Ako ne znate igrati nogomet, obično birate jedan od triju obrambenih mehanizama: potpuno ignoriranje istoga; njegovu mržnju i degradaciju na svakom koraku (bacite samo oko na kolumne isluženih samoprozvanih sportskih novinara – pa to ujeda k’o zmija ljutica!) ili sasvim drugu krajnost – obožavanje sporta koji je očito jači od vas i od nas. Član ove treće skupine je i Franklin Foer, autor knjige Kako nogomet objašnjava svijet: neobična teorija globalizacije.

“Nogomet igram očajno. Kad sam bio mali moji su roditelji okretali glavu kako me ne bi morali gledati dok igram. Unatoč tim traumama, ili možda baš zbog njih, moja je ljubav prema nogometu prerasla u nešto upravo suludo. Kako sam znao da nikad neću postati solidan igrač, odlučio sam se za alternativu: stjecanje stručnog znanja o nogometu.” Tim riječima autor opisuje klicu zaluđenosti nogometom, čiji je rezultat knjiga koja ponajviše govori o starim animozitetima nogometnih rivala, nogometnoj ekonomiji i staromodnom sportskom rodoljublju. Sasvim logična literatura za nas kojima nova sezona započinje derbijem Hajduka i Dinama, zbrajanjima i oduzimanjima transfera i kazni te forenzičko-filozofskim ispipavanjem ulegnuća poljudskoga travnjaka.

Foerova je knjiga podijeljena na deset cjelina, a svaka od njih pomoću nogometa objašnjava drugi društveni i politički aspekt: mafiju, vjersku pornografiju, židovsko pitanje, sentimentalnog huligana, opstanak cilindara, crnce na Karpatima, nove oligarhe, diskretni šarm buržoaskog nacionalizma, nadu islama te američke kulturne ratove.

Prepričavanje svakog pojedinog ulomka moglo bi budućem čitatelju pokvariti užitak, stoga samo u najkraćim crtama izdvajam teme, likove i klubove kojima se bavio Foer (prateći gore navedene naslove, lako je shvatiti što se na koga odnosi): uloga huligana i zločinaca u upravljanju Crvenom zvezdom; neokončani sukob oko protestantske reformacije u odnosima Celtica i Rangersa; razvoj židovskoga nogometa te navijačkog filo – i antisemitizma u Europi; razvoj neshvaćenog arijevsko-židovskog djeteta u engleskog huligana srednje klase; utjecaj korupcije na stanje u brazilskoj nogometnoj ligi te uspon i pad Pelea kao brenda; sraz istočnoeuropskog nogometa i afričkih nogometaša; talijanski nogomet u svjetlu potkupljenih sudaca, nedodirljivih vlasnika i manipuliranih novinara; Barcelona kroz prizmu političkih previranja i razvoja nacionalizma; islam na prekretnici između radikalizacije i modernizacije, pobjeda žena nad šovinizmom, politikanstvom i policijom; nogomet kao predmet kulturnog raskola u Americi.

Foer ima “žicu” novinara-istraživača, čovjeka koji će riskirati batine i neprijatelje na svim stranama svijeta, samo da iščeprka detalje koji prosječnom pratitelju nogometa promiču. Jedna od takvih priča je “Kako nogomet objašnjava crnce na Karpatima.” Protagonist je tada 23-godišnji Edward Anyamkyegh, nigerijski nogometaš, s kojim Foer razgovara u njegovom skromnom apartmanu u ukrajinskom gradu Lavovu (L’viv) gdje Edward igra za Karpate, lokalni nogometni klub. Njegova je obitelj živjela od poljoprivrede, a Edward je svoj nogometni talent smatrao slamkom spasa za odlazak u bolji svijet. Kako to često biva, on je zadovoljio čelništvo kluba iz snova, Bordeauxa, no njegov je menadžer pokupio novce namijenjene Edwardu, netragom nestao, a klub je poništio dogovor s igračem. Nakon psihološkog pada i višemjesečne ozljede, Edward se ipak dokopava Europe, prvo Moldavije, zatim Ukrajine, preko kojih, jasno, pokušava ostvariti transfer u jače lige. Klupski kapetan, 28-godišnji zubar Jurij, zamjera suigraču takav stav. On je tipičan lokalni mladić koji strastveno voli svoj klub: “Naš klub nikad nije imao političku moć; nikad neće imati više novaca od klubova u Kijevu ili Donjetsku, ali je imao duh kojim je nadomještao ove nedostatke. Velike stvari u povijesti Karpata dogodile su se dok je klub imao lokalne igrače i zajedništvo.” Jurij je trenersku ideju o modernizaciji ukočenog ukrajinskog nogometa dovođenjem brzih i talentiranih tamnoputih igrača smatrao promašajem. Domaći su igrači Nigerijce izolirali; trenirali su sami, s pomoćnim trenerima; ručali su odvojeno; nisu se družili. Foer to ne objašnjava rasizmom, nego politikom postkomunizma: nakon raspada Sovjetskog Saveza Ukrajinci su počeli kulturnu i nacionalnu obnovu, posebno u jeziku i crkvi. Nigerijac koji govori engleski, nije plavook i još je, vidi vraga, crn, ne uklapa se u “čistu” priču o lokalnom klubu lokalnih igrača. Edward o Lavovu ima samo riječi hvale, kaže da je takav odnos normalan i da ga ljudi vole, da on sa ženom i kćeri vodi miran obiteljski život, no u njegovim se odgovorima može iščitati doza neiskrenosti – koliko je realno da mu zaista uopće ne smeta igranje na – 30, a sam njihov trener, Srbin Ivan Golac, tvrdi da su prema Afrikancima zbog toga pažljivi i blagi. Međutim, Foer dobiva objašnjenje kako još Golac gradi svoj pristup. Odgovor je ako ne jeziv, zasigurno tužan: “Dečki, vi ste sposobni. Pretpostavljam da ste ambiciozni. Ako ne budete dobri, disciplinirani, dovoljno ambiciozni i u skladu s mojim željama, vratit ću vas u Afriku.” Krasno motiviranje, nema što. Kapetan Jurij izjavljuje jaku rečenicu: “Za cijenu Edwarda mogli smo stvoriti deset ukrajinskih igrača.” Edward sve stoički podnosi, a priča završava misom u lokalnoj crkvi, nedaleko od kompleksa terena za treniranje, u kojoj moli s momčadi Lavova.

