Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj je moj vršnjak i osjećam da je moja kasnija opčinjenost nogometom uzrokovana upravo virusom koji je tih dana doslovno lebdio u zraku, koji sam počeo udisati u Osijeku.

Oliver Jukić samo je jedan u nizu zastupnika romantičarske ideje o “zarazi” nogometom, opčinjenosti koja često izmiče laičkom shvaćanju sporta. Doktor elektrotehnike te zaljubljenik u Tribusona, Hornbyja, glazbu i sport od vlastitih je uspomena satkao spomenar najljepših sličica generacije sedamdesetih. Okosnicu romana “Sudačka nadoknada” čine autobigrafske crtice iz života, a ono što bi današnjem, pogotovo mlađem čitatelju (u vremenu prljave privatizacije i otuđenja domaćega nogometa) moglo biti osobito zanimljivo, donekle i nevjerojatno, jest privrženost izabranoj nacionalnoj vrsti.

Autor počinje od najranijeg djetinjstva u Podravskoj Slatini, prisjeća se loše vrtićke hrane, skupljanja sličica nogometaša, zatim političkih previranja, lika i djela Josipa Broza Tita, školskih dogodovština, “velike četvorke” nogometnih klubova ondašnje države… Svoju opčinjenost Crvenom Zvezdom objašnjava poučkom Nicka Hornbyja koji je smatrao da se navijačka strast stekne prema onom klubu koji vas osvoji na vašem prvom dolasku na stadion, a u Jukićevu je slučaju to bila utakmica između Slatine i Zvezde, i nije ga trebalo mnogo nagovarati da postane fan potonjih – za njega su oni bili televizijske zvijezde i nedodirljiva stvorenja.

Od tog dana postao sam navijač “Zvezde”, a u članskoj iskaznici, u rubrici zanimanje, bilo je upisano “dete”.

Jednako kao Mladen Delić koji je onomad euforično uzviknuo “Ljudi moji, je li to moguće”, Jukić oduševljeno ispraća briljatnog Vujovića i ostale reprezentativce na europsko prvenstvo 1984., s kojega njih, doduše, rutinski ispraća Francuska predvođena Platinijem. Nakon početnog razočaranja život ipak ide dalje, autor pronalazi i druge zanimacije, oduševljava se Cibonom, Draženom Petrovićem, generacijskim bendovima, druženjima s vršnjacima. Hrvatska napreduje i u drugim sportovima, rukometaši i vaterpolisti ruše sve pred sobom, a svijet je i dalje najozbiljnije zaražen nogometom i čarobnjakom Maradonom. Autoru ne promiču ni velike ekonomske promjene i svjetske tragedije, od eksplozije reaktora nuklearne elektrane u Černobilu do američkog svemirskog broda “Challenger”.

Došla je srednja škola, a Jukić je poželio ne samo gledati, nego i zaigrati voljeni sport. Iako sam ističe da je vjerojatno jedini igrač u povijesti “Slatine” koji je u igru ušao u poluvremenu i bio zamijenjen nakon samo desetak minuta, entuzijazam nije splasnuo. Došle su devedesete, Tajči je pjevala “Hajde da ludujemo”, u zraku su se osjećale promjene, čekala se konstituirajuća sjednica sabora, odigravala se utakmica između Dinama i Crvene Zvezde. Atmosfera je bila uzavrela, Delije su probile zaštitnu ogradu na stadionu i započele tučnjavu, BBB-i su uzvratili, a kapetan domaćih, Zvonimir Boban, braneći navijače i suigrača, nasrnuo je na milicajca. Jukić se pridružuje mnogima koji smatraju da je upravo tog 13. svibnja započeo rat.

Opći je kaos utjecao na sve sfere života, pa je tako autor uskoro na školovanju završio u Zagrebu, gdje će naposljetku završiti fakultet. Završava rat, a neovisna Hrvatska bori se za kvalifikacije za Euro ’96., stasava neponovljiva reprezentativna generacija, a Hajduk ostvaruje povijesno četvrtfinale Lige prvaka. Autor čuvenu ’98. odlučuje popratiti iz prve ruke, svjestan da je reprezentacija zrela za velik uspjeh. Bio je na tribini iza gola kad je Šuker opipavao vlastiti puls prije no što je zabio Rumunjima i divio se Aljoši Asanoviću koji je “bacio ješku” i tako iznudio penal. Pet do dvanaest nabavlja kartu od Talijana kojemu nakon ispadanja od Francuske nije bilo ni do čega i dokopava se stadiona na kojemu će Hrvatska ispisati jedne od najljepših redaka državnog nogometnog uspjeha.

I onda je krenulo. Prvo crveni karton za Nijemce, fenomenalni, te večeri nesavladivi Dražen Ladić, i onda jedan od naljepših trenutaka koje sam doživio kao navijač. Bio sam smješten na tribini iza njemačkog gola, malo s lijeve strane. Kad je Robert Jarni opalio loptu pred kraj prvog poluvremena, išla je točno prema meni. Na svu sreću, bio sam smješten točno na pravcu koji je bio određen točkama “Jarnijeva noga” i “mala mrežica”, pa je loptu na putu prema meni zaustavila mala mrežica njemačkog gola. (…) Pobjeda protiv Nijemaca bila je, osjećao sam to, kraj jednog ciklusa, ne kvalifikacijskog ili natjecateljskog, nego životnog. Da, znao sam da ispred mene stoji život, novi ciklus, skora obrana magisterija, odlazak u inozemstvo… I da ću morati znati ugrabiti svoje prilike, boriti se i pobjeđivati, baš kao što sam te čarobne ljetne večeri u Lyonu ugrabio dragocjeni komad papirića i pobijedio Nijemce, uz malu pomoć Roberta Jarnija, Gorana Vlaovića i Davora Šukera.

Moram priznati, prva misao koja mi prolazi glavom pri pogledu na ovakav happy end i napomenu U Slatini, zima 2013./proljeće 2014. je: što li Oliver Jukić sad misli o hrvatskoj reprezentaciji? U zimu 2013. i proljeće 2014. “repka” je već debelo bila odnarođena tvorevina koja, čast rijetkim iznimkama, služi kao izlog poluigrača koje veliki vođe moraju nekomu prodati. Je li Oliver Jukić baš zato pisao o vremenima kad su Šuker i Boban govorili na terenu, kad je nogomet povezivao, obavijao navijače bijelo-crvenim kvadratićima i osjećajem zajedničkog ponosa? Odgovor na to zna samo autor, no ostaje činjenica da je njegov izlet u književne vode rezultirao romanom koji će vas zainteresirati, podsjetiti na drugačija vremena (ili barem o njima poučiti), nasmijati i razgaliti. Sve u svemu, kad se pri pogledu na domaće sporstke medije i protagoniste koji im daju materijal za pisanje crvenite i gnušate, ako već nema mnogo vjere u bolje sutra, zašto ne pogledati u bolje jučer?

Magdalena Mrčela

Izvor: Jukić, Oliver. Sudačka nadoknada. Slatina – Kreševo 2015.