Vole navijače jer znaju da mogu raditi što god žele. Mi smo još niže od crnaca jer ne postoji političar koji će se zauzeti za prava uglavnom bijelih huligana poput nas. I ne želimo njihovu pomoć. Znamo se brinuti sami za sebe. Iako nema mjesta gdje se možemo sakriti. Ne brani nas nikakvo radničko vijeće, mi smo etnička manjina koju je sjebao sustav. Nijedan torijevski ministar neće podržati naše pravo na ubijanje i da nas ubijaju na slobodnom tržištu. A murja je najveći ološ od svih. Isprdak revolucije. Niže od crnaca, Pakija, Židova, dno dna, jer ovi se barem ne skrivaju iza uniforme.

Engleski pisac John King svoj je put slave utabao prvijencem – Tvornicom nogometa. Najveće je zanimanje pokazao za teme koje su mu prostorno i ideološki bliske, utkivajući autobiografske crtice iz života, komentirajući društvene prilike, kritizirajući politiku, otkrivajući priče marginaliziranih. Tvornica nogometa, smještena u 80. godine prošloga stoljeća i u svakodnevicu navijača Chelseaja, mirisala je na dobar ulov. Kingu je kritika izuzetno sklona (i ako ćemo gledati samo očima ekonomista, roman je doslovce razgrabljen), a izjava Irvinea Welsha na poleđini knjige ponukala me da vidim što je to tako magnetično. “Najbolja knjiga koju sam ikada pročitao o nogometu i kulturi radničke klase u Velikoj Britaniji u devedesetima. Odmah kupite, ukradite ili posudite svoj primjerak.”

Tako je zborio Welsh. Ja se ne slažem. Barem ne s ovim da ukradete svoj primjerak. Nije toga vrijedno. Iako je način pripovijedanja zanimljiv, rečenice se rafalno ispaljuju, sudaraju, izmiču u kaotičnim digresijama, likovi su živopisni, no nebitni van kolektiva, govor je spontan, sočan, necenzuriran, događaji su surovi i realistični… No dopustit ćete da nekim čitateljima, u koje se i sama ubrajam, ovaj roman može biti too much. Razgovori između šačice odabranih navijača Chelseaja (huligana, točnije, kako sam autor ističe) rijetko imaju zdravorazumski oslonac, premisu, cilj. Rasizma i šovinizma napretek. Nasilja i opisa uživanja u nasilju još i više. Likovi jure pored nas, odlazeći na utakmice, a najmanje im je u mislima klub, najviše njihov status, njihove interne utakmice na tribinama, njihovo pijančevanje, divljanje i iživljavanje. Tko ima visok prag tolerancije na priču koja se taloži bez jače fabularne niti, na likove koji su ultraantijunaci, na jezik koji je koliko nebeletristički običan, toliko i brutalan, na činjenicu da huliganizam preteže nad svim ostalim segmentima – neka prione čitanju. Onima nešto blažih navijačko-književnih svjetonazora, a dovoljno klupski nabrijanih, preporučujem Nicka Hornbyja. Onima koji žele autora-istraživača i priče koje imaju smisao i pouku – Franklina Foera. Kojima se čita o stanju u bolnici nakon utakmice s Millwallom…

Stvarno sam se usrao od straha kad sam pao, iako se sad zbog toga osjećam pomalo posrano i neću to nikome priznati. Nikad nisam doživio ništa slično. Norwich je u usporedbi s tim bio za malu djecu. Pomislio sam da sam bio pravi pederčić, ali zapravo nije u tome stvar. Jednostavno, shvatiš da te mogu ubiti, da možeš ostati nepokretan, oslijepiti, da ti mogu sjebati mozak, napraviti nešto što će ti ostati do kraja života. I odjednom želiš biti negdje drugdje. Želiš isključiti televizor i svima reći da je to bila samo šala. S velikim osmijehom. Nemojte se ljutiti. Zašto shvaćati život tako ozbiljno? Na kraju krajeva, čuli smo zvučnu podlogu, a nogomet je ionako samo igra.

Magdalena Mrčela

Izvor: King, John. Tvornica nogometa. S engleskog preveo Ozren Milat. Celeber. Zagreb: 2003.