Bez ikakve želje da recenzija fascinantne knjige zapadne u seciranje jednoga poglavlja i kritiziranje rasista Ukrajinaca naspram sirotih gladnih Nigerijaca, bez najmanje nakane da podlegnemo stereotipima i osudimo jednu stranu da bismo opravdali drugu, ova nas priča mora nagnati da se zamislimo. Je li globalizacija uzela baš toliko maha? Prodaja igrača kao robe nije ništa neobično, no ako se taj isti igrač ne može (ne da ne želi, nego ne može) prilagoditi, nije li lokalno jače od globalnog? S druge strane, koliko smo puta svjedočili stavovima, a možda nekad i sami poticali razmišljanja poput ovog kapetana Jurija – za te novce mogli smo forsirati “svoju djecu”, a ne tame neke strance? Dojma sam da je u većini slučajeva progovarao poriv za samoodržanjem i purističkim klupskim načelima, a ne nacionalizam ili rasizam. U Hrvatskoj ionako, kako god okreneš, nije dobro: u Dinamu ni onih nekoliko sirotana Hrvata nema dovoljno hrvatska prezimena, a pogledajte tek onaj splitski Hajduk u kojemu stasavaju Zagrepčani… Na stranu s patriotskim i lokalpatriotskim šamaranjima, bilo je i mnogo pozitivnih primjera prilagodbe igrača klubu, kluba igračima, igrača navijačima. Kruno Jurčić je imao razumijevanja za dinamovca Soudanija koji je postio tijekom ramazana, a podrška nije izostala ni od publike ni od suigrača. Kouassi je vjerojatno najcrnji bili tić kojega je Torcida imala prilike gledati kako se u debelim rukavicama bori sa splitskom burom, i obožavali su ga. Koliko je igrača u najosjetljivijoj dobi otišlo na kraj svijeta, bez obitelji i prijatelja, u drugu kulturu, ne znajući jezik, ne snalazeći se u mentalitetu državljana s kojima žive? Nije sve bajno, nije ni njima lako, nije uvijek bogato i glamurozno, i njihov kruh ima sedam kora. Istina, dogodi se da čovjek poželi ako ne ubiti, a onda barem teže ozlijediti igrača koji se žali da ne može živjeti od plaće koja je ostatku puka i dalje nedosanjani san, no takvima njihova porota – publika, uskoro začepi usta. Na kraju krajeva, tko igra radi novaca, a ne radi publike, taj je već promašio ceo fudbal. A individualni ispadi postaju sve manje objašnjivi i sve manje branjivi. Kakva religija, kakva nacionalnost, kakva boja kože? Nogometnu loptu to ni najmanje ne zanima. Ako si igrač, lopta te voli. Ako si čovjek, publika te voli.

Ako ste fanatici gladni ovakvih i sličnih priča koje na simpatičan, mudar i vrlo zanimljiv način inkorporiraju nogomet u sve životne sfere, Franklin Foer je vaš čovjek.

Magdalena Mrčela

Izvor: Foer, Franklin. 2006. Kako nogomet objašnjava svijet: neobična teorija globalizacije. S engleskog prevela Dijana Štambak. Celeber.