Još nisam sportski novinar – iskreno govoreći, patološki sam nesposoban napisati tradicionalno izvješće o utakmici: rezultat, komentare menadžera, trenera i igrača nakon utakmice, broj gledatelja na stadionu, statistike o posjedu lopte te znači li rezultat utakmice da će se momčad podići ili spustiti na ljestvici. Ja pišem o putovanju, o igri, o atmosferi i svim sporednim značenjima koja su vezana uz igru.

Tim riječima John Doyle objašnjava čitateljima svoje knjige stav o vlastitom poslu. Sličnim je riječima urednik ovoga portala okupio entuzijaste i istomišljenike – sportski novinari niču kao gljive poslije kiše, no većina ih je “na isti kalup.” Idemo biti nešto više, idemo biti plus! Dok ovo pišem, razmišljam o onima koji misle drugačije, o onima koji su u duhu sveopćeg pesimizma skloni obrušiti se na tračke svjetla u tmurnoj svakodnevici. Nekima od nas ta je mala, ali moćna žaruljica upravo nogomet. Reći da su ti ljudi dali svoje šilinge da gledaju dvadeset i dvojicu plaćenika kako udaraju loptu bilo bi kao da kažete da violina nije ništa drugo nego drvo i mačja crijeva, a da je Hamlet samo papir i tinta, mudro je prije više od 80 godina zaključio J. B. Priestley u romanu The Good Companions.

Do Doyleove knjige došla sam sasvim slučajno, tumarajući gradskom knjižnicom. Zaintrigirala me pamtljiva naslovnica: nogometna lopta sa zalijepljenim komadićima koji predstavljaju kontinente i države. Uistinu je tako, irski novinar dobro primjećuje: svijet je lopta. Onima koji su spremni gledati šire od vlastitih struka, zanimacija i problema kockice bi se vrlo brzo posložile – nogomet je vrlo sličan životu: sustav fiksnih pravila koja su sama po sebi dosadna, ako nemate taktiku kojom planirate postići cilj, ako nemate tehniku kojom planirate svladati prepreke i oduševiti ostale dok to radite.

Doyle ima priliku ljudima pokazati nogomet iz drugačije perspektive. Putuje po velikim svjetskim nogometnim natjecanjima, odlazi u države čije kulture i jezike ne poznaje, gubi prtljagu po aerodromima, ratuje za novinarsku iskaznicu, spava u najopskurnijim hotelima, gleda i sluša navijače, opipava bilo međunarodnog nogometa 21. stoljeća.

2002. odlazi na Svjetsko prvenstvo u Koreji i Japanu. Prvo uočava domaćinsku paranoju od desetaka tisuća navijača, čitav se svijet boji “engleskih huligana.” Čekajući prvu utakmicu između Francuske i Senegala, promatra Marcela Desaillyja, koji “utjelovljuje otmjenost, na terenu i izvan njega”, govori tri jezika i općenito je džentlmen, za razliku od Fabiena Bartheza koji “bulji u novinare, pljuje na zemlju i razmetljivo namješta muda u kratkim hlačama.” Doyle najlakše detektira bahatost i otvoreno navija za autsajdere. Nekadašnja francuska kolonija, Senegal, slavi s 1:0. Iz remija Japana i Belgije najviše pamti atmosferu: Razina uzbuđenja nevjerojatno je pubertetska, kao naelektrizirana atmosfera prije pop-koncerta. Za autsajdere navija i u srazu Italije i Južne Koreje. Italija je povela, a onda Vieri budalasto griješi: gleda publiku i stavlja prst na usta. Poručuje korejskim navijačima da ušute. Talijani oko mene viču i kliču, ali ja znam ono što ne smijem reći: da je Vieri uvrijedio cijelu Koreju, a osveta će biti strašna. I bila je. Koreja je pobijedila veliku Italiju. Korejski navijači nisu očekivali ništa manje – nitko njima neće reći da ušute. O finalnoj utakmici Brazila i Njemačke piše samo da je Brazil uvjerljivo pobijedio momčad koja je imala više sreće nego vještine. U dramatičnoj utakmici za treće mjesto između Južne Koreje i Turske vidi nešto mnogo ljepše i važnije: Turska pobjeđuje 3:2, a većina korejskih igrača, nezamislivo iscrpljena, pada na koljena. Onda se događa nešto iznimno: neki turski igrači podižu Korejce na noge, grle ih i vuku za sobom da pozdrave navijače na tribinama. Obje momčadi hvataju se za ruke u dugom redu igrača obiju zemalja te se klanjaju publici. Hakan Sukur, najveći živući turski igrač, izlazi s terena mašući korejskom zastavom. U zraku je velikodušnost, a spontanost te geste daje joj dirljivu iskrenost. Nema neprijateljstva, samo suosjećanje i dobra volja.

