medijski servis nije samo odbio prikazati 34 sjajna i višestruko nagrađena hrvatska filma, među kojima i onaj s najvišom hrvatskom nagradom za umjetnost, nego je autorima i producentima uputio i anonimne, iznimno uvredljive recenzije pune objeda. Najkraće objašnjenje toga kako je to moguće dalo bi se svesti na postojeći zakon o HRT-u, zahvaljujući kojem je javni medijski servis de facto potpuno disfunkcionalan. Primjerice, prva razina na kojoj je trebalo postaviti pitanje kako je takav skandal moguć, bilo bi Programsko vijeće, no ono se do trenutka pokretanja akcije nije sastalo punih devet mjeseci. Dapače, Sabor još uvijek nije uspio imenovati sve svoje predstavnike u to Vijeće, a kad se ono takvo krnje i sastane, umjesto o stvarnim problemima javnog servisa, raspravlja o reklami za afričku šljivu. Doslovno.

NACIONAL: Društvo hrvatskih filmskih redatelja održalo je tim povodom nekoliko sastanaka s rukovodstvom HRT-a. Što je dogovoreno? Hoće li gledatelji ipak gledati te dokumentarne filmove na programu HTV-a?

Društvo hrvatskih filmskih redatelja angažiralo me je kao vanjskog stručnjaka u timu spomenute kampanje. Osim što smo cijeli problem učinili iznimno vidljivim na nacionalnoj i međunarodnoj razini, dobili smo golemu podršku javnosti i brojnih strukovnih organizacija iz zemlje i svijeta, uspjeli smo postići da se o njemu govori i na najvišoj političkoj razini, na tematskoj sjednici nadležnog saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. Slijedom tog pritiska HRT je ponudio ispriku pa je sredinom prosinca Upravni odbor DHFR-a stopirao kampanju dok traju pregovori. Budući da nisam članica Društva, u pregovore nisam uključena i mogu samo, kao i vi, čekati njihov ishod.

NACIONAL: Pojavile su se procjene da bi u slučaju pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima, ministricakulture mogla postati Saša Broz. Kako to komentirate?

Koja god politička stranka dobije iduće parlamentarne izbore, odabirom osobe za mjesto ministra kulture pokazat će nastavlja li ovaj nesretni niz dekorativnog tretmana cijelog sektora ili tu konačno nešto misli mijenjati. Ministar sam po sebi ne može previše ako nema podršku premijera i cijele vlade. Odabir osobe će, između ostaloga, pokazati koji dio sektora kulture ta neka nova vlada doživljava kao najvažniji. Po mom skromnom mišljenju, od svih kulturnih politika u Hrvatskoj danas, najvažnija je ona – medijska.

NACIONAL: Zašto?

U nepreglednom moru nagomilanih problema kulturnog sektora, problem medijske politike možda je najvažniji za transformaciju Hrvatske u demokratsko društvo. Da, imamo problem sa samostalnim umjetnicima, s financiranjem kulture, s obrazovanjem za ili u kulturi, s očajnom infrastrukturom… mogla bih nabrajati satima. No za opću informiranost građana, pa i za njihovu edukaciju o važnosti kulture, ključno je regulirati medije koji su u krizi u cijelom svijetu. Uređeni mediji pomoći će i bržem odnosno boljem uređivanju ostatka domaće kulture. U svjetlu svih tih mojih uvjerenja, čini mi se da ako je ta špekulacija sa Sašom Broz točna, ispada da SDP ne razumije prioritete “na terenu”.

NACIONAL: Što to konkretno znači?

Možda ne pamtim dobro, ali mislim da kolegica Broz s medijskim politikama nema iskustva, kao što se ne sjećam ni nekog njezinog angažmana unutar sustava upravljanja kulturom, izuzmemo li ravnanje Istarskim narodnim kazalištem. Istovremeno, čini mi se potpuno besmislenim i štetnim za struku, na ministarsku poziciju stavljati ljude koji jako puno rade u proizvodnji, a kolegica Broz doista puno režira. Nažalost, istovremeno se ne mogu sjetiti nijednog viđenijeg člana te stranke koji ima ozbiljno iskustvo s kulturnim, a naročito medijskim politikama.

NACIONAL: Zašto SDP, po vašem mišljenju, unazad pet godina gotovo da i nije pokazao interes za kulturnu strategiju niti se itko iz te stranke istaknuo u pitanjima vezanima uz kulturu?

