Mi ipak ne očajavamo, jer Gospodin je velik! Dopustio je poniženje da bi nas podigao u slavu. Mi, unionska braća, okupljamo se zbog podrške i poticanja. Na najudaljenijim seoskim igralištima, i tamo gdje nema ni mreža na golovima, gdje na pustu polju strše samo gol-štange, možete vidjeti skriveno sjeme kako odano prati igru Uniona Žižkov.

Kako je bilo biti navijač u Češkoj nakon Prvoga svjetskog rata? Je li navijač značio isto što i danas? Koji su klubovi harali Europom? Kako se nogomet uvlačio u trgovine, kafiće, krevete, odgoj djece? Sve je to ligvistički bravurozno i iznimno duhovito oslikao češki pisac i novinar Karel Poláček u romanu “Muškarci u ofsajdu”. Poláček je dvadesetih godina prošloga stoljeća pripadao humanističkom demokratskom krugu novinara i pisaca okupljenom oko braće Čapek. Bio je majstor kratkih priča i vrstan romanopisac (“Muškarci u ofsajdu”, “Glavna rasprava”, “Žurnalistički rječnik”, “Kotarski grad”…), omiljen među narodom. Budući da je bio židovskoga podrijetla, nakon okupacije Češke transportiran je u geto Terezin, a zatim i u Auschwitz. Čini se da je bio premješten u još dva logora, a posljednji, po svemu sudeći, nije preživio. Njegovo najpopularnije djelo, “Nas petorica”, objavljeno je posmrtno, 1946.

Glavni likovi Poláčekova romana su otac i sin Habásko. Žive u skromnoj kući u kojoj otac obavlja krojačke popravke, a sin većinom besposličari, što dovodi do konstantnih sukoba. U jednome se ipak slažu: strastveni su navijači Viktorije Žižkov. Habásko mlađi, Eman, zbog voljenog kluba upada i u probleme. Na utakmici sa Slavijom napada protivničkog navijača jer je glasno komentira i navijao (!). Treba spomenuti da je riječ “navijač” u cijelome romanu negativno intornirana. Navijati se, čini se, moglo i trebalo u srcu, gubiti živce, nadu i vjeru pa ih opet buditi kad je rezultat povoljan, no pokazivanje emocija opisano je kao karakteristika neodgojena i neobrazovana čovjeka (jesmo li u ovih sto godina imalo napredovali po tom pitanju?). Međutim, napadnuti je navijač, gospodin Nečardec, u pokušaju pomirbe postao Emanov šef, što je njemu donijelo privremeno poštovanje kod oca, šefu značajnu pomoć, a Emanu prihode. Roman nije lišen ni ženskih likova – Nečardecove vrijedne gospođe koja mrzi nogomet, Emanove djevojke Emilke i dosadne udovice Ouholičkove (koja je sudski progonila Emanova oca jer ju je slaveći pogodak Čehoslovačke zagrlio, a u tom bi trenutku bio zagrlio i stablo). Eman se nakon svih navijačkih, egzistencijalnih i inih životnih muka naposljetku ženi svojom trudom Emilkom, koji prvu jutro nakon bračne noći pita:

“Heyma – Silnyá –  Moudryá; – Koštálek – Baron… Što je to?“

“To je navala Sparte”, odgovori crnokosa glavica.

“A Joska – Puč – Svoboda – Šiltys – Junek… Što je to?“

“To je navala Slavije.”

Mladi muškarac povisi ton:

“A reci mi, što je ovo: Fajt – Hromádka – Meduna – Novák – Podrazil?”

“To je navala naše Viktorije Žižkov”, glasio je odgovor. Mladi je muž poljubi i ponosno reče: “Imam pametnu ženu!“

Emilka koja silom prilika postaje stručnjakinja za nogomet dobar je uvod u dvije okosnice na kojima Poláček gradi duhovitu nogometno-životnu priču: nogomet mora biti vjera i način krojenja svjetskih granica. O duhovnoj ulozi najvažnije sporedne stvari na svijetu Fr. Borovyá govori već u prologu, ističući da ćemo u romanu saznati: da onaj tko izda svoj klub u životu neće imati sreće. (…) Imajte i vi poput toga skrivenog sjemena na umu da čovjek mora umrijeti u vjeri u kojoj se rodio. Zanimljive misli, pogotovo ako ih pokušamo povezati sa suvremenim slučajevima. Koliko je samo puta transfer u protivnički klub nakon početnoga sjaja šake Judinih škuda donio stagnaciju, propadanje, bijes navijača i omrazu rodnoga kraja? To potvrđuje i priča o vlasniku nevjerna hotela koji je hotel Slaviju nakon neuspjeha kluba preimenovao u Spartu i – bankrotirao.

Jedna od najzanimljivijih priča u romanu je ona naslova “Nova Europa ili kako bi izgledale državne granice kad bi se sporovi među narodima rješavali na travnjaku”. Saznajemo da bi likovi s karte izbrisali Rusiju i Poljsku, a ostavili bi Lavov, Češku i Bavarsku. Od Francuske bi ostao samo dio oko Pariza. Juventus bi zaozeo sve do Cannesa, a na Jadranu bi ratovale Italija i Austrija. Da ne ispadne da nas nema…

Obranit će se samo Zagreb s okolicom i splitski Hajduk, kojima će biti dopušteno da žive samostalno pod suverenitetom Austrije.

Za kraj ovoga osvrta iskoristit ćemo misao iz priče “Teorija o nogometu s posebnim obzirom na književnost”. Neki učenjak izjavio je sljedeće: Kao i u književnosti tako i u nogometu uspjesima umjetnika okoriste se poduzetnici. Slavnim se umjetnicima barem otkrivaju ploče na rodnoj kući, ali spomenici slavnim nogometašima ne dižu se ni u gradskim parkovima, a nikad ne postaju ni članovi Akademije. O tome bi se dalo raspravljati. Moji sugrađani, kad prolaze pored gradskoga stadiona, mogu vidjeti skulpturu nogometne legende. Isto tako i opustjele, neuređene grobove nekih književnih legendi. Odnos snaga možda se promijenio, no nemar je ostao i u našem vremenu. Ako damo priliku i književnosti i nogometu, možda se jednom budemo mogli pohvaliti da su stvari došle na svoje mjesto. Poláčeka bi to zasigurno veselilo.

Magdalena Mrčela

Izvor: Poláček, Karel. Muškarci u ofsajdu. S češkog prevela Dubravka Dorotić Sesar. Zagreb. Disuput: 2013.