Strast koju stvaraju navijači unosi život u nogometni klub. Igrači i uprava su prolazni, i jednoga će dana nestati, ali oni su, poput navijača, ti koji težnje svoga kluba nose sa sobom do smrti. Ako niste nogometni navijač, to vam može zvučati dramatično, ali je nevjerojatno točno.

Tim riječima Dougie Brimson započinje svoju knjigu “Tajne nogometnog huliganizma” (Barmy Army). Brimson je do 1994. Radio u RAF-u kao mehanički inženjer, a nakon toga posvetio se pisanju. S bratom Eddyjem napisao je 4 knjige o nogometnim navijačima i huliganima: Everywhere we go; England, my England; Capital Punishment i Derby Days.

Već u samom (pre)dugom uvodu postaje jasno da je autor poprilično egocentričan tip koji huliganizam promatra kroz oči fetivog Engleza koji je neko vrijeme bio svjedokom i sudionikom povremenih izgreda. Iako Brimson na primjeru svoga kluba Watforda i Engleske pokušava govoriti o huliganizmu općenito, često misli završava ne odveć važnom konstatacijom “Ja sam bio jedan od njih, ja imam pravo govoriti o huliganizmu.” Iako otvoreno kritizira većinu ostalih autora koji pišu o istoj problematici, pogotovo one čija djela počinju nalikovati beletristici, iako sacirc;m na početku kaže da on nudi rješenje problema – problem, naravno, ne može riješiti jedan samodopadni književnik.

Međutim, Brimson nudi i neke zanimljive misli i teze o razvoju huliganizma. Na pitanje “zašto?” odgovara “Ne bismo se trebali pitati zašto se ljudi odaju huliganizmu na utakmicama nego zašto to mogu.” Na pitanje “tko?” odgovara ono čega smo već valjda svi postali svjesni: “Nogometni huligani ne žive ispod zemlje i nemaju istetovirano ‘RAZBIJAČ’ nasred čela. To su normalni tipovi koji u većini slučajeva vode prosječni i ugledni život. (…) Ne donesete vi iznenada odluku o tome kako je dobra zamisao odlaziti na nogometne utakmice i praviti nered; najprije krenete na nogometne utakmice i to vas postupno usiše, sve dok ne postanete dio problema a da to niste shvatili ni priznali. Kad jednom uđete u to, onda ste u tome, i veoma se teško povući bez pravog razloga, što znam iz osobnog iskustva.” Smatra da se ljudi odaju nasilju jer je ono iznimno uzbudljivo i pruža neizmjeran užitak. Brimson zatim radi kratak presjek povijesti huliganizma od Edwarda III. do današnjih dana. Ne libi se spomenuti osobito gadne slučajeva, poput okršaja ženske bande Derby Countyja s tinejdžerkom; prvoga ubojstva povezanog s nogometom (četrnaestogodišnjem navijaču Blackpoola boltonski je huligan zario nož u srce); smrti 39 talijanskih navijača nakon juriša Liverpoolovih pristaša na stadionu Heysel; smrti 96 Liverpoolovih navijača na Hillsboroughu u stampedu nakon policijskog otvaranja vrata koja su služila kao zid.

Veću brutalnost ligaškog nogometa u usporedbi s reprezentacijskim objašnjava činjenicom da “mnogi navijači, među koje ubrajam i sebe, nemaju velikog zanimanja za tu nacionalnu stranu, jer ona ne predstavlja ni mene ni svoju momčad.” S druge strane, klubove također smatra odgovornima za ponašanje vlastitih navijača. “Sve dok to klubovi sami ne shvate, pitanje nogometnog huliganizma nikad neće biti riješeno. Nogometni klubovi moraju prihvatiti odgovornost za ponašanje svojih navijača (ili mušterija), i dobrih i loših, jer oni odražavaju sliku kluba i nogometa pred javnosti. Ako ti navijači prekorače crtu, onda se klub treba pozabaviti njima, jednako kao i policija. A to je mnogo jednostavnije od onog kako se čini, jer nogometni klubovi imaju na raspolaganju konačno oružje: imaju im pravo zabraniti pristup.”

Brimson smatra da mediji često zloupotrebljavaju navijačke nerede jer drama, napetost, strah i negativci prodaju novine. Obrušava se i na takozvane akademike, kojima pisanje o huliganizmu omogućava pristojnu plaću i putovanje po svijetu da bi gledali nogomet. Opet valja napomenuti da on nogomet promatra kroz prizmu Engleske, i vjerojatno bi se nemalo iznenadio kad bi shvatio da u Hrvatskoj, primjerice, najveći problem nisu pojedinačni i grupni navijački ispadi koji najčešće završe na bengalkama, uvredljivim transparentima i pjesmama (i povremenim sačekušama protivničkim navijačima, ne ponovilo se), nego pokvarenost nogometnog vrha koja sport pretvara u privatni biznis, a navijače koristi za skretanje pozornosti sa stvarnih problema.

Za kraj autor samomu sebi skače u usta, ne ponudivši konkretno rješenje (što zamjera većini pisaca iste tematike): “Kako to možemo zaustaviti? Istina je da ne znam. Nitko ne zna. Sve što mogu učiniti kao jedan prosječni tip koji je relativno malo bio upoznat s kulturom subotnjih navijača jest iznijeti svoja mišljenja temeljena na onom što bi mene zaustavilo, prije nego što su to strah i dosada ionako učinili. Iskreno vjerujem da huliganizmu nikad nećemo stati na kraj. Žao mi je što to pišem, ali čini se da nogomet nema želje za promjenom.”

Slažete li se s Brimsonom? Status quo ili pokušaj mijenjanja crnih statistika? Ako počnemo od sebe, ako nikad ne dopustimo da iz kategoriju navijača (s)krenemo u kategoriju huligana, već smo napravili nešto.

Magdalena Mrčela

Izvor: Brimson, Dougie. Tajne nogometnog huliganizma. Prevela Dragana Grozdanić. Celeber, 2006.