Posljednja osoba koja je figurirala kao SDP-ov kandidat za ministra kulture bio je Bojan Glavašević. Valjda zato što je u komunikaciji kulturan. To je, koliko mi je poznato, njegova jedina dodirna točka sa sektorom kulture. Kada je on otišao iz SDP-a, knjiga je s jednog spala na nula slova. Ako se ne varam, ni kolegica Broz nije njihova članica. Zapravo, prilično je obeshrabrujuća činjenica da političke stranke u Hrvatskoj za taj veliki resor – u kojemu, za razliku od mnogih drugih, imamo i pojedince i projekte na najvišoj svjetskoj razini – u pravilu nemaju kandidata.

NACIONAL: Moram se osvrnuti i na vašu primarnu profesiju, a to je kazališna režija. Naime, koliko je poznato, za travanj ove godine pripremate predstavu „Registar izdajnika“, koja je već u samom startu digla veliku prašinu. O kakvoj je predstavi riječ?

„Registar izdajnika“ je projekt koji sam pokrenula prije gotovo četiri godine, u trenutku kada je tadašnji ministar Mijo Crnoja najavio da će država objaviti registar izdajnika. Kako bismo državu poštedjeli troška, ali i gnjavaže s postupcima poput javne nabave, kreirali smo na adresi registar-izdajnika.org sučelje putem kojeg su se izdajnici mogli prijaviti sami, navodeći usput i razlog upisa. Registar je u vrlo kratkom vremenu postao hit; ministar Crnoja je u roku osam dana podnio ostavku, a mi smo “identificirali” više od 10.000 izdajnika. Četiri godine kasnije, dok Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a, voljela bih vidjeti što se promijenilo u našim životima, osjećaju li se svi ti ljudi još uvijek izdajnicima i jesu li uopće još uvijek u Hrvatskoj. Koga, pak, danas politika doživljava kao izdajnika, što smo mi izdajnici Europi, što je ona nama itd. Projekt će u konačnici kombinirati digitalne platforme, mobilne aplikacije, intervencije u prostoru i živu izvedbu.

NACIONAL: Vrlo ste zanimljivo mjesto održavanja predstave odabrali – iako je ideja propala, zar ne?

Kad je objavljeno da je Sabor iznajmljen Europskoj pučkoj stranci, odmah sam zatražila da ga iznajme i nama jer je, u konačnici, upravo u Saboru počela i završila ministarska karijera gospodina Crnoje. No nekoliko dana nakon što sam zahtjev uredno urudžbirala u Saboru, isti je otkazao gostoprimstvo Europskoj pučkoj stranci, a meni odgovor do danas nije stigao. To je iznimno nepoduzetnički od tajništva Sabora, dapače, moglo bi se protumačiti i kao poticanje čuvene antipoduzetničke klime pa, evo, apeliram i ovim putem da se oglase. Dok ih čekamo, radimo na osiguravanju drugih prostora za izvedbu. Kulminaciju projekta možete očekivati na općepoznati Dan hrvatskih izdajnika, 10. travnja.

NACIONAL: Kad bi vam SDP, ako dobije izbore, ponudio mjesto ministrice kulture, biste li prihvatili?

Naravno da – ne! Kako sam već više puta navela, ne vidim da ijedna naša politička stranka ozbiljno shvaća kulturu, a iznimka nije ni SDP. U tim i takvim okolnostima pristati na mjesto ministra, znači ili biti neozbiljan ili posjedovati zen budističko strpljenje da se unutar te okoštale mašinerije pokušaš izboriti za neki minimum dobrobiti resora. Ja to strpljenje ne posjedujem, a vještine i znanja koja imam čine mi se korisnijima u oporbi bilo kojoj vlasti. No i sama sam dugo razmišljala o tome tko bi, bez obzira na političku provenijenciju, u ovom trenutku bio dobar kandidat za to mjesto. Dosjetila sam se tek jedne jedine osobe, kojoj ću možda učiniti medvjeđu uslugu spominjanjem njezina imena, a kako se ne poznajemo, molim je unaprijed da se ne uvrijedi ovom prozivkom. Nastavno na moje uvjerenje da su medijske politike jedno od ključnih pitanja kulturne politike u Hrvatskoj danas, jedina osoba koju doživljavam sposobnom da ih riješi, a da pritom ima i toliko potrebno strpljenje umjesto iluzija o velikim reformama preko noći, jest gospođa Mirjana Rakić.