I 2004. u Portugalu Doyleu za oko više od rezultata zapinju slične pojedinosti. Neke se momčadi sustavno bahate, neke su reprezentacije same od sebe antipatične. Tom Humphries odavno misli da na velikim natjecanjima engleska reprezentacija igra ulogu debeljka koji se posklizne na bananu u staromodnom komičnom skeču. Englesku momčad beskrajno se veliča, a kad precijenjeni igrači neizbježno izgube utakmicu i napuste natjecanje, uzrok je neshvatljiva, strašna pogreška, nesklon sudac ili nekakav drugi krivac. Uočio je i talijansku lošu naviku: Ono malo energije Talijani su potrošili na pritužbe. U talijanskoj je momčadi bilo više diva nego na godišnjoj modnoj reviji u Milanu. Koliko je Portugal zaluđen nogometom i idejom da kod kuće pokaže kakvu generaciju ima, izvrsno oslikava sljedeći, sasvim neprototipni primjer navijačice koja slavi prolazak svoje reprezentacije u polufinale: Oko ponoći, u blizini hotela gledam kako neka starica na balkonu lupa dlanom po loncu, s onoliko snage koliko može prikupiti, kako bi pridonijela buci Lisabona koji je opet poludio. Potom, ugledavši engleske navijače kako izlaze iz podzemne željeznice, uspijeva izgovoriti i nekoliko engleskih riječi. “Do viđenja”, kaže ona veselo. “Vidimo se sljedeći put.” Prvenstvo završava kako je i počelo – utakmicom između Portugala i Grčke, Grčke koja je šokirala svijet strpljivošću i nogometnom mudrošću, svime onime što su ogorčeni navijači smatrali nelijepom igrom. I pobijedili su. Grčka je ostvarila jednu od velikih mogućnosti nogometa – mogućnost da se svijetu uskrati predviđena pobjeda – i pritom pružila ohrabrenje i nadu svim malim narodima na svijetu. Kad se lopta zakotrlja po zelenoj travi, gdje god trava raste, može se dogoditi bilo što.

Dvije godine poslije putuje na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Hvali njemačku velikodušnost, kudi njemačku učinkovitost – 24 sata prije velikog otvaranja još nema znakova koji objašnjavaju putnicima u podzemnoj kako doći do stadiona. Jedva dobiva ulaznicu za dvoboj Brazila i Hrvatske. Iako Brazil pobjeđuje, Doyle nije nimalo impresioniran. Potkraj utakmice, jedan hrvatski navijač utrči u teren i pokušava Prši poljubiti noge, a svi na stadionu – da i ne govorim o desecima milijuna televizijskih gledatelja – razumiju zašto. Brazil je doplovio u Europu na valu laskanja i preuzetnosti, ali europska ga je upornost svela na pravu mjeru. Potom piše članak o tome da je FIFA trebala zabraniti Iranu da nastupi na SP-u. Svaka zemlja koja u nogometu promiče spolni aparthejd ne bi smjela sudjelovati. Jednostavno. Finale između Italije i Francuske obilježeno je sukobom Zidanea i Materazzija. Talijanska je pobjeda pala u drugi plan. Trenutak Zizouova udaranja protivnika glavom o prsa krasi majice u četvrti Kensington Market. Pitam ga prodaje li se majica dobro. “Prodaje se jako dobro, šefe.” Pitam ga što misli o tom incidentu. On gleda u nebo i smije se. “Ne smiješ zajebavati tipa kao on. Ne njega. Ne tog čovjeka.”

Da su 2008. bila neka druga vremena, možemo se prisjetiti čim naiđemo na ovu Doyleovu izjavu o Vatrenima: Hrvatska izgleda kao najopasnija reprezentacija na natjecanju. Za početak, pobrinula se da se Engleska ne kvalificira. Ozljeda majstora za golove Eduarda da Silve smanjila je ubitačnost hrvatskoga napada, ali ova momčad ima strahovitu odlučnost i duh. Oni koji nemaju duha bili su domaćini, Austrijanci. Irski novinar žalosno primjećuje da nisu samo suzdržani, nego njihovo raspoloženje graniči sa zlovoljom, a za vlastitu momčad kažu da je bijedna. Onu dramatičnu četvrtfinalnu utakmicu protiv Turske popratio je emotivnije od finala Španjolske i Njemačke. Uočava da hrvatski navijači plešu na rubu fanatizma i nacionalizma, no upravo taj naboj nosi reprezentaciju koja je gladna iskazivanja. To je utakmica koja uništava živce. Golemi bečki stadion prvi put dršće od života, trese se od ljudske buke, u kojoj je nešto nadnaravno veličanstveno. Kad ste ovdje, u ovom kotlu, znate i osjećate u krvi da će se zbivati čudni i zapanjujući događaji. Ovo je bajka. Bit će vrištanja i suza, noćne more preobrazit će se u blaženstvo, oduševljenje će ispariti. Završilo je tako da je Turska preokrenula o posljednjoj sekundi produžetka i izborila prolaz dalje poslije penala. Kolektivni nacionalni šok vjerojatno svi još pamtimo.

U Doyleovu se izvještavanju s velikih natjecanja vidi ono što novinaru oduzima malo objektivnosti, no, paradoksalno, daje vjerodostojnosti – navijački naboj. Koliko je lakše gledati nogomet kad navijate za nekoga! Ako ćemo u bizarnu krajnost, ima ljudi koji prate neke rubne lige i klade se samo da bi im bilo zanimljivije. No, netko tko ne živi od kladionice, nego od nogometa i za nogomet, naprosto mora navijati: za ljepotu, za taktiku, za rezultat, za atmosferu, za dobru hladnu pivu, za osjećaj zajedništva. Legitimno je favorizirati nekoga tko s vama dijeli iste poglede na svijet. Ponekad će vas vaš favorit razočarati. Ponekad će vas dovesti do očaja. Ponekad će vas razveseliti u tolikoj mjeri da ćete misliti da ste na vrhu svijeta. Je li vam se ikad to dogodilo? Je li nogomet u vama izazvao emocije kakve nitko drugi ne može? Ako je odgovor potvrdan, čestitam. Jer svijet se okreće poput lopte. Tako mora biti.

Magdalena Mrčela

(Izvor: Doyle, John. Svijet je lopta. Radost, ludilo i značenje nogometa. S engleskoga preveo Marko Maras. Znanje, 2010.)